Premijer Andrej Plenković iznenada je prestao spominjati u krajnje negativnom kontekstu ulogu minhenske centrale osiguravateljskog diva Allianza, suvlasnika obaveznog hrvatskog mirovinskog fonda AZ, u propasti plana da četiri domaća mirovinska fonda – uz AZ, to su Erste Plavi, PBZ Croatia i Raiffeisen – otkupe udio ruske državne Sberbanke u Fortenovi, nekoć Agrokoru Ivice Todorića, udio od ogromnih 43 posto. "Uprava Allianza", ponovio je ozlojeđeni Plenković više puta, "morat će objasniti zašto je dva dana prije isteka roka za preuzimanje udjela ruske banke odustala od posla, odnosno od onog što je iz AZ fonda dotad komunicirano prema Vladi." Najednom, premijer to više ne spominje, kao što se više ne spominju ni istrage Hanfe i Državnog odvjetništva o tom izdajničkom potezu Allianza. Što se dogodilo?
Bit će da je iz uprave Allianza objašnjeno Plenkoviću zbog čega se ta tvrtka u zadnji čas – par dana prije 31. listopada, kad je istekao rok koji je Europska unija bila postavila za transakcije sa sankcioniranim ruskim kompanijama – povukla iz priče s kupovinom udjela Sberbanke u Fortenovi, ali ta argumentacija očito se nije podudarila s premijerovom neizrečenom pretpostavkom da je u pozadini neki oblik Allianzova služenja ruskim interesima ili Allianzove brige za vlastite poslovne interese u Rusiji, pa su se u Vladi naglo poklopili ušima. Bit će da je minhensko pojašnjenje izlaska iz spomenute transakcije teške 500 milijuna eura, u čemu je svaki od četiri mirovinska fonda trebao sudjelovati sa 125 milijuna, takvo da Plenkoviću nije ostavilo prostora za daljnje prikrivene optužbe i za javno izdavanje naloga da se istraži zašto je neka privatna firma donijela legalnu i legitimnu odluku koja je sasvim u nadležnosti uprave te firme. U čemu se moglo sastojati objašnjenje Allianza?
Teško da je riječ o načelnom visokom riziku ulaganja u kompaniju poput Fortenove, kompaniju opterećenu golemim dugovima koja se zadužuje po vrlo visokim kamatnim stopama, a s obzirom na to bi mirovinski fondovi u pravilu trebali konzervativno investirati u dionice koje donose relativno mali i relativno sigurni prinos: taj rizik, naime, bio je više-manje poznat otpočetka i nije se moralo čekati skoro do zadnjeg dana roka da bi se to otkrilo i da bi se zbog toga onda poduzimali kardinalni potezi, kao što je otpočetka poznato da onih 125 milijuna eura sigurno ne bi bio jedini novac koji bi svaki od fondova morao ubaciti u Fortenovu. Jesu li u Allianzu shvatili da cijelu igru vodi gazda Enna Grupe Pavao Vujnovac, čovjek koji ima 30 posto vlasništva u Fortenovi i koji se enormno obogatio na preprodaji Gazpromovog plina preko svog Prvog plinarskog društva? Jesu li shvatili da su barem dva uključena mirovinska fonda blisko povezana s Vujnovcem te da bi s ta dva fonda – koji se u principu ne miješaju u operativno poslovanje firmi u koje ulažu – Vujnovac imao više od 50 posto vlasništva u Fortenovi i da bi mogao presudno utjecati na vođenje kompanije, kao što presudno utječe u posljednjih nekoliko mjeseci s udjelom od 30 posto te osigurava svojim drugim firmama dobre poslove s Fortenovom?
Danas je poznato da je Saif Alketbi, misteriozni navodni šeik i investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, paravan za očuvanje ruskih interesa i ruskog operativnog utjecaja u Fortenovi, kad im već nije uspjela prodaja hrvatskim mirovinskim fondovima: prema informacijama objavljenima u hrvatskim medijima, Alketbi je Sberbanku isplatio kreditom koji mu je dala Gazprombanka, što znači, zapravo, da je novac iz jedne ruske državne banke premješten u drugu rusku državnu banku. Proći će još najmanje nekoliko mjeseci prije nego što sud u Nizozemskoj, gdje je registrirana zaklada koja je vlasnik Fortenove, donese pravomoćnu odluku o tome je li bio legalan posao između Alketbija i Sberbanke u smislu sankcija koje je Europska unija uvela Ruskoj Federaciji i ruskim kompanijama. Ni jedna od dviju mogućnosti ne čini se povoljnom iz perspektive Fortenovine poslovne budućnosti. Ako sud ne nađe ništa sporno u Alketbijevoj kupovini, arapski ulagač – odnosno oni koji su ga "izmislili" – imenovat će svoje ljude u upravu, a zatim slijedi hrvanje oko poslovnog utjecaja s Vujnovcem i njegovim ljudima, među koje trenutno spada i glavni izvršni direktor Fabris Peruško. Bude li transakcija poništena, 43 posto udjela ostaje u vlasništvu Sberbanke, s tim da ta banka ni na koji način ne može konzumirati prava što proizlaze iz vlasničkog udjela. Takva situacija kratkoročno ide u korist Vujnovcu utoliko što mu omogućuje ključni upliv na poslovne odluke, no nejasna i nestabilna vlasnička struktura znatno će otežati najmanje milijardu eura teško refinanciranje duga što dolazi na naplatu u idućih godinu dana. Osim toga, puke su besmislice uvjeravanja da je vlasnička slika potpuno nevažna za poslovanje neke kompanije; naravno da je vlasništvo odlučujući faktor.
Što će sad poduzeti Vlada koja je 2017. intervenirala u Agrokoru pod egidom spašavanja tvrtke koja je sistemski važna za hrvatsku ekonomiju? Kako će Plenković reagirati ako Fortenova dođe u situaciju da ne može servisirati svoje dugove i da ne može plaćati poslovnim partnerima, a već sad se u poslovnim krugovima govori da se prolongiraju rokovi plaćanja robe jednom dijelu dobavljača? Hoće li Vlada učiniti nešto da Pavlu Vujnovcu ne propadnu deseci milijuna eura investiranih u Fortenovu? Slijedi li nacionalizacija udjela Sberbanke? Ili ne slijedi ništa kad je riječ o Vladi, jer će se Plenković praviti da nema nikakve veze sa stanjem u jednoj privatnoj tvrtki, premda je upravo on – Plenković – izravno najodgovorniji za sve što se događalo i događa s Fortenovom u posljednjih pet i pol godina?
