Uvijek pričamo da je ova zemlja očajnički manjkava proizvodnjom hrane, uza sve ostale iščezle proizvodnje, ali s prehrambenom baš na prvome mjestu. Domaća poljoprivredna i prehrambeno-prerađivačka djelatnost manje su iz godine u godinu, iz dana u dan. A onda najednom kao da je netko odlučio počuti taj vapaj s općenarodne i medijske scene, i to na području ekstraopustošene Sisačko-moslavačke županije.
Ili, hajde, nije tako posve odjednom, nego se ta dva investicijska pothvata, o kojima je konkretno riječ, pripremaju već koju godinu, pa bi ubrzo trebali i startati. No sve to više nalikuje onoj kletvi po kojoj bi čeznutljiva javnost, jednom kad joj se želja realizira, mogla teško zažaliti.
Golemi projekti čak dvaju peradarskih inozemnih megakoncerna, locirani u Sisku i široj mu okolini, izgledaju upravo tako, poput ružnog sna. Investitori su Ukrajinci: Jurij Kosiuk je vodeći uzgajivač pilića u Europi te osmi u svijetu, dok Andrija Matiukhu znamo više kao vlasnika sportske kladionice FavBet. Svejedno, i Matiukha je duboko u peradarstvu, također neke vrste tzv. kralj pilića; njegova je Perutnina Ptuj, a u Hrvatskoj i Pipo iz Čakovca. Uglavnom, ta je peradarska aristokracija namjerila ovdje razviti proizvodnju od 150 tisuća tona piletine na godinu – svaki.
Da bi se lakše pojmilo o kolikoj se količini radi, moramo odmah napomenuti da sadašnja hrvatska godišnja proizvodnja ukupno broji oko 75 tisuća tona piletine. Sektor pritom, kao jedan od rijetkih u ovdašnjem agraru, pokriva najveći dio naših potreba, tj. preko tri četvrtine. No taj sektor tvore brojni manji kooperanti čije su farme raspoređene u nizu županija, i o kojima ovisi nekoliko prehrambenih kompanija. Kosiuk i Matiukha, odnosno njihove grupacije MHP i PCC, ne bi u tom pogledu ovisili ni o kome, ali ni u većini drugih.
Točnije, moraju se početno osloniti na političku podršku hrvatskih državnih i lokalnih vlasti, te financijsku podršku Europske unije. Nakon toga njihova proizvodnja ostat će zatvorena u industrijskom ciklusu koji podrazumijeva vlastitu pripremu stočne hrane, na primjer, a zacijelo od uvezenog ukrajinskog žita.
Podsjećamo da je i žitarski sektor u Hrvatskoj samodostatan, izvozno potentan, dok je naglo pojeftinjeno ukrajinsko žito pretprošle godine, kroz povlašteni te nekontrolirani trgovinski promet Europskom unijom, doguralo tu njezinu djelatnost na rub kolapsa. Što se tiče peradarskog upliva iz Ukrajine, na pomolu je identičan proces, mada s proizvodnjom koja se kani pokrenuti unutar EU-a.
Jaja iz Ukrajine, pak, već su preplavila tržište EU-a, bacila na koljena proizvođače u Rumunjskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Hrvatskoj. Europsko udruženje uzgajivača pilića AVEC zbog takve perspektive već godinama uzaludno diže glas, jer ukrajinskim industrijalcima potporu nude i Europska investicijska banka i Europska banka za obnovu i razvoj.
Ističu se dva ključna argumenta za te vidove pomoći ulaganjima iz Ukrajine: u Europskoj uniji primarno onaj koji smjera na solidarnost prema zemlji napadnutoj od Rusije, u Hrvatskoj podjednako onaj koji se tiče revitalizacije domaćeg agrara. Prvi je fiktivan koliko i licemjeran, ako znamo da ukrajinski narod s Kosiukovim i Matiukhinim profitom ima veze koliko će imati i hrvatski – nimalo.
Štoviše, aktivirani građani Sisačko-moslavačke županije, gdje je posljednjih tjedana peticiju kontra tih dvaju ulaganja potpisalo više od pet tisuća ljudi, otkrili su kako Ukrajinci stenju pod uzletom svojih pilećih kraljeva i guše se plinovima iz čitavih brda stajskoga gnoja odloženog po okolnom zemljištu. Facebook-stranica "Siščani ne žele biti Smetlišćani!" o tome donosi niz alarmantnih medijskih i aktivističkih priloga iz Ukrajine.
MHP i PCC, međutim, u Hrvatskoj imaju nepodijeljenu podršku širokih političkih krugova, od premijera Andreja Plenkovića iz HDZ-a do sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček iz SDP-a. Najilustrativniji pokazatelj kontinuiteta takvog zaleđa bila je posjeta državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede Tugomira Majdaka i počasnog konzula Ukrajine u RH Ivice Pirića pogonima Jurija Kosiuka kod Ladižina, u Viničkoj oblasti. Na fotografijama s toga gostovanja krajem 2022. godine, koje je ljubazno objavio Jutarnji list, vidimo njih trojicu u više prilika svejednako razgaljene i zagrljene, na početku jednoga divnog prijateljstva.
Snimke iz okolnih ukrajinskih sela, objavljene na Facebooku, svjedoče o kudikamo drugačijim okolnostima te peradarske idile. Mještani su Oljanice, rasturene šleperima koji im neprekidno tutnje između kuća, osnovali i Odbor za spašavanje sela, a drugdje nastoje zaštititi kontaminirano zemljište, vodu, zrak. Na to se naši političari ne obaziru, kao ni na kritiku; Ikić Baniček svoje lokalne oponente posprdno naziva Facebook-ratnicima. Neizbježno je uočiti da tu vrstu transstranačke sloge pred najkrupnijim kapitalom iskazuje naša politička elita baš redovno. Prisjetimo se samo instaliranja drugog stupa mirovinskog osiguranja u korist privatnih banaka, ili projekta golferske apartmanizacije Srđa kod Dubrovnika, ili gradnje hotela na Lungomaru u Puli.
No pretpostavimo da bi netko mogao i dobrohotno pomisliti kako će Hrvatskoj ovakva dva megaperadara ipak biti od koristi. Otvorit će se na tisuće radnih mjesta, a narast će i javnobudžetski prihodi, kako državni, tako i lokalni. Zabluda ne može biti teža, jasno je kad obratimo pažnju na tretman ključnih resursa koji su ovdje u igri. Prijetnju za postojeće hrvatsko peradarstvo i ratarstvo, koje bi dvojica Ukrajinaca mogla fatalno poklopiti, već smo naveli. Uz ribarstvo, to su gotovo jedina dva naša iole stabilna agrosektora; ostalo su pojedinačne kulture poput mandarina ili maslina. Tobožnji širi prehrambeno-industrijski razvoj Hrvatske otkriva se kao opsjena čim dvama ukrajinskim projektima malo zavirimo ispod perja.
Na prvome se mjestu nameće ekološka problematika, ali navest ćemo tek par indikatora iz raskošne ponude aktivističkih nalaza, prema aktualnim studijama utjecaja na okoliš za ova dva projekta. Inače, oni bi se rasprostirali po nebrojenim lokacijama donjeg Pokuplja, Moslavine, Banije: Sisak-Caprag, Lekenik, Žažina, Petrinja, Velika Ludina, Okoli, Sunja, Martinska Vas, Popovača, Letovanić, Pešćenica, Mahovo, Brest Pokupski, Grabrov Potok, itd. No ta peradarska invazija uključuje, recimo, crpljenje enormnih 4000 kubika vode iz Kupe svaki dan samo za PCC-ovu klaonicu s bioplinskim postrojenjem u Capragu.
Uzgred kazano, Ina je lani odustala od razvoja biorafinerije s tzv. zelenim etanolom u Sisku, ali ne i od bioplina. Grad ipak prodaje zemljište PCC-u, izravnoj konkurenciji u tom segmentu, a država osigurava parcele za MHP. Nadalje, indikativna je i projekcija rasta transportno-prometnog intenziteta u selu Lekenik. Njime bi dnevno prometovalo 30 željezničkih vagona onamo i natrag, za potrebe tvornice stočne hrane, kao i 40 kamiona-tegljača nosivosti 20 tona, kao i osam autobusa za radnike, kao i vozila za prikupljanje i odvoz tvorničkog otpada.
No to su samo poneki detalji iz onoga s čime se suočavaju žitelji ove županije, slično onima iz Viničke oblasti. Najpotpunije su na sve to odgovorili stanovnici Velike Ludine kod Popovače, lani uspješno odbacivši klaonicu MHP-a od svog mjesta. Ne zadugo, jer im je izokola prišao i PCC, pa su tek nekoliko kilometara dalje, u južnom dijelu te općine, kod sela Okoli ubrzo osvanuli nacrti farmi ukupne veličine 80 hektara. A posrijedi je samo četiri posto krajnjih PCC-ovih uzgojnih potreba u Hrvatskoj.
Konačno, i otvaranje do osam tisuća novih radnih mjesta pokazuje se više nego problematičnim. Realno, toliko fizičke radne snage u tome kraju više nema, pa investitori predviđaju gradnju više naselja za strane radnike, a s tim u vezi su i manji izdaci za plaće. No manje nas ovdje zanimaju Andrij Matiukha i Jurij Kosiuk kojima Hrvatska služi za nastavak pokoravanja europskog tržišta, a znatno više ovdašnji im politički jataci. U njihovoj odgovornosti je takvo iznevjeravanje svake agrarno-razvojne strategije koja se i u EU-u i u RH zasniva, bar načelno, na domaćoj, lokalnoj produkciji. To bi, naime, imale biti politike u znaku obiteljskih imanja, domicilne zajednice, socijalne sigurnosti, ekoloških prioriteta itd.
Ničeg od toga nema u pristupu za kojim su zinule naše političke uzdanice, samo daljnjeg podvrgavanja Hrvatske zahtjevima maksimiranja profita po svaku društvenu cijenu. U poredbi s redovnim političkim obećanjima generalnog prosperiteta, nova peradarska slika ove zemlje izgleda nalik kakvom distopijskom iskrivljenju života u svakom smislu. No čini se da Siščani ne namjeravaju lako posustati, ne pred još jednim kardinalnim udarom na taj izmučeni kraj.
