Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva i hrpe drugih poduzeća s taktički maksimalno zapetljanim međusobnim odnosima, svom je portfelju ovih dana dodao apsolutno većinski udio u Fortenovi, nekoć Agrokoru. Štoviše, umalo i apsolutni uopće, jer se njegovo suvlasništvo u tom koncernu vinulo sad na gotovo 94 postotka. Dovršen je tako proces koji je zacrtan još lani i koji nije ni mogao skončati drukčije, s obzirom na dosadašnju Vujnovčevu relativno-većinsku poziciju. Sve je inače diktirano planom američkog fonda HPS, najvećeg vjerovnika Fortenove, s potraživanjem od 1,2 milijarde eura i uz akcijsku cijenu za Vujnovca od ciglih pola milijarde.

Glavni cilj Amerikanaca pritom je bilo čišćenje suvlasništva od ruskih partnera osuđenih na ultimativne poslovne sankcije. Najpikantnija činjenica u tako globaliziranom raspletu jest ona po kojoj je za nj konačno poslužio nekadašnji partner naftno-plinskih divova iz Rusije. Vujnovac je svoj uspon bio započeo početkom prošlog desetljeća kroz preprodaju ruskog plina na tad još razmjerno zatvorenom hrvatskom tržištu.

No u ovom času fokusirajmo se na daljnji razvoj prilika baš u Hrvatskoj, gdje naš osječki tajkun upravo postaje općenito glavni baja domaće privrede, s očekivanim konsekvencama na cjelokupnu nacionalnu ekonomiju, pa i šire. Ne treba ispustiti iz vida kako Vujnovac odnedavno drži i određeni nezanemarivi postotak dionica u hrvatskoj politici, pomoću Domovinskog pokreta i njegove perjanice Marija Radića, svog ortaka u nekim pozamašnim poslovima, npr. suvlasništvu nad Pevexom.

S novom akvizicijom, sad i formalno provedenom, Vujnovčev zbrojeni prihod iznosi oko petinu hrvatskog BDP-a, mada je sama Fortenova opterećena gorenavedenim dugom. Onih 1,2 milijarde eura određene su prvenstveno enormnom kamatom od 18 posto, što znači potrebu za hitnom rasprodajom nekih od potentnijih sastavnica koncerna. Poznato je i to već dugo, a tiče se tzv. agrobiznisa Fortenove, odnosno proizvodnih firmi kao što su Belje, Vupik, PIK Vinkovci. Pisali smo već o naveliko licitiranom interesu za njima, iz smjera Podravke i Žita-Osatine, uz ozbiljnu konkurenciju pojedinih mađarskih tajkuna, odreda dokazanih pouzdanika Viktora Orbana.

S tim u vezi stoji pitanje zadržavanja tog poljoprivrednog segmenta Fortenove pod nadzorom ovdje koncentriranog kapitala, gdje se već godinama bilježe razne igre u trokutu s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem. Nacionalni interes u tome svodi se na izvjesnost održanja domaće agroproizvodnje, umjesto njezina davljenja u korist vanjskih te većih tržišnih protagonista.

No domaća je opća dobrobit u ovom predmetu iznevjerena više puta, te nemamo razloga vjerovati da će ga itko relevantan braniti ubuduće. Pavao Vujnovac ne bi nikad postao to što jest da hrvatske vlasti, jednako HDZ-ove i SDP-ove, nisu njegovu profitu žrtvovale jednu Petrokemiju. Ne bi ni Fortenovu mogao preuzeti da nije prvo iz nje izvlačio zaradu svojim poduzećima Enna grupa i PPD, iako je dugo tvrdio kako to nije istina. Kasnije se otkrilo da je posredstvom tih firmi prelijevao stanovita nekretninska potraživanja od Fortenove na jedno poduzeće registrirano na Malti koje će poslužiti za preuzimanje Fortenove.

Na koncu, odjeknula je svojski i ona afera s otkupom plina "za cent" od Hrvatske elektroprivrede, ali Vujnovca je i to krčmljenje javne imovine samo ojačalo. Tako će nekako završiti i priča s agrobiznisom, ustvari onako kako njemu bude najviše odgovaralo, a nemojmo sumnjati da će ovaj tajkun, uz nesebičnu podršku vladajućih, i s tim izazovom znalački izaći nakraj.