Malokad u tržišnoj ekonomiji, navodno – ako je zaista riječ o tržištu koje se opisuje kao slobodno – sve biva do te mjere predvidivo. A ovo se nekako znalo baš jasno, dugo prije negoli je poljoprivredno-proizvodni segment Fortenove i službeno serviran Podravki. Također, bilo je poznato da će Pavao Vujnovac, relativnovećinski suvlasnik toga bivšeg Agrokora, dobiti u posjed apsolutnu većinu.
Oba vlasnička upisa bit će zatim više-manje formalnost, iako se uredno odradilo kompletnu medijsku i političku predstavu oko kupoprodaje. Zatim je čitava ta transakcija unisono u javnosti proglašena za moment izuzetno značajan po ovdašnju ekonomiju i politiku. Teško bi bilo poreći da jest, naprotiv; u Hrvatskoj nema nikoga tko bi ikome u ovoj priči zamjerio na favoriziranju lokalnih igrača. Mediji sad listom registriraju činjenicu da je Fortenovin agrobiznis ostao doma, tj. u rukama hrvatskih vlasnika, a ne npr. mađarskih.
Mimo svih običaja u Hrvatskoj 21. stoljeća, dakle, jedan bitan resurs, čak strateški, zadržan je u domaćem vlasničkom krugu. No da bi se sve tako lijepo zaokružilo, prvo su Amerikanci iz Fortenove politički maknuli Ruse, a prije njih iz Agrokora je odstranjen posrnuli Ivica Todorić. O slučaju potonjeg ćemo, za ovu prigodu, reći samo da je ruski predmet u svemu tome riješen s ponešto većim formalnopravnim utemeljenjem.
Todorić, uostalom, bio je i sam tamo politički namješten, na gomili te imovine i proizvodnog potencijala, ali to se nerado spominje. Pa, vratimo se u prezent; stanoviti američki fond, bezlični glavni vjerovnik Fortenove, naložio je prodaju njezine agroproizvodnje. Čitavom koncernu u međuvremenu se vrijednost doslovno strmoglavila, a ukupno dugovanje joj se vinulo na 1,2 milijarde eura. Poljoprivredni segment na koncu je isporučen Podravki za 330 milijuna eura: Belje, PIK Vinkovci, Vupik, Belje Agro-Vet, Felix.
Danas već mnogi zaključuju da je spominjanih 500 milijuna mađarske ponude, od jednog ili dvojice tajkunskih pulena Viktora Orbana, bilo nerealno. Da nikad nije ni bilo ozbiljno nuđeno, drugim riječima, jer tržišno ne vrijedi toliko, premda je ovdje već pomalo teško locirati tržište. Sam je Ledo, iz nekadašnjega istog portfelja, prije tri godine prodan za preko pola milijarde eura, a to je ipak bilo realno, kažu.
Zašto su Mađari odustali, dok im se tobože za nadrealno malenu razliku otvarala mogućnost preuzimanja okosnice hrvatskog agrara, svejedno se ne zna. Bez ikakve sumnje, aranžman je kontrolirala Vlada RH u suradnji s Vujnovcem koji, glupo je i u to sumnjati, nije ostao zakinut. Ne da nije pitanje je li dobio manje, nego je odavno znano i što je sve prethodno dobio više, makar za dio njegova posjeda i poslovanja. A nije mu posve slobodnotržišno u šake pala ni Fortenova, ni ranije Petrokemija, pa ni onaj plin iz Hrvatske elektroprivrede.
Sve to – i o svemu smo ovdje detaljno pisali – dobio je s uvelike povlaštene tržišne pozicije, uz blagoslov ne samo jedne hrvatske vlasti. Što je jači i imućniji bio, to ga se manje javno propitivalo, do sadašnjeg medijskog i političkog statusa praktične nedodirljivosti. Prepuštanje agrobiznisa Podravki, kao i utjecaj na vladajuću koaliciju preko Domovinskog pokreta, samo će ga dodatno učvrstiti. Ostaje vidjeti što će nadalje biti s Podravkom, koja se inače nije bavila poljoprivredom, i što je s njom uopće u zadnje vrijeme. Generalno najbolji ishod, od iole dosežnih, bilo bi njezino kvalitetno snalaženje s novim profilom koncerna, mimo same prerade. Medijska slika te kompanije već dugo ukazuje na blistave poslovne kapacitete i ostvarenja u Koprivnici, s malo ili nimalo oprečnih refleksija.
Ipak, ukazali smo dvatriput i na upadljive boljke pritom, ma koliko da premijer Andrej Plenković i njegovi ministri hvalili Podravku. Prije otprilike pola godine pročulo se da golemih 40 posto njezinih radnika u proizvodnji zarađuje mjesečno tek minimalac od plaće. Simultano su u javnost doprli izvještaji o izdašnim menadžerskim plaćama i bonusima, na čelu s primanjima glavne šefice Martine Dalić. No pratili smo i financijske izvještaje za prošlu godinu, plus uvodni kvartal ove, i utvrdili daljnje probleme na općoj ravni poslovanja.
Podsjetit ćemo na najveće stabilne minuse: nakupljanje duga dobavljačima, rast kratkoročnih kreditnih obaveza, gomilanje robe u skladištima. Dok se javno slavilo napredovanje prihoda, mada bez spomena inflacije, registrirali smo evidentni gubitak tržišta i zastoj u investicijama. Sve će to biti prevladano i zataškano, ako Podravki uspije integriranje Fortenovina agrobiznisa u praksi, ali samo ako zaista uspije.
Bit će tad razloga da se Plenković i njegov ministar financija Marko Primorac dodatno produciraju po Koprivnici, praćeni medijskom svitom. U slučaju da integracija i razvoj – jer niže od sadašnjeg stanja ne mogu pasti ni Belje ni Vupik – nesretno zapnu, puknut će i ta idila. Svi će se tad sjetiti kako su Plenković i Dalić uklonili Todorića iz Agrokora, uz doprinos vlastitog političko-privrednog kriminala. Bez obzira na to što ni sada nitko nije stvarno toliko naivan da povjeruje kako su njih dvoje u najnovijem pothvatu spašavali agrobiznis.
U prvom redu, sasvim je očigledno, spašavali su svoju prevlast nad vodećim ekonomskim tokovima u zemlji, kao i uzurpiranim pravosuđem. Sve to ide u kompletu, ili ostaju potencijalno bez ičeg, a ovako se još uvijek mogu predstavljati u svjetlu zaštite domaćeg interesa. Štoviše, baš se Podravka nameće za modelsku idealnu špicu upravljanja nacionalnim agrarom, uzmemo li u obzir strukturu njezina vlasništva. Država je suvlasnik s kontrolnim paketom, uz bankovne obavezne mirovinske fondove koji u dobroj vjeri navodno zastupaju sve nas.
U stvarnosti, niti fondovi štite interes radnika-osiguranika, niti o hrvatskom agraru itko političko-ekonomski efikasno brine. Da jednom i preskočimo fondove drugog stupa mirovinskog sustava; poljoprivreda nam uporno stagnira u svakom pogledu već preko četvrt stoljeća. Bezbroj je egzaktnih pokazatelja za to, nudi ih redovno i Državni zavod za statistiku, neumitne poput onih meteoroloških za globalnu klimu.
Da ne bude zabune, nije sporno pitanje bi li Podravkin ulaz u agrobiznis Fortenove mogao biti novi početak domaće agrarne proizvodnje. Uz ponešto smjeliju maštu, lako je zamisliti da se nešto slično može izvesti i u brodogradnji, recimo, pa i da mediji to amenuju. Isti oni koji su adorirali Ivicu Todorića ili Tomislava Debeljaka, potom im se strastveno rugali; sve bi oni to lagano vratili na start. Ne, problem je u tome što razvojna ekonomska politika neizostavno podrazumijeva spektar usklađenih drugih strateških mjera.
S takvim oporavkom se ne može krenuti iz sredine ili s kraja, nego mu trebaju prethoditi osvješteni monetarni i fiskalni zahvati. A nakon njih, regionalno-razvojni te sektorsko-industrijski, ili će domaći agrar, nalik brodogradnji nekoć, ostati bez nužnog konteksta. Taj kontekst može osigurati politička vlast, ako pak nije odabrala pristup s izoliranim, ali i krajnje dubioznim intervencijama.
Jedini dubiozan u ovome danas nije politički intervencionizam, nego njegov smisao i horizont, koji se kod nas iscrpljuje u interesu klike. Pod tim se misli na uski krug vladajućih političara i poduzetnika, dok cilj najšire dobrobiti redovno stradava u tragičnim okolnostima. Nije bolje ni drugdje, ali u uspješnijim primjerima biva zadovoljen lokalni građanski komfor, često pomoću dominacije nad nama ostalim.
Slobodno tržište i njegova takoreći prirodna samoregulacija, s druge strane, ostaju bez daljnjeg instrument za kroćenje masa. Ono ionako funkcionira samo u izdvojenim poslovnim situacijama i sektorima, a sve drugo je podložno stalnim neprincipijelnim uplivima. Ultimativna slobodnotržišna iskušenja namijenjena su isključivo za politički i ekonomski slabije, klase i pojedince i države. Kad se u nas dogodi nešto protivno tome, u okviru međunarodno-tržišnom, samo nemojmo odmah nasjesti na tezu da je to jednoznačno dobro.
