Između raznih potentnih bauka u kruženju nad ovim kontinentom u novije vrijeme, sve više ističe se onaj prehrambene (ne)sigurnosti. Uz nju je vezan pojam samodostatnosti, a to hoće reći da pojedinačne zemlje, nipošto tek u krizi, streme proizvodnji te subvencioniranju dovoljne količine hrane za svoje potrebe, kao i vezanosti za što kraće lance opskrbe. Logika je tu posve očita: jednom kad oni popucaju, ostajete gotovo isključivo s onim što ste uzgojili ili, ako niste – gladujete.
No s druge strane, kad se geopolitika još drži stabilno, duži lanci opskrbe i raznovrstan uvoz donose jeftiniju hranu. Ne samo egzote poput banana ili kave, nego i mlijeko, meso, grahorice, jabuke, sve. Nekakva anonimna bjelosvjetska sirotinja proizvodi sve to za mizernu nadnicu, a podalje od naših očiju, dok je prekomorski transport svakako intenzivan i pouzdan. U periodima bez većih stresova, međunarodna trgovina stoga lako potiskuje lokalnu europsku agroproizvodnju. A jednom kad globalna distribucija zakaže pa cijene pomahnitaju, kasno je za efikasnije mjere zaštite.
O svemu tome u posljednje vrijeme govori u ovdašnjoj javnosti veći broj upućenih sudionika u sektoru: poljoprivrednika, agronoma, prerađivača itd. Opservacije više nisu uobičajeno komentatorske ni usputno analitičke, nego donose težinu mračne konstatacije o finalnom kolapsu. S razlogom su pesimistične i jedna Francuska, Austrija ili Nizozemska, vodeći kontinentalni proizvođači. No oni barem neki oslonac imaju u činjenici da upravo ovakve poput nas već dugo gledaju tržišno-hijerarhijski odozgo, te u tom kontekstu vladaju situacijom.
Razvijenije, bogatije europske zemlje odavno su si priuštile sistematičnu obranu vlastite proizvodnje i plasmana hrane, što je model u koji se Hrvatska uključila samo formalno i površno. Pravni smo okvir više-manje usvojili, osigurali smo financijska sredstva, i na tome stali. Dalje se vrijednosti dijelilo nepravedno ili nesvrhovito, baš kao što su i regule provođene samo tamo gdje nisu smetale velikim igračima. Porijeklo značaja takvih aktera u Hrvatskoj može se tražiti u navedenim uvozničkim, odavno stasalim praksama.
Posljedice takvog poremećaja, iako mnogi smatraju dereguliranu ekonomiju prirodnom, izražavaju se neprekinutim trendom smanjivanja domaće proizvodnje hrane. Uvozna o kojoj ovisimo, u prosjeku je sve skuplja i nekvalitetnija, s neizvjesnom dostavom ubuduće. Često se ističe da sami uzgojimo vlastiti doručak i predjelo za ručak, a ostalo kupujemo, od glavnog jela s prilogom i desertom do kompletne večere, kao i užinu između njih. Ni turiste nismo u stanju nahraniti domaćom hranom, mada smo gordo marketinški izgradili njezin kult.
Prema najnovijoj statistici, potražnja za hranom u Hrvatskoj danas čak lagano raste, ali poljoprivredna proizvodnja svejedno pada. Takav zastrašujući ekonomski odnos jednostavno vrišti upozorenjem na spomenutu prehrambenu nesigurnost. Nakon zatvaranja riječke mljekare Tonka prije tri godine, nedavno je od najvećih u ovoj zemlji definitivno stradao i varaždinski Bohnec. Muzne krave drži sve manje poljoprivrednika-kooperanata, uzgoj stoke usmjeren je ponajviše na tovnu svrhu. Ovaj segment proizvodnje hrane najilustrativnije prikazuje stanje u cjelokupnom agrarnom sektoru.
Mljekarstvo je prepušteno vanjskom tržištu još od momenta ulaska francuskog Lactalisa u Hrvatsku, preuzimanjem Dukata. Potonji je bio privatiziran u nikad sankcioniranim kriminalnim okolnostima još onda kad su tek uvođeni tržišni prioriteti, kroz najraniji tranzicijski period, onaj prvobitne akumulacije kapitala. Tada su pak stasali i oni posjednici zemljišnih resursa koji će do danas ostati povlašteni u dodjeli državnih parcela u najam. To su mahom veliki ratari ili mešetari, ali izravno nauštrb stočara-mljekara.
Otud i novije pobune uzgajivača muznih krava po Slavoniji i šire, u obliku agonijskog vapaja odbačenih i zaboravljenih. Državna agrarna politika u isto vrijeme ogleda se najbolje u jednoj aferi koja se tiče peradarstva. Taman što smo definirali jedan od rijetkih podsektora u kojima je Hrvatska samodostatna, sadašnja naša Vlada odlučila je ugroziti i to. Pripustili bi ovamo jednog ili dva globalna megaperadara s njihovim projektima izgradnje zaokružene industrije usmjerene izvozu. Usput bi neminovno poklopili i ovo lokalnih proizvođača, a da ne bi koristili ni ovdašnju stočnu hranu.
Vjerojatno ne bi posegnuli ni za domaćom radnom snagom, ali bi mjestimice neizbježno ekološki ugrozili, kao što se pokazalo, lokalne vodotoke. Dotični tajkuni su iz Ukrajine, jer se politička naklonost obrani te zemlje od ruske agresije proteže dalje od pitanja naoružanja. I nije to jedino mjesto gdje se presijecaju aspekti političkog odnosa prema hrani i oružju, što ćemo još registrirati. Zasad spomenimo samo to da je upravo s te linije prije godinu i više dana izazvana kriza na europskom tržištu žitarica, najednom preplavljenom ukrajinskim slobodnim importom.
Da bi sve bilo još malo luđe, hrvatski žitni podsektor najparadoksalnije odaje proizvodnu i trgovačku konstelaciju u našem agraru generalno. Notorno je to da kukuruza i pšenice i ječma uzgajamo više nego što nam ovdje treba, odnosno veliki dio izvozimo, ali u vidu sirovine. No pekarske artikle potom uvozimo u zamrznutom stanju, što valjda po školskoj definiciji predstavlja najveću zamislivu ekonomsko-političku katastrofu. I, u svemu tome, sad javni prostor osvaja priča o neophodnoj prehrambenoj sigurnosti.
Među tim upozorenjima ima dosta onih koji potječu od aktivnih provoditelja ili poticatelja dosadašnjih kvarnih odnosa u agrarnoj politici Hrvatske. Kad tamo uočimo jače tržišne subjekte koji bi i nadalje dijelili korisne savjete, znamo da nam od toga nema kruha ni na ledu. Zauzvrat ćemo istaknuti jednu inicijativu koja dolazi iz drugog kuta, pa i za svoja polazišta uzima svepovijesni kontekst umjesto pukog aktualnog. Drugim riječima, nismo u tim problemima od jučer, nego smo ih politički i ekonomski generirali desetljećima.
Posrijedi je projekt Razvojne mreže Republika, s nedavno objavljenim Apelom za Novu poljoprivrednu politiku u Hrvatskoj. Na čelu mu je sociolog Drago Čengić, a s popisa uključenih suradnika prepoznajemo više imena iz poljoprivrednog sektora, poput Miroslava Kovača, Danijele Laslo, Miljenka Ernoića i drugih. Oni već dugo i mukotrpno opominju baš na to o čemu se radi i u ovom članku, pa i sad pozivaju na razbuđivanje svijesti o tome da je "proces adaptacije hrvatske poljoprivrede na tržište EU-a spor, vrlo skup i neučinkovit".
Po njima, trebamo "novu poljoprivrednu politiku i nove mjere ruralnoga razvoja, koji posve raskidaju sa sadašnjim obrascima razmišljanja i načinima djelovanja". No kad govorimo o hrani, zapravo je suštinski riječ o ljudima, seljacima, narodu. Stoga ta inicijativa ukazuje na nužnost zaštite interesa malih i srednjih uzgajivača naspram visokoprofitne, krupne industrije, nerijetko multinacionalne. Novu poljoprivrednu politiku ona promatra "kao kompetentan tip državnog intervencionizma".
Interveniralo se i dosad, ali većinom u korist opisanih vodećih tržišnih pojava. Budući da potpore, mjere i poticaji uporno nisu usmjeravani "onima kojima je poljoprivreda stvarna djelatnost", prema ovom razložno dramatičnom apelu neophodno je "jačanje i obrana poštenih odnosa između malih kooperanata i velikih tvrtki". Obiteljska poljoprivredna gospodarstva ne bi smjela ostati samo politički alibi vlastima, nego zaživjeti u skladu s navedenim načelima i konkretnim sugestijama.
Ništa drugo neće stopirati uznapredovalu depopulaciju Hrvatske koja ide pod ruku s deagrarizacijom. Nema više ni pobunjenih Srba da ovdašnjim elitama posluže za opravdanje ekonomsko-političkih koraka što su doveli Hrvatsku na ovdje predočenu bilancu štete. I kad se danas redovito uspoređuje hrana s oružjem, uslijed eskalacije općesigurnosnih i agrarno-proizvodnih nedaća, valja primijetiti da nema ni analogona Teritorijalnoj obrani koja bi zaštitila lokalno prehrambeno naoružanje. Hrvatska je u tom pogledu danas temeljito razoružana, okupirana i potlačena.
