U četvrtak, 28. travnja u rumunjskoj crnomorskoj luci Constanţa utovarena je 71 tisuća tona ukrajinskog kukuruza. Bio je to prvi utovar ukrajinskog kukuruza u nekoj crnomorskoj luci otkako je 24. veljače počeo ruski napad. Ukrajinske luke blokirane se od početka rata, zbog čega je jedna od najvećih svjetskih izvoznica žitarica prisiljena svoju pšenicu i kukuruz slati okolnim putem, vlakom na zapad, u susjedne države, pa dalje manjim lukama na Dunavu do Constanţe. Podrška ukrajinskom izvozu žitarica znači sprječavanje golemog vala gladi u svijetu, a koji je pokrenut blokadom ukrajinskih luka, kazao je direktor Comvexa, firme koja upravlja lukom, Viorel Panait. Comvex upravlja najbržim terminalom za utovar žitarica u Europi i dnevno može pretovariti 70 tisuća tona. Utovar sljedećeg broda očekuje se oko 15. svibnja. Stabilizacija željezničko-riječne trase za prijevoz pšenice, kukuruza i suncokreta, odnosno suncokretovog ulja iz Ukrajine prema rumunjskoj luci trebala bi koliko-toliko uravnotežiti međunarodno tržište tim proizvodima. Panait je ustvrdio da prometni koridori za izvoz žitarica polako dobivaju svoj obris, a tome bi trebao doprinijeti i plan rumunjske vlade da obnovi nekoliko željezničkih linija čime bi se izbjegla stvaranja uskih grla, što rezultira sporošću i povećanjem cijene.
Egipat 60 posto potreba za žitaricama osigurava iz uvoza, a 80 posto uvozi iz Ukrajine i Rusije. Libanonski uvoz gotovo 100 posto ovisi o te dvije države, etiopski oko 40 posto, a manjak pšenice u ionako uništenom Jemenu mogao bi izazvati katastrofu
Povratak ukrajinskih žitarica na međunarodno tržište dobra je vijest za niz zemalja, mahom siromašnih, koje ovise o uvozu iz te zemlje i Rusije i kojima, sada i zbog rata u Ukrajini, prijeti glad. Izvršni direktor Svjetskog programa za hranu (WFP) UN-a David Beasley još je početkom ožujka upozorio da izbijanje rata u Ukrajini rezultira povećanom gladi u svijetu i nesigurnošću u opskrbi hranom. Upravo je crnomorski bazen istaknuo kao jedan od najvažnijih za sigurnu opskrbu žitaricama i poljoprivrednim proizvodima uopće, posebno za siromašne države. Izravna posljedica prekida crnomorske trase jest poskupljene žitarica, posljedično i brašna i pekarskih proizvoda koji su u mnogim siromašnim zemljama osnovna i glavna prehrana stanovništva. Ta se kriza naslanja na zapravo još nezavršenu krizu uzrokovanu pandemijom koronavirusa. Ratom i prekidom izvoza izravno je pogođen i WFP koji više od 50 posto žitarica nabavlja u Ukrajini i Rusiji.
Visoke cijene hrane i glad mogu ubrzano pogoršati stanje u nekim ionako nestabilnim državama svijeta. Valja podsjetiti da su cijene hrane jedan od uzroka nemira koji su 2011. godine prouzročili građanski rat u Siriji.
Egipat je u doba Arapskog proljeća bio na rubu građanskog rata. Danas se kakva-takva stabilnost održava veoma čvrstom rukom predsjednika Abdela Fataha al-Sisija, pri čemu je upitno koliko Kairo kontrolira Sinaj. Davnašnja žitnica Rimskog Carstva, prema podacima portala Investment Monitor, uvezla je 2019. pšenice u vrijednosti većoj od tri milijarde dolara, a više od dvije trećine uvezeno je iz Rusije i Ukrajine. Lani je udio uvoza iz te dvije države bio veći od 80 posto. Više od 60 posto svojih potreba za žitaricama Egipat zadovoljava uvozom i iz tog podatka razvidno je koliko je ovisan u ukrajinskom i ruskom žitu. Niti mjesec dana nakon početka rata Egipat je ograničio cijene nesubvencioniranih vrsta kruha. Izravna je to posljedica nemogućnosti uvoza jeftinijeg, ali kvalitetnog žita iz crnomorskog bazena. Premijer Mostafa Kamal Madbouly takvu je odluku donio nakon što je brašno već poskupjelo za 15 posto. Ironično, ali nedostatak ukrajinske pšenice Egipat je donekle nadoknadio povećanim uvozom ruske. Sklopio je i za svoje uvozne navike neuobičajene ugovore s Francuskom, Brazilom, Litvom, Bugarskom, pa čak i Njemačkom koja godinama nije izvozila pšenicu na egipatsko tržište. Spomenuto zamrzavanje cijena pojedinih vrsta kruha za stanovništvo je jedna mjera, ali uvjeti po kojima Egipat nabavlja pšenicu su nešto sasvim drugo. Zbog skokovitog rasta cijene na svjetskom tržištu Opća uprava za opskrbu robom, egipatski državni kupac žitarica, početkom travnja je otkazala dva javna natječaja i naznačila da se na tržište namjerava vratiti sredinom svibnja. U međuvremenu su egipatske rezerve pšenice smanjene i pokrivaju potrebe za tek nešto više od 2,5 mjeseca, a željeni standard u toj državi je šest mjeseci. Egipatske vlasti nadaju se da će stanje poboljšati proljetna žetva.
Gotovo 120-milijunska Etiopija u globalno je kolektivno pamćenje upisana po katastrofalnoj gladi koja je tu državu pogodila u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća. Trenutačno u toj zemlji traje građanski rat, sukob u središtu kojega je pokrajina Tigraj, a Etiopija također ovisi o uvozu pšenice. Godine 2019. uvezla je te žitarice za skoro 460 milijuna dolara, oko 40 posto je dopremljeno iz Ukrajine i Rusije. Jemen je i bez gladi u katastrofalnom stanju. U toj državi građanski rat traje već osam godina, bez naznake da će brzo završiti. Jedna od, i bez rata i gladi, najsiromašnijih država svijeta je uništena. Ne stabilizira li se međunarodna trgovina žitaricama, aktualno veoma loše stanje može prerasti u katastrofu. Jemen ima četiri puta manje stanovnika od Etiopije, ali godišnje uvozi žitarica za stotinjak milijuna dolara više, četrdesetak posto iz Ukrajine i Rusije. Libanon nije pogođen građanskim ratom, ali jest veoma teškom ekonomskom i energetskom krizom, što je prouzročilo nezapamćene redukcije struje. Uvoz žitarica u zemlju cedra gotovo isključivo ovisi o Ukrajini i Rusiji. Od uvezene pšenice vrijedne 148 milijuna dolara 2019. godine, iz dvije danas zaraćene države nabavljeno je 97 posto.
Prije rata Ukrajina i Rusija osiguravale su svjetskom tržištu 30 posto pšenice. Tržištu kukuruza osiguravaju 17 posto, a suncokretovog ulja, čiji je Ukrajina najveći proizvođač na svijetu, i više od 50 posto. Otprilike dvije trećine ukrajinske pšenice prošlogodišnjeg uroda namijenjenog izvozu eksportirano je prije rata. Većina preostale je blokirana.
Poremećaj u opskrbi kukuruzom može imati katastrofalne posljedice po uzgoj stoke i proizvodnju mesa. Naime, više od 60 posto proizvedenog kukuruza koristi se za hranjenje stoke, navela je za Investment Monitor Erin Collier, ekonomistkinja WFP-a. Nedostatak kukuruza na svjetskom tržištu teško bi pogodio srednje razvijene i razvijene države u kojima prehrana stanovništva manje ovisi o kruhu, a više o mesu i mesnim prerađevinama. Glavna izvozna tržišta ukrajinskog kukuruza su Kina i Europska unija i ne nadomjeste li kukuruz iz drugih izvora, potpuno je izvjesno još veće poskupljenje hrane.
