Saif Alketbi – stanovnik Dubaija, državljanin i bivši državni dužnosnik Ujedinjenih Arapskih Emirata te navodno bogati i uspješni investitor – objavio je u četvrtak, 3. studenog, da je kupio cjelokupni udio ruske državne Sberbanke u koncernu Fortenova, nekadašnjem Agrokoru: radi se o 43 posto vlasništva, a cijena je, prema jednim izvorima, bila 500 milijuna eura, dok drugi izvori nagađaju o bitno manjoj cifri. Istog dana saopćenjem se oglasila i Sberbanka: "Prodaja Sberbankovih udjela u Fortenovi dovršena je 31. listopada u skladu sa svim međunarodnim pravilima i standardima bez ikakvog kršenja. Kupac je investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Cjelokupni iznos primili smo 31. listopada. Sberbank više nije dioničar Fortenove i nije s njom povezan ni na koji način." U šturom saopćenju dva puta se spominje 31. listopada, a to stoga što su se do tog datuma, prema sankcijskom režimu Europske unije u odnosu na ruske kompanije i privatne osobe, morale završiti sve financijsko-pravne operacije preuzimanja ruskog vlasništva u EU-u. Hrvatsku vlast i aktualnu Upravu Fortenove neugodno su iznenadile objave iz Dubaija i Moskve. Nisu ništa znali, što i nije naročito nelogično kad se uzme u obzir da se transakcija dogodila na relaciji Moskva-Dubai, da je tvrtka koja je posjedovala udio Sberbanke u Fortenovi registrirana u Nizozemskoj, da ni kupac ni prodavatelj nemaju veze ni s Hrvatskom ni s EU-om te da vlasnik udjela nije dužan konzultirati upravu tvrtke oko trgovanja onim što legalno posjeduje.
Čini se da je arapski investitor, pod uvjetom da nije nečiji paravan, zaključio da je cijena koju je postavila Sberbanka dovoljno niska da mu se isplati riskirati, pa ili čekati da sankcije prođu, ili se upustiti u pravnu bitku u EU-u za legaliziranje posla sa Sberbankom
Do danas se razbistrilo da Saif Alketbi nije dobio odobrenje nizozemskih sankcijskih regulatora za kupovinu udjela Sberbanke u Fortenovi niti je odobrenje bilo zatraženo. On smatra da mu nikakva dozvola nije ni potrebna. Također, hrvatsko tijelo nadležno za provođenje sankcija protiv Rusije – misteriozna grupa državnih činovnika pozicionirana pri Ministarstvu vanjskih poslova – ni o čemu nije pitano ni obavještavano. Zašto bi uopće i bilo pitano i obavještavano? Ruska banka prodaje arapskom ulagaču svoju nizozemsku firmu koja drži legalni udio u – formalno gledano – nizozemskoj firmi. Što Hrvatska, u pravnom pogledu, ima s time, i što je Hrvatska mogla poduzeti čak i da je bila pouzdano i pravovremeno upućena u namjere Sberbanke? I zašto bi, uostalom, išta poduzimala? Zbog toga što je sumnjivo porijeklo Alketbijevog novca? Zbog toga što nije baš normalno da netko plati pola milijarde eura ili otprilike toliko, a da prethodno nije dubinski istražio što zapravo kupuje, pa se postavlja pitanje je li Alketbi tek paravan za ruski novac, što bi značilo da je Sberbanci stalo do toga da zadrži suvlasništvo u Fortenovi i da čeka politički povoljnija vremena za eventualnu "pravu" prodaju? Nijedna od ovih sumnji nije dosad potvrđena na bilo kojoj razini.
Ono, međutim, što se pouzdano zna jest to da je Sberbanka bila jako zainteresirana da proda svoj udio u Fortenovi. Posao je, ustvari, već bio dogovoren s konzorcijem hrvatskih mirovinskih fondova i bile su ishođene potrebne dozvole, ali sve je propalo u zadnji čas jer je centrala njemačkog osiguravajućeg društva Allianz, suvlasnika ovdašnjeg AZ mirovinskog fonda, najednom odlučila da taj fond neće sudjelovati u kupovini ruskog udjela u Fortenovi, pa su se onda – zbog zakonskih ograničenja – morali povući i ostali uključeni mirovinski fondovi. Nije poznato zašto je Allianz naglo spustio rampu, osim što je činjenica da se radi o riskantnom ulaganju, no nije teško pročitati da su predsjednik Vlade Andrej Plenković i glavni izvršni direktor Fortenove Fabris Peruško žarko priželjkivali da se domaći mirovinski fondovi snažno uključe u vlasničku strukturu kompanije. Sad se najavljuje hrvatska istraga o tome zašto je Allianz izišao iz posla, odnosno – valjda – je li ta odluka bila motivirana djelovanjem u korist Rusa, to jest – valjda – svjesnim kršenjem sankcija. Nije, doduše, jasno kako bi opstrukcija kupovine, i to u zadnji čas, mogla biti u interesu Sberbanke koja je prodavala svoju imovinu, osim ako je Sberbanka prodavala s namjerom da ne proda, ali tu već ulazimo u područje zavjereničkih teorija. Najavljuje se istraga i protiv dvojice hrvatskih državljana – Miodraga Borojevića i Krešimira Filipovića – na neki način povezanih s ovom rusko-arapskom poslovnom kombinacijom: na teret bi im se – valjda – pokušalo staviti sudjelovanje u zaobilaženju sankcija nametnutih Rusiji, što bi zaista predstavljalo veoma kreativno tumačenje veoma manjkavih propisa kad je riječ o sankcioniranju onih što krše sankcije Rusiji. Dakle gotovo sve u ovoj priči je "valjda" i sve pršti od suprotstavljenih spinova, pri čemu se Plenković i njegova vlada ne mogu odlučiti je li im pametnije da fingiraju nekakvu akciju ili da se drže po strani, a opet: kako da se sad drže po strani kad su se onomad snažno upleli pod egidom strateške važnosti koncerna?
Fabris Peruško (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Vratimo se na to da je Sberbanka htjela, a definitivno je htjela, prodati svoj udio i da je o tome praktično bila postigla dogovor s hrvatskim "mirovincima". Kad se ta mogućnost urušila samo dva-tri dana prije isteka roka koji je zacrtao Bruxelles, Rusi su, po svemu sudeći, krenuli u paničnu potragu za kakvim god kupcem jer im je hitno potreban novac, a ne udio u Fortenovi, udio s kojim ne mogu doslovno ništa sve dok su na snazi sankcije kojima se ne vidi kraj. Tako su – uz vjerojatno posredovanje ili konzultiranje one dvojice hrvatskih državljana, i vjerojatno uz ozbiljno spuštanje cijene – došli do Saifa Alketbija ili je Alketbi došao do njih. Nije traženo dopuštenje nizozemskih vlasti zbog toga što su uključeni u kupoprodaju bili svjesni da ga ne mogu dobiti u tako kratkom roku, pa su se odlučili za tumačenje da im dopuštenje i ne treba, s obzirom na to da Ujedinjeni Arapski Emirati nisu proglasili sankcije Rusiji. Točno je da im za transakciju nije bilo potrebno ničije odobrenje, ali odobrenje je potrebno da bi se Alketbi, odnosno firma koju je kupio u Nizozemskoj, upisala u knjigu suvlasnika Fortenove i da bi se nesmetano konzumirala prava koja proizlaze iz 43 posto vlasništva. Čini se da je arapski investitor, pod uvjetom da nije nečiji paravan, zaključio da je cijena koju je postavila Sberbanka dovoljno niska da mu se isplati riskirati, pa ili čekati da sankcije prođu, ili se upustiti u pravnu bitku u EU-u za legaliziranje posla sa Sberbankom. Alketbiju se očito ne žuri kao što se žurilo ruskoj banci.
Sadašnja vlasnički nejasna situacija, za koju je teško predvidjeti koliko će potrajati, opet ide na ruku Pavlu Vujnovcu jer on do daljnjeg jedini ima realnu moć na operativnoj razini
Što danas imamo u Fortenovi i oko Fortenove, pet i pol godina poslije Vladine intervencije u Agrokoru i pet godine nakon što je Državno odvjetništvo pokrenulo ambiciozni kazneni postupak protiv Ivice Todorića, bivšeg vlasnika Agrokora, i skupine njegovih bliskih suradnika? Imamo situaciju da najveći pojedinačni suvlasnik – Sberbanka ili Alketbi, svejedno – nemaju i vjerojatno još dugo neće imati nikakvog utjecaja na poslovanje Fortenove i nikakve materijalne koristi od tog poslovanja. Sljedeći po visini udjela je Pavao Vujnovac, vlasnik Enna Grupe u kojoj je najvažniji element Prvo plinarsko društvo, s oko 30 posto vlasništva. Ostalih oko 25 posto raspršeno je na strane fondove i ovdašnje podružnice stranih banaka, uključujući i VTB iz Rusije, te na manje suvlasnike koji su do udjela došli uglavnom u nagodbi vjerovnika Agrokora. To znači da je Vujnovac, čovjek koji se obogatio ponajprije na distribuciji Gazpromovog plina u ovom dijelu Europe, trenutno jedini stvarni gazda Fortenove. U prilog tome govore i javni hvalospjevi Fabrisa Peruška na Vujnovčev račun te sve razgranatija poslovna suradnja Fortenove s drugim Vujnovčevim firmama koje od toga lijepo profitiraju.
Pavao Vujnovac (Foto: Boris Šćitar/Večernji list/PIXSELL)
Vujnovac je, zajedno s Plenkovićem i Peruškom, zdušno navijao za ulazak domaćih mirovinskih fondova u vlasništvo kompanije. Jasno je i zašto: Vujnovac ima svježa pozitivna iskustva suradnje s nekim od mirovinskih fondova koji imaju dovoljno novca i za eventualnu dokapitalizaciju Fortenove, a on, Vujnovac, ostao bi pojedinačno najveći suvlasnik i, u skladu s time, čovjek kojeg se najviše pita. Mirovinski fondovi, s druge strane, jako vode računa o razmišljanjima i željama Vlade, što je važno Plenkoviću, a time i Plenkovićevom favoritu Perušku: u novoj konstelaciji odnosa, dakako, to nije mrsko ni Vujnovcu, štoviše. Sve je pokvario njemački Allianz, pri čemu valja dometnuti da sadašnja vlasnički nejasna situacija, za koju je teško predvidjeti koliko će potrajati, opet ide na ruku Vujnovcu jer on do daljnjeg jedini ima realnu moć na operativnoj razini. S "mirovincima" imao bi dugoročno izvjesniju, mirniju i stabilniju budućnost i zaradu, no ni ovo nije loše. "Nama je najbitnije da Fortenova funkcionira normalno i dobro, to je bitno za gospodarski sustav Republike Hrvatske", uporno ponavlja premijer Plenković i time sugerira da je pitanje vlasništva od drugorazredne važnosti. A zašto onda onakvo razočaranje zbog toga što mirovinski fondovi nisu kupili udio Sberbanke i onakva ljutnja na Allianz koji je srušio plan odustavši u zadnji tren? Ako je vlasnička struktura manje važna, zašto je, uostalom, vjerovnička nagodba u Agrokoru koncipirana tako da se, ipak, išlo na ruku ruskim državnim bankama? Naravno da koncept nagodbe nije odabran nasumično i naravno da ga je odobrio i Plenković. Kako će, usto, u idućih godinu dana proći neophodno refinanciranje Fortenovinih golemih obaveza, bez jasne slike vlasništva?
Što se tiče kaznenog progona Ivice Todorića i suokrivljenih, ni punih pet godina nije bilo dovoljno Državnom odvjetništvu da dođe do sudski potvrđene optužnice. Kako sada stoje stvari, do pravomoćno potvrđene optužnice čekat ćemo još najmanje nekoliko mjeseci, a ključni je problem u sumnji da je glavni financijski vještak, na čijem se nalazu više-manje temelje DORH-ove optužbe, bio u sukobu interesa. Ako do sudskog procesa uopće dođe, pravomoćnu presudu nije pametno očekivati prije 2030. godine. Operacija Agrokor, dakle, ostat će jednim od glavnih obilježja premijerskog staža i političke karijere Andreja Plenkovića, ali sad se čini da premijer baš i neće imati razloga da zbog toga bude sretan.
