Nisam baš ljubitelj novinara, no ako ste iz Novosti koje redovito čitam, možete ući... ali da se odmah dogovorimo: nema slikanja! Mrzim se slikati, muka mi je već što to moram činiti svakih par godina za ličnu kartu – dočekuje nas na osebujan način 65-godišnji Vojislav Banjanac u svom Vrginmostu. Ipak, kad smo mu objasnili da će njegova priča teško proći bez fotografije, pristao je na'kompromis.

- Dobro, onda ću navući kapu da se što manje lica vidi, a vi krešite koliko hoćete, samo me nemojte prevariti!

Otkako mu je prije dvije godine umrla majka Kata, Vojislav živi sam; nikada se nije ženio i zasnivao svoju obitelj, pa nije neobično što mu je mamina smrt stubokom izmijenila svakodnevnicu.

- Dok je bila živa, imao sam s kime razgovarati. Osim toga, ona je trideset godina radila u nekadašnjem vrginmoškom DIP-u, a ja svega desetak u voćnjaku Karlovačke pivovare u obližnjoj Čemernici, pa nam je njezina penzija bila od najveće pomoći. Do tog prokletog rata bio je to sasvim normalan život, bez stresova; nismo živjeli u izobilju, ali svega je bilo u dovoljnoj mjeri. A kada je grunula Oluja, bježali smo u strahu za vlastiti život s većinom mještana. Ne bi stalo u cijele Novosti da vam prepričavam kroz kakve smo sve peripetije prolazili, no na kraju smo nekako završili kod moje tetke u Pančevu. Odonud sam vrlo brzo otišao raditi u Slavoniju, u jedno selo kraj Osijeka. U Topuskom sam još u prvoj polovici 1980-ih završio poljoprivrednu školu, pa su me odmah zaposlili u tamošnjem poduzeću. Mati se u Vrginmost vratila nakon tri godine, no jedva je u totalno devastiranoj kući uspjela osposobiti jednu sobu za boravak. Par godina iza nje, i ja se vraćam ovamo - kaže nam naš medijima nesklon sugovornik.

Da bi koliko-toliko normalizirali život po povratku u zavičaj, nužna im je isprva bila humanitarna pomoć u obliku građevinskog materijala, ponajviše crijepa i hrane. Kata je uspjela ostvariti pravo na mirovinu, a sin je prihvaćao svaki privremeni posao koji bi se nudio, od košnje i sječe drva do zidarskih radova.

Nakon majčine smrti, našao se u nezavidnoj situaciji kojoj još ne nazire kraja: od države mjesečno prima tek mizernih 180 eura socijalne pomoći. Od tog iznosa treba poplaćati sve režijske troškove, od struje i vode do odvoza smeća i TV-pretplate. Ne smije, kaže, preskočiti te obaveze ni jedan jedincati mjesec, jer će u protivnom upasti u financijski bezdan iz kojeg se neće do kraja života izvući.

- Imam sreće što sam po prirodi vrlo skroman, pa pomno izvažem svaki dinar prije nego ga potrošim. Ne pitajte koliko ostane kad platim sve režije, sramota me to izreći. No nikad me nećete čuti kako kukam: ne žalim se, jer znam da i gore mogu preživjeti. Možda nećete vjerovati, ali ponekad uspijevam i uštedjeti. Ako jako dobro pazim i raspoređujem, mjesečno na stranu stavim onoliko koliko drugi dnevno potroše na kavu i cigarete. Meni to bude pravo bogatstvo. Ipak, nešto me drugo sve više zabrinjava, moje narušeno zdravlje. Svakodnevno moram uzimati hrpu lijekova, a većinu njih i sam platiti; ako koji kadikad preskočim, eto ti zla. Mjesečno za to trebam izdvojiti 35 eura, pa kad to uz režije odbijem od ovih 180 eura socijale, i sami ćete odmah znati gdje sam. Ne bih, ponavljam, želio da me se smatra nekakvim siromahom koji moli za pomoć, ali kad bih uspio svakog mjeseca namaknuti tih četrdesetak eura za lijekove, život bi mi bio puno lakši. I osjećao bih se kao bogataš. Ne treba mi novi frižider, peć, namještaj ili televizor. Sve to imam, premda je i staro i klimavo. Treba mi tih 35 eura mjesečno da platim prijeko potrebne lijekove.  Bez svega mogu, ali bez lijekova ne mogu: preskočim li ih ijedan dan, onesvijestim se i padnem - objašnjava nam Banjanac.

Proljeće je tek počelo, no mnoge peći oko Vrginmosta još nisu ugašene. Vojislav već sada svakoga dana odlazi u šumu sakuplja drva za iduću zimu. Nema ni traktor ni motornu pilu, samo staru sjekiricu te puno strpljenja i dobre volje. Ali ono što kući donese na vlastitim leđima ne mjeri se ni u metrima ni u prikolicama, samo u naramcima.

I za našeg dolaska do njegove kuće usitnjavao je jedan, vodeći se jednostavnom računicom: do početka sljedeće sezone grijanja mora prikupiti oko 120 naramaka, a za to mu na raspolaganju stoji oko 150 dana. Pa mora potegnuti i davati sve od sebe svakog dana kako bi uspio i kako za njega ne bi bilo zime. Šupa će biti puna, ali samo ako se prije skupi za lijekove.

Naš sugovornik kaže da za ničim u životu ne žali i da ništa važnoga nije propustio, no jedna mu misao nikako ne izlazi iz glave, a vezana je uz vrijeme dok je kao poljoprivredni tehničar radio u voćnjacima Karlovačke pivovare.

- Bilo vam je to pravo carstvo zdravog voća: u Blatuši nasadi krušaka, jabuka i višanja, u Čemernici, Brnjavcu i Kozarcu nepregledna stabla jabuka, ali i grmova kupina. Prva klasa voća išla bi u prodaju, a od preostalog bi se proizvodili sokovi koje ste mogli kupiti u svim krajevima bivše Jugoslavije. Danas je na mjestu više od 40 hektara voćnjaka prava pustoš, sve zaraslo u korov i draču. Nitko se više ni ne sjeća kakvo je bogatstvo tu nekoć bilo. Sve što je ovdje uspijevalo, danas uvozimo. S time se baš nikako ne mogu pomiriti – zaključuje naš razgovor sugovornik, unatoč tome što mu je život, kao mnogim drugim povratnicima i povratnicama na Kordun težak, barem posljednjih trideset i kusur godina.