Nataša Rajčević je Zadranka s trajnim boravištem u Zagrebu, food blogerica i stilistica hrane. Rođena je 1985. godine, studirala je novinarstvo, radila kao turistička vodičica do korone, a od 2022. godine za život zarađuje onim što joj je prije bio hobi, a i dalje je strast – pripremanjem hrane. S Natašom smo razgovarali na kraju jednog od radnih jesenskih tjedana u kojima se umor sruči – ali generacijsko-dalmatinski spoj diže adrenalin bolje nego kofein. Nataša ga pije u matchi, a neki od nas i dalje u oldskul kavi.

Zanimljiv mi je naziv vašeg zanimanja, food blogerica. Većina današnjih blogera zapravo više ne piše blogove, food influenserica zvuči nekako... krivo. Kako biste nazvali posao koji radite?

Istina, ugasila sam blog, nema smisla plaćati domenu kada ga ne pišem. Ljudi moj rad prate preko Instagram profila "Burbon i borovnice" i TikToka. Na TikToku objavljujem, ali tamo zapravo ne komuniciram s ljudima, još mi je malo prebrz, teško se prebaciti na gen Z način poimanja interneta, ali morat ću naučiti. Instagram mi je primarni način komunikacije, a kada nemam vremena za postove, objavljujem storyje koji su mi najdraža forma jer su dinamični i aktualni. Tako da sam blogerica bez bloga (smijeh). Kada se pojavi neki bolji naziv za taj posao, rado ću ga prihvatiti.

Kada ste i s kojom namjerom počeli objavljivati sadržaj vezan za kuhanje i hranu?

Prije desetak godina, kada sam postala veganka, krenula sam objavljivati što jedem, svoje prve recepte. Veganstvo mi je promijenilo način na koji gledam hranu, bilo mi je zanimljivo dokumentirati što jedem, kako mi se mijenjaju okusni pupoljci pa su se ljudi koji su me pratili krenuli raspitivati, kako sam nešto skuhala, gdje nabavljam tofu i slično. Zatim sam bila pozvana na jednu radionicu s drugim curama koje su pisale o hrani, po prvi puta sam upoznala taj svijet. Uskoro su krenule suradnje, ispočetka nisu bile novčane, nego kompenzacijske, meni je sve bilo novo i super, trudila sam sam se češće objavljivati, uložiti u fotoaparat i – onda je došla korona.

Sjetite se lockdowna, svi su odlučili kuhati. Mislim da je to jedna od rijetkih dobrih strana užasa prvih mjeseci korone – ljudi su osvijestili koliko je hrana važna u trenu kada su mislili da će izgubiti neke namirnice. Osvijestili su i koliko je ona važna za zdravlje, a kako su ostali zatvoreni kod kuće, počeli su se igrati. Svi su htjeli naučiti raditi kruh od banane i kiselo tijesto. Sjećam se da sam i sama trčala na plac kupiti što više povrća jer nisam znala hoćemo li ga moći nabaviti za par dana. Hrana, koja je uvijek i oduvijek ljudima tema razgovora, ali je nekako rijetko osvijeste, postala je važna.

 

Obožavam jednostavnu i brzu hranu

Život veganke u Hrvatskoj u neku je ruku sličan životu različitih drugih manjina – lakše je nego prije, ali predrasude su tu, uvijek su iste i ljudi su često defenzivni, kao da ćete ih zaraziti veganstvom. Ne znam jesam li, kao neveganka, u krivu? Kada ste i iz kojih razloga postali veganka?

Niste u krivu, ljudi se često ponašaju kao da im samim time što kažem što jedem, a što ne jedem nešto namećem, a ne kao da se meni konstantno, u svakoj seriji, reklami i na ulici ne "nameće" meso. Odmalena nisam htjela jesti meso, sjećam se da sam kod bake plakala kada bih dobila piletinu, mislim da crveno meso nisam nikada u životu probala. U srednjoj sam školi počela čitati o životinjama i njihovim pravima, o mesnoj industriji, a meso sam prestala jesti isključivo iz etičkih razloga. Tek sam nakon selidbe u Zagrebu počela proučavati sustav mliječne industrije i na koji način ona eksploatira životinje i odlučila sam biti veganka. Nije mi bilo teško jer sam u tom trenutku iz prehrane morala izbaciti doslovno dvije, tri namirnice. Najteže mi je bilo izbaciti sir, ali kada mi je mama napravila burek s tofuom i veganskim grčkim jogurtom koji je imao apsolutno isti okus kao burek sa sirom, bila sam najsretnija na svijetu. Za mene je veganstvo dio neke šire priče vezane za socijalnu pravdu i jednakost.

U jednom intervjuu ste spomenuli da ste anksiozni zbog klimatskih promjena. Znamo što mesna industrija čini planeti pa se sve češće razgovara o fleksitarijanskoj prehrani, odnosno postupnom smanjivanju mesnih proizvoda. Mislite li da bi ljudi mogli početi razmišljati o promjeni prehrane i zbog zdravlja planeta?

Nisam toliko naivna da mislim da će svi ljudi postati vegani istoga trena i da bi trebalo zabraniti konzumaciju mesa, ali jako mi je drago što sve češće čujem da ljudi pokušavaju rjeđe jesti meso i mislim da je, pogotovo kod mladih, utjecaj stočne industrije na planet tema koja postaje važna. Također, treba uzeti u obzir da konzumacija mesa danas i u vrijeme kada su naše bake bile mlade gotovo da nema dodirnih točaka – one su uzgajale životinje, jele meso jednom tjedno i te su životinje prehranjivale obitelji. Mesna industrija je nešto sasvim drugo.

U srednjoj školi sam počela čitati o životinjama i njihovim pravima, o mesnoj industriji, a meso sam prestala jesti isključivo iz etičkih razloga. Za mene je veganstvo dio šire priče vezane za socijalnu pravdu i jednakost

Glavne predrasude prema veganskoj prehrani su i dalje skupoća, nedostupnost i duljina pripremanja. Često čujemo da je ona luksuz, gotovo hir onih koji imaju viška vremena i novaca.

Ništa od navedenog više nije istina. Prva obožavam jednostavnu i brzu hranu i najčešće kuham i dijelim recepte jela koja se spremaju petnaest do dvadeset minuta. Nikada nisam bila fan nakuhavanja, a što se cijena tiče, to više nije tako. Postoje biljna mlijeka koja koštaju jednako kao kravlje mlijeko, ima jeftinih tofua, povrće, voće i mahunarke ljudi i inače kupuju. To i jest moj cilj: približiti ljudima veganstvo koje je dostupno svima, jela koja su hranjiva, ukusna i brza i za koja namirnice možete naći u kvartovskom dućanu. Jedina stvar u koju trebate uložiti su začini, ali njih kupite jednom pa imate mjesecima. Ljudi se znaju prepasti kada, recimo, napišem da sam u neko jelo dodala gochujang, kao kako će to oni.

Oprostite, što je gochujang?

Haha, crvena čili pasta.

Tko su ljudi koji prate što i kako kuhate, koji komentiraju i isprobavaju recepte?

Gotovo 92 posto mojih pratitelja su žene, nadam se da to ne znači da samo žene kuhaju. Komuniciram sa ženama raznih dobi, mlađima koje žele postati veganke, starijim ženama koje žele svojim unucima veganima nešto skuhati pa ih zanima naprimjer što se sve može s batatom ili tako nekom namirnicom koja je ušla u širu upotrebu. Jedno od mojih omiljenih jela i najpopularnijih recepata kojima se ljudi vraćaju je bolonjez od tofua – većina ljudi ako im ne kažeš ne zna da ne jede mljeveno meso. Javljaju se i mlade mame koje djeci žele podvaliti povrće, ali inovativnije od našeg dalmatinskog – sve se jede s malo krumpira i na lešo.

Nataša Rajčević (Foto: Davor Konjikušić)

Okružila sam se sjajnim ženama

A kako izgleda vaš drugi posao, stilistice hrane?

Zadnje dvije godine radim u produkcijskom studiju u kojem kuhamo, fotografiramo i snimamo hranu za jednu veliku firmu koja tako reklamira svoje kuhinjske aparate. Radim plan produkcije, stiliziram hranu i sve oko nje, ponekad i kuham, smišljam način prezentacije hrane. Često radimo tematske setove, Dan vještica, božićna jela... Posao ima uredsko radno vrijeme, a petkom od kuće smišljam koncept i tražim inspiraciju za idući tjedan.

Gdje je pronalazite?

Najviše me inspiriraju sezone, godišnja doba, sezonske namirnice. U jesen obožavam gljive i bundevu, smišljam nove recepte, a uvijek polazim od sebe – što bih htjela jesti i što bih voljela probati, a da još nisam. Bundevu sam otkrila tek u Zagrebu, u Dalmaciji je ona bila samo hrana za svinje. Također, mnoge namirnice koje su se prije smatrale hranom za siromašne ljude su strašno inspirativne, pogotovo dalmatinska prehrana, i nas smo dvije prije paljenja diktafona spomenule raštiku s kojom se mogu raditi čuda. Inspirira me i pojednostaviti i prilagoditi neka bakina tradicionalna jela.

Uz mediteransku kuhinju, vaša je velika ljubav i azijska kuhinja. Kako ste se u nju zaljubili?

U osnovnoj školi sam došla u posjet teti, maminoj sestri u Zagreb. Tada je, mislim, u Zagrebu postojao samo jedan kineski restoran pa me ona pitala želim li da pokuša skuhati nešto što je u njemu isprobala. Još se uvijek sjećam trenutka kada sam prvi put u životu isprobala sojin umak, dotad sam znala samo za maslinovo ulje, sol i češnjak, a ovo je hrani davalo neki sasvim drugačiji okus koji sam poželjela jesti svaki dan. Kasnije me teta vodila po različitim azijskim restoranima i htjela sam se ugušiti u miso pasti, oduševila sam se i s bambusom i klicama. I ljubav je ostala do danas. Ali tu nikako nisam usamljena. Mislim da Zagrepčani, makar ako je suditi po broju restorana, baš vole azijsku kuhinju.

Moj cilj je približiti ljudima veganstvo koje je dostupno svima, jela koja su hranjiva, ukusna i brza i za koja namirnice možete naći u kvartovskom dućanu. Jedina stvar u koju trebate uložiti su začini

Postoji li neka specifična kuhinja ili tip hrane koji ne volite pripremati?

Već sam spomenula da ne volim nakuhavati, tako da ne volim raditi ni veganske inačice gulaša, pašticade, punjenih paprika ili sarmi. Sve ću ja to s guštom pojesti kada mama spremi, ali da ću sama kuhati tri, četiri sata neko jelo... rijetko.

Vodite i radionice na kojima ljudi uče pripremati jednostavna veganska jela. Postoji li neki posao koji uključuje hranu koji niste radili, a htjeli biste?

Super je gledati ljude kako kuhaju nešto što si ti osmislila, gledati taj proces uživo i dobiti komentare. Htjela bih još naglasiti da ja nisam profesionalna kuharica, i sama želim da kada odem u neki dobar restoran dobijem jelo koje ne bih mogla napraviti doma. Posao food blogerice vidim kao osobu koja ljudima pokaže kako mogu brzo i jednostavno i sami nešto pripremiti i kvalitetnije se hraniti, ali ih i potaknuti da se igraju s namirnicama, da s vremenom eksperimentiraju sa začinima i promijene neki moj recept, prilagode ga i budžetu i ukusu. Htjela bih u budućnosti u nekom obliku kuhati uživo i drugim ljudima, kako i gdje, još ne znam.

Družite li se s drugim food blogericama, kako ta scena u Hrvatskoj funkcionira?

Mislim da sam tu baš imala sreće, sve moje najbliže zagrebačke prijateljice rade isti posao kao i ja, mnoge su i veganke, hrana nas je spojila i Instagram mi je u život donio baš čudesne ljude. Moja najbolja prijateljica je kuharica i zajedno radimo. S vremenom su sva ta poznanstva postala čvrsta prijateljstva i sada kada izađemo vikendom vani, ne pričamo više baš o hrani (smijeh). Vjerujem da, kao i u svakoj zajednici, postoje i neka zamjeranja, odmjeravanja, ali okružila sam se tim sjajnim ženama i super nam je.

Kako se snalazite na obiteljskim ručkovima, jesu li vaši članovi obitelji vegani?

Obje sestre jesu, a mama kuha odlična veganska jela. Ona jede nevegansku hranu samo kada ode na ručak u svoje mame, baku ne odbija. Moj partner nije vegan, ali kako često zajedno jedemo, većina obroka mu jest veganska. Od obitelji sam uvijek dobivala samo podršku.

Nataša Rajčević (Foto: Davor Konjikušić)

Rado bih ostarjela uz more

Na vašem je Instagram profilu, osim hrane i vučjaka Kjare, vidljiva i jaka ženska nit. Pišete o odnosu s mamom i sestrama, o ženskim prijateljstvima.

Ženska prijateljstva su jedna od mojih prvih uspomena iz djetinjstva. Mama je bila na poslu, baka me čuvala, probudila bih se, ušla u kuhinju i ugledala nju i njenih šest, sedam glasnih prijateljica iz Dalmatinske zagore kako kuhaju kavu, pričaju o hrani i smiju se. Posjele bi i mene, skuhale mi bijelu kavu i ja bi ih promatrala. Isti je odnos moja majka imala, i još ima sa svojim prijateljicama, mi smo ih u Zadru zvale tete, sve su se ponašale kao da sam njihova kćer. Takva je i moja prava teta, mamina sestra, evo sutra ide s prijateljicama na Sljeme. Imam dvije mlađe sestre i iako smo odrasle i ne živimo u istom gradu, mi sve i dalje kada nešto ugledamo u dućanu kupimo u tri primjerka – vidim zgodnu ukosnicu, kupim odmah tri. To su neraskidive veze koje mi oblikuju život. Svim ženama tako pristupam, može zvučati patetično, ali pristupam im kao da su mi sestre. Ne mogu podnijeti one "žena je ženi vuk" gluposti.

Da se vratimo predrasudama i stereotipovima – jedna istetovirana veganka koja sluša pank i naglašava važnost ženskih niti...

Da, apsolutno mora biti lezbijka (smijeh)! Često sam doživljavala da ljudi na račun nečijeg izgleda pretpostavljaju stvari, valjda im je u glavi zacrtano da određene grupe ljudi izgledaju isto, što je stvarno smiješno. Tako se znaju čuditi kada saznaju da živim s partnerom. Ali ima još predrasuda – da je veganstvo samo po sebi zdravo. Ne mora biti, trudim se većinu vremena jesti raznoliko i zdravo, ali možete vi stalno jesti tjesteninu i slatko.

Nikada ne bih završila intervju o hrani bez da spomenemo desert.

Ne volim raditi slastice, spremam najjednostavnije deserte, volim keks torte, lisnato s veganskom nutelom, više od kolača volim pojesti vegansku čokoladu.

Ženska prijateljstva su jedna od mojih prvih uspomena iz djetinjstva. Mama je bila na poslu, baka me čuvala, probudila bih se, ušla u kuhinju i ugledala nju i njenih šest, sedam glasnih prijateljica kako kuhaju kavu, pričaju o hrani i smiju se

Jedno su vrijeme u svijetu zdrave prehrane bile izrazito popularne sirove torte, što mislite o njima?

Ne volim ih, preteške su mi, preskupe, paralelno preslatke i jake, a opet nekako nedovoljno slatke. I sve imaju sličan okus.

Kupujete li namirnice samo kod određenih prodavačica na pazaru i u pomno odabranim OPG-ovima ili vam se zalomi da uđete u prvi dućan na putu?

Prije sam bila puno stroža po tom pitanju. Opustila sam se, danas često kupujem u dućanu koji mi je usput i u prodavačica po kvartu. Do Dolca potegnem jer jedna prodavačica ima najbolji tofu, inače ne kompliciram. Želim da hrana služi meni, a ne ja njoj.

Jedan ste poduži post na Instagramu posvetili pojašnjavanju kako niste nutricionistkinja i naglasili da ne želite davati zdravstvene savjete o prehrani. Javljaju li vam se ljudi koji žele isprobati vegansku prehranu zbog zdravstvenih problema?

Svaki dan. Pitaju me koje suplemente da piju, što je za njih zdravo, traže savjete o npr. keto dijeti. Mislim da je nutricionizam jako važna znanost, nikada ne bih davala zdravstvene savjete niti preporuke ljudima s poteškoćama. Za to postoje nutricionisti i doktori. Svi znamo koliko je prilagođena prehrana važna za zdravlje, ali ja se time ne bavim. Nisam jedna od osoba koja voli kuhati pa je usput pročitala par članaka na internetu na neku temu i postala stručnjakinja za zdravlje. Jedino što uvijek kažem je da kao veganka pijem suplement vitamina B12 i tu stajem. Mogu dati savjet osobi koja je zdrava i želi istražiti vegansku prehranu, mogu predložiti obroke koji su jednostavni i dostupni, ali to je skroz druga stvar.

Ugljikohidrati su došli na dosta zao glas, izbjegavate li ih vi u svojoj prehrani?

Ne izbjegavam, ugljikohidrati su mi važno gorivo.

Svaki intervju s Dalmatincem ili Dalmatinkom u Zagrebu mora imati sudbonosno pitanje: mislite li se vratiti doma?

Zagreb je već dugo moj dom i jako ga volim, a moj je odgovor isto sličan mnogima: rado bih ostarjela uz more, recimo u Preku na Ugljanu, da sam blizu Zadru, a opet na otoku.

Deserte smo riješile pa završavamo s nadom. Čemu se nadate?

Ma zapravo sam dosta pesimistična osoba i čovječanstvo u globalu mi ne ulijeva veliku nadu pa ću odgovoriti na osobnoj razini – nadu mi daju nepoznati ljudi koji se jave i kažu da su zbog mene počeli nekoliko puta tjedno pripremati vegansku hranu, da su otkrili neko povrće koje prije nisu jeli ili da im djeca obožavaju neki moj recept. Nadu mi daju male promjene nabolje.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.