Odnedavno imamo novoga glavnog tajkuna u Hrvatskoj, a još uvijek ne znamo najbolje otkud baš taj. Poznato je samo da se Pavao Vujnovac pojavio na velikoj sceni prije desetak godina, s prvim tranšama ruskog plina na ovdašnjem, tad relativno zatvorenom tržištu. Sad pak znamo i gdje je bio kakvih pet-šest godina ranije. Netko je ovih dana ekshumirao snimku jedne stare TV-emisije "Svlačionica" u kojoj se epizodno pojavljuje i naš junak. Radio je dakle kao konobar u nekoj osječkoj piceriji, mada nitko ne tvrdi da u slobodno vrijeme nije pratio novosti iz plinsko-naftnog biznisa. Prolazile su tako godine, a na njega su već bili temeljito zaboravili i snimatelji i gledatelji.
Onda se jednog dana u piceriji ukazao lično Viktor Zubkov, generalni direktor Gazproma, bivši ruski premijer. Taman je bio njuškao na potezu između Retfale i Gornjega grada, u potrazi za pravim čovjekom, kad je malko ogladnio. Kapričozu s ekstra maslinama poslužio mu je jedan pozamašni čovo s blagim izrazom lica, uz kakve se lako opustiti u razgovoru. Netko je prvi spomenuo plin, ustvari više slučajno, a sve ostalo zatim će ući u službenu historiju poduzeća osnovanog tu za stolom s plastičnim stolnjakom i jelovnikom umrljanim kečapom. Nazvat će ga Prvo plinarsko društvo, i ono će postati ekskluzivni liferant dragocjenog uvoznog goriva u Hrvatskoj, čak jedini privatni.
Ili možda nije bilo tako, možda Rusi ne regrutiraju partnere baš na taj način. Pa ni kad je u pitanju neznatno tržište poput našeg, nego je Vujnovac u igru dospio posredstvom stanovitih moćnih prijatelja. U tom pogledu navodi se kao mogućnost jedino Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva od 2012. do 2016. godine. Vujnovac i on su navodno intimusi, pa je lega malo pogurao legu svog. No sve to zapravo više nije toliko važno, ta forsirana misterija kojom je obavijena rana karijera novog domaćeg, rekosmo, alfa-tajkuna. Ono što bi ovom ukupnom društvu moralo biti važnije, međutim, jest mijena u našem položaju s obzirom na činjenicu sadašnje mu inauguracije.
Prije nekoliko dana, znači, Pavao je Vujnovac dospio u posjed većinskog dijela prezadužene Fortenove, nekadašnjeg Agrokora. To podrazumijeva razne zaokružene poljoprivredne i prehrambeno-prerađivačke kapacitete, uz trgovački dio grupacije. Otkako je s njezina trona Vladinim dekretom uklonjen Ivica Todorić, modelski brižni ćaća prvobitne akumulacije kapitala, već nekoliko godina taj potencijal vode otpravnici poslova kao što je Fabris Peruško. U novije doba navođeni su Vujnovčevim uputama, pošto je do kupnje apsolutno-većinskog dioničkog paketa on bio proporcionalno-većinski suvlasnik, među onima nesankcioniranim. Sankcionirane jesu, naravno, ruske banke koje su iz pozicije vjerovnika preuzele krahirali Agrokor još prije napada Rusije na Ukrajinu. No sad budućnost Fortenovi nije izvjesnija negoli je bila pod ruskom kapom. Znamo li išta o prehrambeno-proizvodnoj ulozi njezinih sastavnica na hrvatskom potrošačkom tržištu, to bi moralo biti dovoljno da nam zadrži pažnju na impozantnoj pojavi novoga gazde.
Za početak, znano je da nad Fortenovom visi obaveza prodaje poljoprivrednog sektora grupacije po zahtjevu jednog američkog kreditora. To neće biti moguće refinancirati, reprogramirati dug pod boljim uvjetima. Jednostavno, cjelokupna je Fortenova prezadužena još od spomenutog Agrokorova kraha. Servisiranje duga odnosi joj danas enormnih 18 posto godišnjeg troška poslovanja, mada to dosad nije ugrožavalo Vujnovčev interes u njoj. Njegove tvrtke Enna Grupa i PPD već neko vrijeme uredno zarađuju na Fortenovi, izvlačeći profit koji će mu indirektno poslužiti i kod njezine kupnje. Pavao Vujnovac ne kazuje istinu dok javno tvrdi da PPD s osvajanjem Fortenove nije imao ništa.
U međuvremenu će se razotkriti npr. kako je posredstvom svoje prve firme prelijevao određena nekretninska potraživanja u jaču poziciju subjekta, registriranog na Malti, koji je na koncu otkupio Fortenovu. Prije tri tjedna ovdje smo istaknuli i da je Ledo, jedan od krunskih dragulja Fortenove, prije dvije godine izdvojen te prodan skuplje nego što je Vujnovac sad platio za preuzimanje većinskog udjela u čitavoj grupaciji. Konkretno, tvornica sladoleda i druge zaleđene hrane je koštala 615 milijuna eura, a sve drugo zajedno 500 milijuna. Fortenovi vrijednost ubrzano pada, iako se neke sastavnice – Belje, Zvijezda, Jamnica – još uvijek pojedinačno mogu prodati povoljnije.
Ako zanemarimo egzotičniji dio priče s Rusima koji su s vremenom postali ultimativni negativci, jedina preostala misterioznost je ona u vezi sa stajalištem hrvatskih vlasti prema Fortenovi i Pavlu Vujnovcu. Aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković tipovao je na potonjeg tajkuna dugo i bezrezervno, pozivajući se u svojoj politici spram Agrokora i Fortenove isključivo na domaći univerzalni ekonomski interes. Pokušao je u tu formulu uključiti i obavezne privatne mirovinske fondove. Bankovni i osiguravateljski menadžeri tih ustanova inače su kroz dva desetljeća postojanja običavali kupovati svašta, nerijetko vođeni partikularnim koristoljubljem utjecajnih protagonista u ekonomskom i političkom miljeu.
Dobrobit radnika-osiguranika-štediša pritom je više puta drsko izigrana. Uobičajeno su u tom kontekstu spominjani Ingra, Dalekovod, Magma, Nexe, Optima, Credo, Teva, Metronet, Quaestus itd. Okliznuli su se u ime svih nas i na izvjesnom aranžmanu s Agrokorom, izgubili nam dio ušteđevine obnoć i budzašto, još za romantičnih dana Ivice Todorića. No ovaj put je tome nalik zacrtana, a grandiozno krupna transakcija bila ipak naočigled prerizična, imaju li se na umu razni novi, delikatniji te zahtjevniji momenti i odnosi, pa je Plenković iznenada naletio na stameni zid fondovske nevoljkosti. Naposljetku je sve izručeno Vujnovcu koji je ionako bio predodređen za ostanak u posjedu vlasti nad Fortenovom, osim što je sad tamo ostao praktično sam. I naplatit će se on pouzdano, ne treba u to nimalo sumnjati. Posve je drugo pitanje što će doskora biti s pripadajućom glavninom hrvatske prehrambeno-proizvodne industrije i plasmana, s cijenama i kvalitetom hrane, s nama.
Između državnog preuzimanja Agrokora pod suspektnim ravnanjem Martine Dalić i prepuštanja Fortenove sadašnjem vlasniku, Plenković je u sve ovo uspješno nagurao još jednu kardinalnu aferu. Jasno, posrijedi je skandal pod medijskim nazivom "plin za cent". U centru je zbivanja bio Frane Barbarić, direktor javne iliti državne Hrvatske elektroprivrede, izravno oštećene preprodajom uvoznog plina Vujnovcu za ukupno 14 milijuna eura. To hoće reći da smo toliko izgubili u korist PPD-a, dok predsjedniku Vlade nije bilo ni na kraj pameti da Barbarića zatim ukloni s položaja. Šef HEP-a je kasnije pao, doduše, ali tek nakon otkrića jedne njegove privatne bespravne gradnje.
Andrej Plenković tako je pomogao Vujnovcu u stjecanju najsvježije milijarde, a medijska javnost i dalje zdvaja nad enigmom njegova prvog milijuna. Nitko pritom da se prisjeti kako je država PPD-u omogućila sudjelovanje u duopolu na hrvatskom tržištu prije deset godina. Dotad je plin HEP-u i Petrokemiji, najvećim domaćim potrošačima, prodavala isključivo Ina. Petrokemija nije mogla nabavljati jeftiniji strani plin na inozemnim tzv. spotovima, pa je Ina godinama na njoj ubirala ekstraprofit. Potom je u posao uveden PPD u svojstvu dobrog policajca, ali koji će se u privatizacijskom epilogu na ime potraživanja transformirati u suvlasnika kutinske tvornice umjetnih gnojiva.
Kontinuitet svakovrsnog pogodovanja Vujnovcu u Hrvatskoj, ne iz Rusije, ostaje tako jedina konstanta u čitavom predmetu. Uz njega prosperiraju i razne stranke te pojedinci na potezu od HDZ-a i HNS-a do Domovinskog pokreta. Svi ostali će razabrati na čemu su, ako ne prije, onda kad panonski bracika rasproda proizvodnju Fortenove nekim bjelosvjetskim faktorima da bi vratio nagomilani dug, a zadrži trgovački sektor, jer to mu je puno bliži fah. Za prognozu daljnjeg ishoda dovoljno je vidjeti što je bilo s ovdašnjim mljekarstvom kad je primat u sektoru uzeo Lactalis. Vujnovac se ionako nije suštinski upuštao u prehrambeni sektor još otkako je posluživao one pice, kome god.
