U situaciji u kojoj se nalazi Ivica Todorić, praktično razvlašteni gazda koncerna Agrokor, napad nije najbolja obrana, već je napad jedina moguća obrana. Naravno, pod uvjetom da se čovjek uopće namjerava braniti, a šezdeset sedmogodišnji Todorić ne čini se kao netko tko će svoju sudbinu tek tako pustiti niz vodu: ima sasvim dovoljno motiva i sasvim dovoljno novca da pruži otpor istražnim i pravosudnim tijelima te da sebi već u ovoj fazi pokuša priskrbiti ponešto moralnog kapitala tako da se isporuči javnosti u formi žrtve politički motiviranog progona i kriminalne namještaljke iza koje stoje interesi mračnih financijskih i političkih krugova. Druga je stvar što i koliko Todorić može postići aktivnom obranom ili preventivnim napadom, ali on, zapravo, nema što izgubiti u sukobu s vlašću i privrednim miljeom povezanim s vlašću ili pojedincima koji zauzimaju visoke položaje u vladajućoj strukturi. Obruč oko donedavno najmoćnijeg kapitalista u Hrvatskoj jako se stegnuo i više nema ni vremena ni prostora za slanje šifriranih i dvosmislenih medijskih poruka o vlastitoj spremnosti da žestoko uzvrati ako bude napadnut: otišlo je predaleko, a gazda je počeo shvaćati da u onom obruču ostaje sve usamljeniji, jer mu nekadašnji najbliži suradnici pomalo prelaze na drugu stranu, naime, među one što mu sve jače zatežu kravatu oko vrata.
Todorić se tek u posljednjih mjesec dana počeo suočavati s realnošću i s onim što ga čeka. Dotad je živio u uvjerenju da će se ‘njegovi’ ljudi potruditi da ga zaštite – kaže naš sugovornik upućen u Todorićeve obrambene manevre
Todorićevo pokretanje bloga, koji je odabrao za sredstvo svojih jednosmjernih obraćanja podcijenjenoj javnosti, polazna je točka njegove obrane od kaznenog progona koji, po svemu sudeći, nikako neće moći da izbjegne: uoči objavljivanja revizorskog izvještaja o stvarnoj financijskoj slici Agrokora na kraju 2016. godine, on panično pokušava zaustaviti formalno pokretanje istrage, koja će ga vrlo vjerojatno odvesti iza remetinečkih rešetaka, no morao bi biti svjestan da to nije realna opcija i da je mnogo izglednije da ga čeka dugotrajna sanaderovska borba u kojoj će objave na blogu predstavljati jednu od platformi za iznošenje njegove istine a zasad samo naznačuju obrambenu strategiju, strategiju za koju se, inače, čini da će biti veoma nalik Sanaderovoj. To znači da će Todorić inzistirati na tezi o montiranom procesu i prljavoj upregnutosti državnih mehanizama u zavjeru s ciljem njegovog istjerivanja iz Agrokora, a za račun financijskih grupacija i fondova povezanih s potpredsjednicom Vlade Martinom Dalić i izvanrednim Vladinim povjerenikom u Agrokoru Antom Ramljakom.
Dosadašnje objave na blogu, a ovaj članak zaključujemo u srijedu poslijepodne, posljednji su Todorićev pokušaj da natjera sve moćne ljude u državi – koje ima razloga smatrati svojim dužnicima – da se konačno angažiraju oko toga da ga policijski i DORH-ovi istražitelji puste na miru, a ako se to ne dogodi, između redaka prijeti da je spreman zagorčati život svima koji su ga iznevjerili. Nezavidnost njegove situacije, međutim, sastoji se u tome što nanošenje štete drugima, tko god bili ti drugi, ne znači i automatsko skidanje kaznene odgovornosti s njega, Todorića. Nanošenje štete HDZ-u i vladi Andreja Plenkovića neće, naravno, odmoći Todorićevoj obrani: uvaljivanje u blato nekolicine državnih funkcionara i s njima povezanog konzultantsko-odvjetničko-bankarskog miljea nesumnjivo će donekle zamagliti i relativizirati njegovu ključnu ulogu u kolapsu najveće regionalne tvrtke, a možda i uzdrmati tužiteljsku predanost i odlučnost.
‘Todorić se tek u posljednjih mjesec dana počeo suočavati s realnošću i s onim što ga čeka. Dotad je živio u uvjerenju da će sve biti u redu i da će se ‘njegovi’ ljudi potruditi da ga zaštite i sačuvaju od ozbiljnije istrage’, kaže naš sugovornik dobro upućen u obrambene manevre obitelji Todorić. ‘Shvatio je da mu nitko neće pomoći, da je prepušten samome sebi i uskom krugu najbližih ljudi, među koje zasigurno spada i vlasnik koncerna Agram Dubravko Grgić, te da onome što ga čeka mora pristupiti krajnje ozbiljno i poslovno. Shvatio je, također, da mora angažirati najbolje i najstručnije ljude iz više različitih područja. Trgnuo se i počeo povlačiti poteze, ali teško je procijeniti je li svjestan da je pred njim nešto u čemu nije mudro očekivati brza, čudesna i jednoznačno pozitivna rješenja.’
To što Todorić i dalje infantilno inzistira na blagostanju koje je vladalo kompanijom prije Lex Agrokora ne smije obezvrijediti argumente o netransparentnosti i nelogičnostima što uporno prate državni intervencionizam u Agrokoru
U svom preventivnom napadu na Vladu detronizirani balkanski kralj trgovine i koječega drugog fokusirao se na Martinu Dalić i Antu Ramljaka, dok je ponašanjem ministra financija Zdravka Marića, svog pulena, zasad samo razočaran, a Plenkovića je u ovoj fazi odlučio poštedjeti kritičkih opaski i paranoičnih (?) optužbi za sudjelovanje u organiziranoj operaciji otimanja i uništenja koncerna iz ruku čovjeka koji ga je stvorio i riskantnim metodama razvio do razmjera neodrživosti. Todorić krivi gospođu Dalić i njezinog protežea Ramljaka da su s družinom iz CAIB-a, austrijske investicijske banke, te sa sebi bliskim konzultantskim i odvjetničkim tvrtkama osmislili i proveli državno preuzimanje njegove kompanije putem Lex Agrokora, e kako bi razvaljivanjem te firme ostvarili svoje ilegalne materijalne interese i interese ljudi i tvrtki s kojima su bili ili jesu povezani. Pritom Todorić navodi da je Agrokor prije travanjskog donošenja zakona kojim je u nj uvedena državna prinudna uprava bio financijski stabilan i s realnim planovima za premošćivanje nebitnih poteškoća, a da je on pristao na aktiviranje tog zakona pod političkim pritiscima i ucjenama, te u atmosferi medijskog linča. Jasno je da donedavni gazda pritom krivotvori krvnu sliku svoje kompanije prije državnog ulaska u upravljačku strukturu, jer da je sve bilo u redu ne bi se obraćao Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj s neartikuliranim – ali uslišanim – kreditnim zahtjevom od gotovo 50 milijuna eura, a plan spasa najvećim se dijelom sastojao u tome da HBOR Agrokoru u kasnu zimu ili u rano proljeće 2017. isplati još najmanje 200 milijuna eura kredita, pa da se koji mjesec kasnije, ako bog da, iziđe s javnom ponudom dionica jednog dijela koncerna. Naravno da se u Vladi upalio alarm kad je Todorić došao tražiti toliki kredit, a sigurno ga nije došao tražiti zato što su njegovoj firmi cvjetale ruže, kako sada tvrdi. Konzumove police, uostalom, tada su se počele ubrzano prazniti, jer su dobavljači počeli okretati leđa Konzumu, a kratkoročna dospjela dugovanja firme bila su dosegnula iznos od više milijardi kuna.
No činjenica da Todorić i dalje infantilno inzistira na vlastitoj poslovnoj genijalnosti i na izmaštanom blagostanju koje je vladalo njegovom kompanijom prije Lex Agrokora nikako ne smije obezvrijediti argumente o netransparentnosti i nelogičnostima što uporno prate državni intervencionizam u jednoj firmi, koja je formalno privatna. Ono što Todorić ovih dana objavljuje na svom blogu ionako nije plod njegovih otkrića, nego se radi o kompilaciji podataka i otvorenih pitanja do kojih su proteklih mjeseci došli novinari. I dalje, naime, nije poznato tko je sve sudjelovao u kreiranju zakona posvećenog pokušaju spašavanja Todorićeve tvrtke, premda već mjesecima kolaju utemeljeni glasovi da su zakon smislili isti ljudi ili firme kojima je potom povjereno da pod Vladinim pokroviteljstvom sudjeluju u skupom procesu stabilizacije i restrukturiranja koncerna. I dalje nije poznato jesu li neki pojedinci i tvrtke raspolagali povlaštenim informacijama u procesu nastanka Lex Agrokora, pa te informacije koristili u trgovanju Agrokorovim dionicama prije izglasavanja zakona kojim je, između ostalog, zabranjeno trgovanje tim dionicama. Vlada jednostavno ne želi otkriti tko je i u kojem vremenskom razdoblju pripremao rečeni zakon, a to u najmanju ruku budi sumnje u mnogobrojne interesne konflikte čiju je financijsku težinu zasad nemoguće procijeniti, između ostalog i zbog Vladine i Agrokorove tajnovitosti.
Drugi krupan sklop problema, o kojima ni Vlada ni Ramljak ne žele jasno govoriti, tiče se tzv. roll-up kredita od 530 milijuna eura kojim je izvanredni povjerenik zadužio tvrtku u lipnju ove godine. ‘Cijela priča o roll-up modelu nikada nije do kraja transparentno, logično i razumljivo ispričana. I danas na službenim internetskim stranicama Agrokora stoji obavijest od 5. srpnja 2017. u kojoj se navodi da je u kreditiranju sudjelovalo ‘više od dvadeset hrvatskih i internacionalnih banaka i fondova’. Nikada nije objavljena poimenična lista kreditora, nikada nije prezentiran kriterij po kojem su alocirana prava na novo kreditiranje te do danas nismo saznali stvarne razloge zbog čega Sberbanka nije htjela sudjelovati u tom krajnje dvojbenom poslu’, piše Goranko Fižulić na portalu Telegram. Još: ‘I nakon tri mjeseca ne znamo kriterije po kojima je Knighthead Capital Management zajedno s drugim vlasnicima obveznica Agrokora dobio pravo da kreditira koncern u iznosu od 150 milijuna eura, što je cca 17 posto nominalne vrijednosti obveznica koncerna. Zašto je ‘neosiguranim’ bankama koje u Privremenom vjerovničkom vijeću predstavlja Sberbanka alocirano relativno manje prava, cca 10 posto tražbina ili 170 milijuna eura? Zbog čega su ‘osigurane’ domaće banke obradovane retroaktivnim uvrštenjem u roll-up model kredita od 80 milijuna eura koji su odobrile u prvom tjednu rada izvanredne uprave? Zašto je više nego galantni Ante Ramljak dodao domaćim bankama još 80 milijuna eura kreditnih prava i na taj način im osigurao najveći relativni iznos za spašavanje starih potraživanja?’ Osim toga, najstrože je čuvana tajna i to kome je Ramljak prepustio pravo na kredit od 110 milijuna eura, nakon što je Sberbanka odustala od učešća u roll-up kreditiranju.
Treći blok pitanja na koja premijer Plenković i HDZ-ova parlamentarna većina i dalje ne žele tražiti odgovore povezan je sa SDP-ovim zahtjevom da se u Saboru osnuje istražno povjerenstvo koje bi rasvijetlilo političke aspekte nastanka te dugogodišnjeg rasta pa onda kraha koncerna Agrokor. Todorićeva suglasnost sa SDP-ovim zahtjevom da se, paralelno s aktualnim tužiteljskim izvidima, pokrene politička istraga pritom je samo HDZ-u olakšala obranu stava o nepotrebnosti parlamentarne istražne komisije: pa neće valjda Sabor ispunjavati Todorićeve želje, koje se – gle koincidencije! – podudaraju s idejama SDP-ovog šefa Davora Bernardića!? Takva argumentacija samo je alibi za HDZ-ovo eskiviranje čeprkanja po konkretnoj, ne nužno i kriminalnoj, ulozi državnih mehanizama u Agrokorovom neobuzdanom narastanju do propasti. Jasno je da ta vrsta istrage ni na koji način ne bi mogla ugroziti poslove Državnog odvjetništva u istom slučaju, kao što je jasno da su i SDP-ove vlade bile brižne i pažljive spram Todorića, no Plenković ne da da se sazna istina o vezi Agrokora i HDZ-a, ne da da se istraga proširi i milimetar izvan strogo kontroliranih okvira koje će – što prije, nadaju se u Banskim dvorima – zadati politički lojalno Državno odvjetništvo.
Premijer zna ili nepogrešivo sluti da je priča o Agrokoru ujedno i priča o Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća, a Hrvatska je u proteklih četvrt stoljeća dominantno produkt nakaradnog HDZ-ovog shvaćanja države: premda sumnjamo da je on spreman za takav iskorak, Ivica Todorić mogao bi biti savršen svjedok-pokajnik u političkom razobličavanju stvarne naravi partije koju danas predvodi Andrej Plenković, pa će se Vladina strategija u ratu s njime ponajviše bazirati na tome da se protivniku maksimalno smanji mogućnost javnog utjecaja i nametanja tema koje mu odgovaraju. Pritvor u tom pogledu zna biti efikasna metoda.
