Prije stotinjak i kusur godina malo je bilo banijskih i kordunskih sela bez mlina: na svakoj obližnjoj rječici, pa makar bila nalik tek potoku, 'kočoperio' bi se bar jedan mlinski kamen. Život bez mlina bio je za davne seoske zajednice nezamisliv, a dok se čekalo svježe mljeveni kukuruz ili pšenicu i dok bi konji odmarali u hladovini, ljudi su jednostavno – ljudovali. Pretresali su se događaji u okolici, prepričavale se zgode i nezgode poznatih i nepoznatih, razmjenjivali savjeti o tome kako što bolje obraditi njivu da urod bude bolji, a pod sitno se i ogovaralo, hvalisalo i pametovalo prije nego li će mlinar uzeti 'ušur' a netom mljeveno brašno pospremiti u platnene vreće. No s vremenom i napretkom te su se svakodnevne navike sela počele mijenjati: po brašno se odlazilo u dućane, a mlinari su napuštali stare vodenice koje su mic po mic gutali šikara i bujno zelenilo.
Danas na Baniji i Kordunu mlinova gotovo i nema. Takva bi sudbina najvjerojatnije zadesila i onaj u Vojišnici da mu se nekim čudom, poput Pere Kvržice iz legendarnog romana Mate Lovraka, nije 'ukazao' Nikola Škrgić; taj 58-godišnjak naprosto nije mogao podnijeti da mlin na rubu njegova sela propada, pa ga je malo po malo počeo obnavljati i osposobljavati da ponovno melje sve žitarice koje mu padnu pod kamen. Štoviše, nedaleko mlina je podigao i nekoliko drvenjara, pa se u debelom hladu starih hrastova na rubu Petrove gore već nazire prirodni raj koji već desetak godina privlači znatiželjnije izletnike, turiste-namjernike, ali i upućenije učitelje koji ovamo dovode djecu iz obližnjih škola da na licu mjesta vide kakav može biti odnos čovjeka prema kraju u kojem živi.
- Ovdje, na zemlji mojih djedova i pradjedova, davno je podignut zajednički mlin našega sela. Moj ga je tata četrdeset godina brižno održavao, a ja sam dječački obožavao to mjesto na potoku Vojišnici kroz svakodnevnu igru, gacanje, kupanje i prve ribolovne pokušaje! Mlin je itekako obilježio sretne dane djetinjstva i sva moja sjećanja, pa i danas mislim da ljepšeg mjesta možda nigdje nema: na samom je rubu guste i zdrave šume, a čim mostićem prijeđete na drugu stranu potoka, zarobit će vas čudesni pogled na veličanstvene obronke Petrove gore. Mlin dugo nije bio u funkciji, prijetio mu je zaborav i totalno propadanje. Shvatio sam da mi predstoji ozbiljan posao: zasukao sam rukave, obnavljajući prvo sam mlin, a onda i staru drvenu žitnicu, pa napuštenu mlinarovu kuću koja je također od drveta. Sve su to stari stogodišnji objekti na izletištu koje namjeravam izgraditi na rubu ove iskonske divljine da privlači prijatelje prirode, tradicionalnog seoskog života i starih narodnih običaja. Trenutačno čekam potrebne dozvole – objašnjava nam svoje vizije naš domaćin.
Otkako je 2004. donio odluku da zapuštene objekte privede novoj svrsi, Nikola nije gubio vrijeme. Pri obnovi samoga mlina značajnu mu je pomoć pružio nadaleko poznati majstor i stručnjak Pero Jareb iz Rastoka kod Slunja, pa je voda iz preusmjerenog potoka ponovno počela okretati kamenove pod čijom se težinom svaka žitarica pretvara u brašno za najfiniji kruh, palentu i kolače. Manji novčani iznos za zahtjevnu restauraciju staroga mlina svojedobno mu je dala Karlovačka županija, no za ostalo se morao pobrinuti sam, iz vlastitih financijskih izvora i kroz donacije prijatelja koji su volonterski odradili stotine sati rada na obnovi objekata i okoliša.
- Suseljani su se ispočetka čudili ovoj mojoj 'raboti', smatrajući je zaludnim poslom i gubitkom vremena; pa tko će više uz toliku ponudu u dućanima mljeti brašno na potoku, valjda su mislili? Nisu vidjeli širu sliku, no ja sam u startu znao što želim pa se ta vizija sad pomalo već i ostvaruje. Usporedo s obnovom mlinskoga kompleksa, započeo sam skupljati predmete koji svjedoče o životu i radu naših starih, pa je sada u unutarnjim prostorima mlina već izloženo pravo etnološko blago ovoga kraja. A još nisam postavio sve što sam prikupio, jer ne stane u mlin nego čeka pod krovom obližnjeg sjenika. Napravio sam i kućice za ptice selice koje se već četiri godine u njih vraćaju, pa se, eto, sad već dobro znamo – govori nam Nikola s neskrivenim entuzijazmom.
Budući da nijedna obnova na Kordunu i Baniji ne može teći glatko, bez teškoća, takvi su problemi zakačili i Škrgića, samo što im izvorište nisu propusti majstora, sporost i nemar državne administracije ni prirodne katastrofe – uzrok su im dabrovi, ti žustri graditelji i prirodni vladari čistih potoka i rječica koji i ovdje vodu Vojišnice navode prema svojim obitavalištima. Tako da Nikola brane koje vrijedni glodavci noću grade, danju 'razgrađuje', vodeći pritom itekakvog računa o suživotu s njima. Ne želi ih uplašiti, jer i sam strahuje da bi mogli otići, a kakav bi to onda pust potok bez njih bio. Iako u njegovu izletištu još ima puno posla, već ga posjećuju stalni gosti, pogotovu ljeti.
- Dolaze ovamo ljudi iz Topuskog, Karlovca, Vojnića, Vrginmosta, Gline, pa uživaju u cijelom procesu: od mljevenja kukuruza do pripremanja tradicionalne ukusne pogače starinskim načinom, na otvorenoj vatri. Najviše, naravno, uživaju djeca dok gacaju po potoku i zaviruju u nastambe dabrova, pa im dan učas prohuja u igri i veselju, bez buljenja u ekrane. Neki gosti znaju i prespavati, samo da u ovoj idili dočekaju zoru i čudesno lijepo svitanje - kaže Nikola, koji još nije registrirao turističku djelatnost pa svoje usluge ne naplaćuje. Ali mu gosti svejedno ostave pokoji euro, kao znak zahvalnosti za ugodan odmak od nerijetko nezdrave i neugodne svakodnevnice. I mi mu želimo svako dobro u daljnjem oplemenjivanju dva hektara djedovine i pretvaranju starog Škrgića-mlina u etnološko i ekološko utočište koje se pomalo po ljepoti već pročulo među dobronamjernim svijetom unutar i izvan administrativnih granica Banije i Korduna.
