Dok povijesno najveći ili barem najznačajniji hrvatski tajkun Ivica Todorić, personifikacija ovdašnje novobogataške kulture i općedruštvene trijaže s kraja prošlog milenija, paradira ovih dana trijumfalno ispred TV-kamera, preporučljivo je da zapazimo najmanje dva detalja, za početak. Prvo, taj sad već izgledni povratnik sa simboličkih, umalo i pravih galgi na koje ga je razapinjala hrvatska vlada, poziva sve nas, javnost i medije, da održimo koncentraciju na ovoj temi, e da bismo zajedničkim snagama odbacili notornu i svedevastirajuću koruptivnu hobotnicu premijera Andreja Plenkovića. Ujedno zauzima stav kojim indirektno odaje spremnost da s nama podijeli užitak aktualnog obrata u pravnom i političkom okršaju s tim nesporno dubioznim vlastima. Nekoliko širokih osmijeha potom ide ono drugo, pak, gdje nam se Todorić više ne obraća izravno, nego u najdaljem odnosu, trećem licu množine. Te puste milijarde eura odštete koje mu već lagano namiguju, morat će platiti "građani", najprije kaže on, a zatim primjereno zabrinuto poantira nešto određenijom konstatacijom da će trošak snositi "hrvatski budžet".
Imamo dakle razloga za slavlje kakvo ovdje nije odavno viđeno, i paralelno za ojađenost kakvu dugo nismo iskusili, sve u istom pravosudnom i ekonomskom paketu. Prije negoli zapadnemo u stanje teške shizofrenije uslijed takvog iskušenja, međutim, raspetljati nam je još poneku važnu relaciju u ovoj napetoj te djelomično i dalje neizvjesnoj sagi o moći i muljaži.
Ako su nekog ove jeseni zaobišle novosti u vezi s tim, dovoljno je uzeti na znanje da je Visoki kazneni sud RH nevažećim proglasio ključno vještačenje iz državne tužbe protiv Agrokorova nekadašnjeg vlasnika, a washingtonski Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova ICSID prihvatio nadležnost u slučaju njegove protutužbe sa zahtjevom za navedenu odštetu. S tih pozicija, bitka za Agrokor i popratni visoki ulog – financijski i politički i zatvorski, u perspektivi – nastavit će se zacijelo još godinama, ali šanse za nasuprotne tabore ovaj čas izgledaju bitno drukčije nego što su bile na početku sukoba, 2017. godine.
Agrokor je prije toga bio zagazio u ozbiljnu poslovnu krizu, mada će vremenom biti sve teže razaznavati pojedine konkretne značajke ukupne situacije, kad je sam njegov biznis posrijedi, a uvelike baš zato što su tragovi postupno zameteni brojnim procedurama od kojih u prvi plan izbija spomenuto nadrivještačenje u izvedbi jednog ogranka ionako sumnjive transnacionalne agencije KPMG, po narudžbi hrvatske vlade. Zadržimo se stoga na pouzdanijim spoznajama, primarno činjenici da je Ivica Todorić dotad uspio u nebrano grožđe utjerati svoju naglo preraslu kompaniju skupa s čitavom silom bezuvjetno ovisnih dobavljača i partnera, kao i državu-kreditora te garanta, ili su se državne vlasti same uvalile u takvu muku jer su prethodnih otprilike četvrt stoljeća igrali unisono kao jedna duša i tijelo, čvrsto sraslo u epohalnome klijentelističkom te generalno političko-kriminalnom zagrljaju.
Strateški problemi Agrokora bili su neporecivi, s obzirom na alarmantno rastuću nelikvidnost i krhke, odnosno nepovoljne i nekvalitetno građene odnose s bankama. Poduzeće je plasiralo, izdvojimo li jedino to, svega dva izdanja svojih obveznica, što je općenito mizeran saldo za subjekt tih proporcija, faktično neusporediv s bilo kojim drugim tržišnim entitetom u ovoj zemlji, pa bi više očekivano i prikladno bilo da ih je imalo dvadesetdvije. No svejedno je uprava Agrokora pripremala određeni izlaz van tog stanja, planirajući iskorak na burzu u trenutku koji je objektivno i globalno te 2017. bio za takvo rješenje razmjerno sasvim prikladan.
Ne možemo znati bi li Ivica Todorić uspio u naumu s takvim metodama, jer mu je vlada koalicije HDZ-a i Mosta iznenada upala u ured i svrgnula ga s trona na vrhu Cibonina nebodera, a zatim prinudila da supotpiše vlastiti odlazak. Predsjednik sabora, Mostov čelnik Božo Petrov je prethodno neočekivano podnio privatnu kaznenu tužbu protiv Ivice Todorića, što je veoma interesantno danas kad slušamo Petrova i ostale Mostove perjanice kako iznova optužuju Plenkovića za cjelokupni debakl oko Agrokora.
Andrej Plenković sa svoje strane pomalo desperatno nastoji sad oprati ruke prebacujući odgovornost isključivo na DORH, dok mu bivši koalicijski partneri sapunaju dasku, premda on realno teško može poreći krivnju za kriminal koji je uslijedio već na ispisivanju specijalnog zakona s jasnom svrhom državnog te paradržavnog preuzimanja Agrokora. To je zacijelo najpoznatiji i najizvjesniji dio sveukupne priče, u medijima označen kao afera Borg, po evidentnoj zločinačkoj organizaciji na čelu s Plenkovićevom desnom rukom Martinom Dalić, onodobnom mu potpredsjednicom. Borgom su se cinično nazvali sami, u euforičnom ambijentu njihove svevlasti – kako će se pokazati naknadnim medijskim istraživanjima - dok su montirali zakonodavni i upravni mehanizam podvrgavanja Agrokora vlastitom interesu.
Sve ostalo je dovoljno svježe u kolektivnoj nam pozornosti, računajući pritom i sudbinu smijenjene Martine Dalić koju je premijer na koncu upravo demonstrativno namjestio u fotelju najprestižnije (su)državne tvrtke u tzv. realnom sektoru, za nagradu i kratko sjećanje. Njezin glavni pomagač i vladin povjerenik Ante Ramljak također je izmaknut s radara, skupa s notornim stranim lešinarskim fondom koji je onomad u niskom letu kružio oko trupla preuzete Todorićeve firme.
Preko nekih dodatnih inozemnih aktera u raspačavanju silne imovine Agrokora, potom Fortenove – Rusa, Amerikanaca, Arapa, banaka, fondova – izrasla je na tom supstratu i grandiozna figura jednoga novog domaćeg tajkuna, Plenkovićeva suradnika Pavla Vujnovca, ali to je za krajnji ishod ove storije manje bitno. Ostat će manje zanimljiva i pretežna motivacija vlade Andreja Plenkovića za onakvo micanje Todorića, tj. pitanje je su li više bili pogonjeni svojevrsnom panikom od mogućeg kataklizmičkog urušavanja Agrokora kakvo bi povuklo za sobom kardinalni udio hrvatske ekonomije, ili vlastitim nezajaznim koristoljubljem u prvom redu, dok je Agrokorova kriza bila za to samo izlika. Privatni kriminalni interes vrha hrvatske vlade i pridruženih mu suradnika je u svakom slučaju očit, pa bio inicijalne ili popratne naravi.
Ne smijemo u odmjeravanju izgleda za ovakav ili onakav ishod zanemariti ni značaj odnosa Hrvatske s narečenim Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, o kojem smo inače ovdje također više puta pisali. Ukratko, riječ je o klijentelistički nametnutom parasudištu na kojem bogatije kompanije tuže razne države – one koje su na to pristale – radi utjerivanja profita koji im je izmaknut nekom naknadnom regulativom ili sudskim rješenjem. Politički mlako i zakašnjelo osporavanje te ustanove i kompatibilnosti njezinih pravnih i procesnih temelja s redovnima državnim, koštalo je već mnoge države golemih financijskih izdataka u korist korporativnog sektora. Europska unija, zahvaljujući svojoj političkoj i ekonomskoj slabosti, i dalje se ne uspijeva othrvati gravitaciji toga paralelnog centra moći. Hrvatska, razvlaštena kakva praktično jest u presudnim relacijama, osobito je tako izložena na milost i nemilost još jednog procesa na ICSID-u.
Ostaje nam zaključiti da niti načelno svrstavanje na jednu od dvije strane – Todorićevu ili vladinu – ovdje ne samo da nije održivo, nego je i strukturno pogrešno. Bar je tako ako znamo da imamo posla s ogledom dvaju suštinskih negativaca ranije vezanih nemjerljivim institucionalnim i vaninstitucionalnim pogodovanjima dotičnome privatnom biznisu i njegovim jatacima.
Iz oba smjera sugerira nam se da smo u oba pretpostavljena, a međusobno suprotstavljena raspleta, mi sami – oni spomenuti hrvatski građani – pobjednici, makar isključivo tzv. moralni, ali ustvari i materijalno, jer sve uvijek može ispasti teže. Nažalost, realnost je fatalno daleko od takve konstelacije, jer smo baš svi već sad gotove žrtve ovoga mnogostrukog, a tako jednostavnog i transparentnog iživljavanja stranačkih i korporativnih silnika koji tek povremeno udare jedan na drugog, upućujući nas onda na solidarno suočavanje s ukupnom štetom. Dovučeni smo u tom smislu odavno pred svršen čin, s demokratskim izborom kao sarkastičnom doskočicom, i samo još ne znamo točan iznos završnog računa ove megapodvale.
