Pretilost postaje ozbiljan zdravstveni problem diljem svijeta. Još ne tako davno pretilost se javljala rijetko i bile su znak zdravlja i bogatstva u očima okoline. Pojavom brze hrane koja je u pravilu jeftina došlo je do eksplozije pretilosti. Brza hrana u sebi sadrži zasićene i nezasićene masti kao i velike količine šećera s kojima metabolizam čovjeka ne zna što napraviti pa ih sprema u masnim naslagama u tijelu.

Veliki problem s ovakvom prehranom je taj da s jedne strane stvara ovisnost, a s druge strane pruža alternativu u prehrani kada su oba roditelja zaposlena i ne mogu osigurati ni sebi ni djeci zdravu i uravnoteženu prehranu na dnevnoj bazi.

Moderna medicina se ozbiljno bavi ovim problemima i nedavno je napravljen ozbiljan korak prema razumijevanju procesa koji kontroliraju glad i sitost. Naravno, kontrolor je mozak.

Već se dulje vrijeme zna da se metaboličke bolesti dijabetes tipa 2 i pretilost mogu povezati s otpornošću organizma prema inzulinu, hormonu koji regulira razinu šećera u krvi.

Nedavno je u časopisu Nature objavljena studija na miševima koja je pokazala da u dijelu mozga koji se zove "zaobljena jezgra hipotalamusa" dolazi do značajnih promjena kada se pojave pretilost i dijabetes tipa 2. Ovaj dio mozga upravlja potrebom za hranom pa je sasvim prirodno da je pažnja usmjerena na njegovu strukturu i djelovanje. Ranija istraživanja su pokazala da su neuroni u ovom centru okruženi izvanstaničnom strukturom koja održava njihov trodimenzionalni raspored. Sada je otkriveno da su miševi hranjeni vrlo masnom hranom razvili neosjetljivost na inzulin i s vremenom razvili pretilost.

Istraživanje ovog centra u mozgu je pokazalo da se izvanstanična struktura urušila i pretvorila u bezličnu masu koja sprečava dopiranje inzulina do neurona. Time je prekinuta povratna veza između probavnog sustava miša i kontrolora apetita.

Kada je u istraživanju pokrenut postupak za uklanjanje te mase kao i za popravak izvanstanične strukture miševi su počeli gubiti na težini. Neuroni su na taj način došli u doticaj sa inzulinom i ponovno je uspostavljen ciklus kontrole osjećaja gladi i sitosti.

Da li ova istraživanja mogu biti proširena i na ljude? Vjerojatno samo indirektno mogu pomoći u traženju tretmana za neosjetljivost na inzulin. Problem je u tome što je hipotalamus duboko u mozgu čovjeka i zapravo nedohvatljiv za istraživanje in vivo.

Ipak, svakodnevo iskustvo nam govori da je sve dostupnija brza hrana bogata mastima i šećerima značajno korelirana sa porastom broja pretilih osoba. Tu se izgleda ne razlikujemo puno od laboratorijskih miševa.