Već u nedjelju, dan prije službene objave, bilo je jasno da Martina Dalić više neće biti potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva. Televizijske kamere zabilježile su njezinu usamljenost na medvedgradskom Oltaru domovine, gdje se državni vrh bio okupio da obilježi godišnjicu rođenja Franje Tuđmana. Osim jednog kratkog kontakta, Andrej Plenković, premijer i predsjednik HDZ-a, te Gordan Jandroković, predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a, držali su se podalje od nje, a ona je pokušavala djelovati opušteno i bezbrižno, premda je i njoj samoj vjerojatno bilo jasno da je njezina politička karijera došla do kraja. To je formalizirano u ponedjeljak, kad ju je premijer prisilio na podnošenje ostavke zbog toga što je njezina mail-prepiska, objavljena na portalu Index.hr, neporecivo razotkrila da je Lex Agrokor u veljači i ožujku prošle godine pisala grupa zagrebačkih odvjetnika, financijskih konzultanata i brokera, koje je po liniji prijateljstva ili poznanstva okupila gospođa Dalić, e da bi se isti ti ljudi, čije je sudjelovanje u izradi rečenog zakona službeno zatajeno, od 10. do 25. travnja prošle godine smjestili na masno plaćenim pozicijama u izvanrednoj upravi i u ulogama podizvođača tvrtke AlixPartners, glavnog savjetnika u procesu restrukturiranja i stabiliziranja onemoćale kompanije Ivice Todorića. Pritom je, naravno, ista ta družba Martine Dalić, družba koja je samu sebe nazvala Grupom Borg, prethodno izabrala AlixPartners za glavnog savjetnika. Tako je krug odabranih sebi osigurao milijune eura lagane zarade tokom petnaestomjesečnog angažmana, a zbog čega je u veljači ove godine Plenković iznudio ostavku Ante Ramljaka, izvanrednog povjerenika u Agrokoru, pripadnika Grupe Borg i bivšeg zaposlenika mikrotvrtke Texo Management, koja je, također, dobila unosni podizvođački posao od AlixPartnersa. Tomislav Matić, vlasnik i direktor Texo Managementa, također je pripadnik Grupe Borg.
Premijer miče ljude koji mu u određenom trenutku počnu predstavljati teret, ali pušta da djelo tih ljudi i dalje živi i da proizvodi sumnje, nepovjerenje i štetu, kao da ne shvaća što je sve stavio na kocku svojom pasivnošću u pogledu Agrokora
Plenković je tada, u veljači, propustio smijeniti potpredsjednicu Vlade zajedno s njezinim pouzdanikom Ramljakom, iako je bilo jasno da je Ramljakova odgovornost za pogodovanje bliskim firmama i za netransparentno vođenje postupka neodvojiva od odgovornosti Martine Dalić. Onome tko je htio vidjeti to je bilo jasno i bez mejlova koje je prošlog i ovog tjedna objavio Index, ali premijer se, kao i obično, odlučio za polurješenje, jer mu je bilo lakše staviti dlan preko očiju, ne suočiti se sa širinom problema i dubinom zastranjenja njegovih namjesnika i prepustiti gospođi Dalić i njezinoj družini da i dalje rade što god hoće i kako god hoće pod uvjetom da se spasi Agrokor te da se postigne vjerovnička nagodba, pa kakva god bila. Uostalom, samo četiri-pet dana prije nego što je iznudio ostavku Martine Dalić, Plenković je javno govorio da ne vidi ništa novo i ništa sporno u mejlovima koji su definitivno raskrinkali zavjereničke aktivnosti Grupe Borg, koja je do apsurda izmistificirala spasilački pothvat u Agrokoru e da nitko ne bi pitao za njihovo prateće nezakonito i nemoralno poslovanje pod okriljem prinudne uprave u posrnulom koncernu.
Uostalom, prilikom podnošenja ostavke potpredsjednice Dalić, ni ona ni premijer nisu osjetili potrebu da sebi išta zamjere, niti su dopustili novinarska pitanja: razloge za odstupanje potpredsjednice pronašli su isključivo u javnoj percepciji i medijsko-koalicijskom pritisku, uz Plenkovićevu usputnu opasku o ‘malim sjenama’ netransparentnosti na inače vrlo uspješnom projektu. Pritom je o uspjehu tog projekta u ovom času preuranjeno govoriti, jer nagodba još nije potpisana, a Visoki trgovački sud počinje pokazivati sve žilaviji otpor nagodbenjačkom konceptu izvanredne uprave predvođene Fabrisom Peruškom, konceptu koji je inaugurirala Grupa Borg. Ni riječi o eklatantnom sukobu interesa, ni riječi o potpredsjedničinoj očiglednoj zloupotrebi položaja i ovlasti, ni slova o trgovanju povlaštenim informacijama i utjecajem, ni riječi o nedostižnoj prednosti koju je Grupi Borg u poslovima oko Agrokora omogućila potpredsjednica Dalić. Plenković je, dakle, odlučio zadržati dlan na očima i ne poduzimati ništa ozbiljno, nadajući se da će nekim čudom sve, ipak, ispasti dobro, to jest da će, na kraju, biti postignuta kakva-takva vjerovnička pogodba. Ali ono što je otpočetka posađeno na krive i moralno trule stupove ne može se s vremenom po inerciji preobraziti u nešto dobro i pozitivno, što ne znači da neće doći do sporazuma među potrebnom većinom Agrokorovih povjerilaca. Nagodba je jedno – i ona se tiče vjerovničkih interesa, pregovaračke vještine i pragme te ekonomskih prilika u zemlji – a pogodovanje i eventualni kriminal u tom procesu nešto su sasvim drugo i tiču se čitavog društva i svih građana, naročito vlasti predvođene premijerom Plenkovićem. ‘Uvjeren sam da bi se u idućih par godina mogao otvoriti novi sudski proces ‘Agrokor 2’ u kojem će se procesuirati oni koji su nakon donošenja Lex Agrokora raspolagali imovinom tog koncerna’, najavio je sredinom studenoga prošle godine odvjetnik Anto Nobilo na N1 televiziji ono što posljednjih dana poduzima Državno odvjetništvo u povodu mejlova Martine Dalić.
Nošenje s krizom Agrokora – usput, jedinom značajnom temom kojom se bavio u svom dosadašnjem mandatu – školski je pokazalo Plenkovićevu političku i ljudsku nedoraslost, neozbiljnost i moralnu fleksibilnost. Koliko je samo upozorenja primio i koliko je samo prilika imao za elegantno i relativno pravovremeno odstranjenje potpredsjednice Dalić prije nego što je, na kraju, morao učiniti ono što je odavno bilo neizbježno!? Nikako se ne može reći da premijer nije znao što Martina Dalić poduzima oko Agrokora ili da nije imao razloga sumnjati i ispitivati detalje tajnovitog vođenja operacije spašavanja. Kad se u javnosti počelo naveliko raspravljati o tome tko su autori Lex Agrokora i kad se potpredsjednica Dalić odlučila tvrdoglavo i arogantno oglušiti na zahtjeve da objavi imena tvoraca tog zakonskog rješenja, premijer joj je – ako mu taj podatak nije bio otprije poznat, a vjerujemo da mu je bio poznat – morao postaviti pitanje: tko su, pobogu, autori? Nakon što je doznao odgovor, moralo mu je biti problematično to što se isti ti ljudi sad pojavljuju u izvršnim i sjajno plaćenim ulogama u Agrokoru. Već je tada, najduže mjesec-dva po izglasavanju Lex Agrokora i instaliranju izvanredne uprave, mogao i morao zaustaviti taj nevjerojatni i namjerno stvoreni interesni konflikt neovisno o tome što bi takav potez značio za koncern, radna mjesta i BDP. Kako je moguće da mu nisu zasmetale javne laži Martine Dalić o tome tko je pisao zakon i o tome da nema nikakve veze s Odvjetničkim društvom Šavorić i partneri? Zar je moguće da premijer nije vidio i da ne vidi ništa problematično u činjenici da do današnjeg dana nije formirano pravo vjerovničko vijeće nego odluke donosi privremeni odbor nastao voljom Ante Ramljaka i ‘borgovaca’, odbor u kojem i dalje sjedi predstavnik dobavljačke skupine koja je u potpunosti isplaćena, kao i predstavnici tvrtki čije su tražbine većim dijelom podmirene? Kako je moguće da mu nije čudno što se i dalje skrivaju podaci o tome koliko je tražbina isplaćeno kojem dobavljaču i zašto baš toliko? Kako ga nije zaintrigirao Ramljakov ugovor o roll-up kreditu i zaduženje od milijardu i šezdeset milijuna eura, premda je Agrokoru trebalo najviše 300 milijuna eura?
Nakon Plenkovića HDZ-om će, po svemu sudeći, zavladati netko desniji, radikalniji i konzervativniji od njega, što nije dobra vijest za Hrvatsku, unatoč nedoraslosti i ispraznosti aktualnog premijera
Kad je riječ o Agrokoru, premijer ispred sebe više nema ni jednu liniju obrane, ali on je odlučio i dalje biti pasivan te čekati što će mu donijeti Index i slučajnost: odlučio je nastaviti putem koji su mu utabali Martina Dalić i njezin prijateljsko-interesni krug, odlučio je vjerovati da će on ostati pošteđen od povezivanja s njihovim organiziranim bacanjem na plijen, koji im je servirala državna intervencija u Todorićevom carstvu. Premda je neizvjesno kakve bi to posljedice proizvelo s obzirom na katastrofalni Ramljakov ugovor o roll-up kreditu i bez obzira na to što bi vjerojatno bilo produženo trajanje Lex Agrokora, premijer je morao pokušati do kraja kirurški očistiti proces prinudne uprave od svih prljavština, nakaradnosti u spasilačkom konceptu, tajnovitosti i pogodovanja. Morao je postaviti plan na nove temelje, jer nije na početku ove priče bio genijalni i jedini spasonosni plan unutar kojeg su pojedinci zastranili i odali se privatnoj gramzivosti, već je sam plan oduvijek bio moralno i zakonsko zastranjenje kreirano po mjeri mufljuza i njihovih sponzora. No premijer ne želi priznati pogrešku i ne želi vidjeti ništa osim svog brzog političkog profita: on vjeruje da taj cilj opravdava baš sva sredstva, uključujući i toleriranje zloupotreba i proglašavanje državnim neprijateljima onih Agrokorovih vjerovnika koji se ne žele pomiriti s gubitničkim statusom koji im je namijenio borgovski model pogodbe. On miče ljude koji mu u određenom trenutku počnu predstavljati teret, ali pušta da djelo tih ljudi i dalje živi i da proizvodi sumnje, nepovjerenje i štetu.
Andrej Plenković kao da ne shvaća što je sve stavio na kocku svojom pasivnošću u pogledu Agrokora: ako krakovi afere ovako ili onako dohvate njega i ako bude doveden u situaciju da mora podnijeti ostavku na premijersku dužnost, to možda neće automatski značiti raspuštanje Sabora i izvanredne parlamentarne izbore; to će možda biti samo politički kraj Andreja Plenkovića, ali ne i vlade u kojoj je HDZ dominantan faktor, uz moguća preslagivanja unutar vladajuće koalicije. A nakon Plenkovića HDZ-om će, po svemu sudeći, zavladati netko desniji, radikalniji i konzervativniji od njega, što nije dobra vijest za Hrvatsku, unatoč nedoraslosti i ispraznosti aktualnog premijera.
Tomislav Ćorić glavni kandidat za ministra gospodarstva
Aktualni ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić najozbiljniji je kandidat za nasljednika Martine Dalić na položaju potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva, premda se u iduća tri-četiri dana mogu dogoditi i iznenađenja. Nema sumnje da bi Plenković najradije imenovao Ćorića, jer pripada njegovom najbližem krugu, i nema sumnje da bi HDZ-ovi koalicijski partneri podržali takvo rješenje, no premijer će u odabiru novog ministra morati misliti ponajprije na raspoloženje u vlastitoj stranci. U tom smislu, Ćorić nije idealan izbor: on, kao ni Martina Dalić, nema utemeljenje u stranačkoj bazi. Ako Plenković odustane od Ćorića i postavi nekog partijski jačeg, to će biti dobar pokazatelj odnosa snaga u HDZ-u.
