Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikije je ustvrdio kako je Pavle Đurišić "veliki junak". Radi se o četničkom vojvodi iz Drugog svjetskog rata odgovornom za masovne zločine nad muslimanima. Kako to komentirate?

To je nastavak retorike SPC-a koja koristi religijske i istorijske simbole za nacionalnu mobilizaciju kroz homogenizaciju projektovanog srpskog etničkog prostora, posebno u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Veličanje Đurišića simbolizije navodnu "žrtvu" srpskog naroda, bez obzira na istorijsku činjenicu da je Đurišić bio ratni zločinac i kolaboracionista. Četništvo se nastoji prikazati kao patriotski, a ne kolaboracionistički pokret, s ciljem da se institucionalizuje kao ravnopravan drugi antifašistički pokret. Dok je u Srbiji taj cilj već dobrim dijelom ostvaren, u Crnoj Gori su takvi pokušaji do sada ostajali neuspješni, no nastavlja se pritisak da se taj narativ nametne i u crnogorskom kolektivnom pamćenju.

Ovaj ispad pritom dolazi pred obilježavanje 80 godina od pobjede nad fašizmom.

Takve poruke potvrđuju da fašizam nije iskorijenjen, već da samo mijenja oblik. Moramo pratiti i analizirati savremene političke diskurse kako bismo otkrili one koji sadrže elemente postfašističke ideologije, ali isto tako i obnoviti antifašistički otpor koji bi bio građanski, koji pripada svima i nije nužno vezan za ranije ideološke matrice.

Na veličanje Đurišića posebno su osjetljivi Bošnjaci u Sandžaku. U posljednje vrijeme vidimo kako nove generacije pokušavaju prevazići podjele i mržnju?

Za razliku od vrha SPC u Srbiji, Joanikije je studentske proteste načelno podržao – no taj gest treba posmatrati pragmatično, a ne principijelno. Takva podrška, za razliku od potencijalne podrške patrijarha, nema kapacitet da utiče na ishod protesta, ali Joanikiju može poslužiti kao oblik političkog pozicioniranja u slučaju pada režima. Glorifikacija Đurišića pokazuje da je taj ideološki okvir nespojiv s vrijednostima mladih i ne ide u prilog pomirenju. Uprkos dubokim istorijskim ranama, svjedoci smo da mladi iz Sandžaka i drugih dijelova Srbije pokušavaju da izgrade međusobno povjerenje kroz zajednički aktivizam i solidarnost. Važno je što taj proces dolazi odozdo, iz svakodnevice studenata koji odbijaju da naslijede mržnju.