Sad kad smo se tako slatko nasmijali uzbudljivim diplomskim peripetijama nastupajućeg ministra poljoprivrede Josipa Dabre, nije baš najgori čas ni da obratimo pažnju na ključne probleme s kojima se akutno suočio domaći agrar. A pritom se ipak ne radi o personalnom dosjeu najnovije kadrovske uzdanice Domovinskog pokreta, koliko god živopisan bio. Nisu posrijedi ni opća mjesta poput nikad manje proizvodnje i prerade hrane, kao i rekordno visokog uvoza, ili možda količine zemljišta stavljenog na trajni ugar. Goruća je problemska tema sasvim konkretna i tiče se prodaje tzv. agrobiznisa Fortenove, ex Agrokora, odnosno tri poduzeća iz tog koncerna – Belja, Vupika i PIK Vinkovaca. Glavni njihov suvlasnik, mimo suspendiranih ruskih banaka, slavonski je plinarski tajkun Pavao Vujnovac, ujedno posjednik većinskog udjela moći u DP-u. Vujnovcu poljoprivreda nije osnovni, pa ni sekundarni posao te interes, a nije ni toj stranci, pa Dabrin angažman treba gledati ponajprije u svjetlu intrigantne rasprodaje nekadašnjih krunskih dragulja hrvatskog agrara.
Značaj tih firmi danas nije tako lako prezentirati, nakon zapuštanja razvojnog pristupa u postagrokorovskoj fazi. Bivšem gazdi Ivici Todoriću ekspanzija i stabilnost bile su faktično neophodne, dok potonji stadij obilježava krčmljenje Agrokorovih sastavnica između raznoraznih moroderskih fondova i bankovnih vjerovnika. Ta jasno da njima u prvom planu nije bio razvoj dotičnih poduzeća, jer su na tržištu više isticali njihov bjelodani teorijski potencijal. Prije svega, navedene tri kuće raspolažu više nego jednom osminom državnog zemljišta u najmu – ukupno 33 tisuće hektara. Belje, Vupik i PIK Vinkovci drže 35 posto svinjogojstva u Hrvatskoj, točno koliko i proizvodnje raznih tipova stočne hrane. Oni stoje iza 20 posto junadi na ovdašnjem tržištu, ali i 17 posto uzgojenog povrća te oko deset posto cjelokupne vinarske i mljekarske proizvodnje u RH.
Povrh svega, pozicija im je vidljiva po količini preuzetih državnih i EU-potpora u poljoprivredi, ravnamo li se npr. po izdacima u 2022. godini. Usporedi li se tako primitak iz Europskog fonda za garancije u poljoprivredi, recimo za deset najvećih korisnika, upada u oko da je trima Fortenovinim perjanicama upućeno više novca nego što je dobilo preostalih sedam – preko 15 milijuna eura. Gledano u perspektivi, dakle, više je nego očito da onaj tko aktivnim drži Fortenovin agrobiznis, kontrolira hrvatsku poljoprivredu, opstanak domaćeg sela, financije u sektoru, samo tržište hrane u RH, a time i ono što se naziva nacionalnom prehrambenom sigurnošću.
Vrijednost o kojoj govorimo, međutim, upravo se licitira na globalnom tržištu, s efektima koje zasad možemo samo ugrubo pretpostaviti. Najlakše tako da se prisjetimo kako su domaće mljekarstvo i pripadajuća prerađivačka industrija, inače poljoprivredni sektor s najvećom dodanom vrijednošću u RH, propali nakon Lactalisova preuzimanja Dukata. Uglavnom, pored hrvatskih interesenata Podravke i Žita-Osatine, za otkup Fortenovina terceta zanimaju se i određeni akteri iz Mađarske. Među kandidatima je bio i srpski tajkun Miroslav Mišković, vlasnik Delta Holdinga, ali on se već neko vrijeme ne spominje ni u kuloarima. Mađari su pak netom izbili u prvi red, i to silovito, nudeći okruglih pola milijarde eura za Belje, Vupik i PIK Vinkovce. Prema dostupnim informacijama, Podravka je stala iza ponude od svega 300 milijuna eura, pa je mađarska cifra aktivirala svojevrsnu uzbunu u Hrvatskoj. Nikome ovdje, izuzev eventualno Vujnovcu, ne odgovara prepuštanje tog agrobiznisa inozemnim protagonistima, a ponajmanje bi to išlo u prilog vladajućem HDZ-u.
No ponuditelji iz Mađarske su baš svojski zagrizli, te nuđaju konačno svotu koja prema svim procjenama čak malko nadilazi gornju razinu vrijednosti agrobiznisa Fortenove. Indikativno je i to da su se iz Mađarske dosad javila trojica ozbiljnih kandidata za otkup, sve jedan za drugim, otkako traju najave za prodaju. Prvi je bio Sándor Csány, tada najbogatiji Mađar, predsjednik OTP banke i vlasnik Bonafarma, najveće mađarske poljoprivredne grupacije. Slijedio je Dániel Jellinek, u ovom trenu sedmi najveći tajkun u Mađarskoj, a zatim se u trku uključio Lőrinc Mészáros koji je u međuvremenu nadmašio sve njih i zasjeo na prvo mjesto te dične liste. Sva trojica imenovanih poznati su i kao ljudi mađarskog premijera Viktora Orbána, ali Mészáros je tu definitivno vodeća zvijezda.
Orbánov prijatelj još iz djetinjstva, Lőrinc je Mészáros najbrže rastući biznismen u povijesti te zemlje, a u Hrvatskoj je postao znamenit po kupnji nogometnog prvoligaša Osijek. O toj smo njegovoj akviziciji ovdje već naveliko izvještavali, dok za ovu prigodu treba ponoviti da je nogomet Orbánu izuzetno važno sredstvo jačanja političkog i šireg utjecaja u Mađarskoj i susjednim državama. Pa i bitno više od onog na što smo generalno navikli u postsocijalističkim zemljama, pri čemu je Orbánova središnja figura upravo Mészáros. Teška konjica iz puszte je pritom itekako uigrana, te je i Csány namješten u fotelju predsjednika Nogometnog saveza Mađarske.
No svakako veći direktni i ukupni profit i opća moć bujaju na nekim drugim zelenim površinama, u poljoprivrednom sektoru. Nije tek simbolički zanimljiva činjenica da se najveća pojedinačna njiva u Hrvatskoj prostire duž granice RH – Mađarska, i da je u posjedu Belja. Odnos hrvatske i mađarske poljoprivrede načelno je usporediv s onim nekadašnjim Ine i Mola u petroenergetskom sektoru. Csányjev agrobiznis je po gabaritima nalik Fortenovinu tercetu, što znači da se nadmeću kao neke vrste regionalni konkurenti.
Mészáros, da ne zaboravimo, lani je već kupio baranjski Rabo, najvećeg hrvatskog proizvođača i izvoznika jabuka, dodatno okrupnjavajući svoj golemi poljoprivredni koncern. A sudeći po onome čemu smo svjedočili kroz godine poslovanja Ine pod Molom, ne moramo se previše domišljati kako bismo shvatili zašto je sve mađarskoj ekonomskoj i političkoj eliti zanimljiva i hrvatska poljoprivreda. Naravno, prvenstveno je u igri profit, što uključuje i proizvodnju i pozicioniranje na spomenutome regionalnom tržištu. Onda kad su Ina ili Belje neutralizirani kao izravni konkurent Mola ili Pick Szegeda, iz kuta potonjih važno postaje isključivo to da se hrvatske sastavnice održe na optimumu poslovanja koje mađarskom vlasniku donosi zaradu i ne ugrožava njegove matične pogone. Razvoj agrobiznisa Fortenove pod tim vlasništvom ne bi trebalo očekivati baš koliko nije izvjesna bila ni renesansa Ine, npr. njezine rafinerije Sisak, onda kad je pala u šake konkurenciji s onu stranu Drave.
Na desnoj obali te rijeke među ovlaštenima također nema mnogo interesa za hrvatske agrarne razvojno-strateške prioritete. To je kvalitetno ilustrirano slučajem zapanjujućeg političkog kretenizma u najnovijoj epizodi državnog tretmana kutinske Petrokemije, nezaobilaznog uporišta svake domaće biljne proizvodnje. I o tome smo već pisali, a zaplet se dade svesti na nedavnu vijest da je netko iz vladinih krugova misteriozno počinio stanovitu grešku u procesu dokapitalizacije te firme, čime je ova država izgubila kontrolni paket dionica. A možda i nije greška – teško je reći dok odgovorne državne instance tjednima naprosto šute o tome, iako Petrokemijini sindikalci očajnički upozoravaju i vlast i javnost na katastrofu. A samu Petrokemiju ovdje ima smisla navesti i zbog toga što je onaj isti naš plinarsko-trgovački bracika svojedobno bio došao u relativnovećinski posjed nad kutinskom tvornicom na veoma sličan način, uslijed državnog miniranja.
Hrvatski premijer Andrej Plenković već bilježi dosta zahtjevnu kronologiju odnosa s Vujnovcem koja se danas tiče Fortenove, a sutra će vjerojatno i HEP-a, najveće privatizacijske mete u portfelju ove države. Uz kriminalno vladino postupanje s Agrokorom 2017. godine, i još kriminalnije prepuštanje Ine osam godina ranije, Plenkoviću i HDZ-u sada najmanje treba nekakav daljnji šou s Fortenovom. Otud potječe i njihov napor da se po svaku cijenu utječe na buduću sudbinu njezina agrobiznisa, a prostora za utjecaj još ima. Ovoj vladi onomad nije bilo uspjelo nešto slično u vezi s Fortenovom pomoću mirovinskih fondova, doduše, pa je politički ulog u međuvremenu porastao. No jednako tako ni Pavlu Vujnovcu ne treba gubitak u razlici prodajne cijene od nekoliko desetaka milijuna eura, pa će štošta ovisiti o njegovoj volji i natjecateljskom kapacitetu Orbánovih pajdaša. A najmanje će se pitati ministra Dabru, i najmanje će se toga odlučivati po njegovoj visokoškolskoj spremi, jednom kad nam prisjedne i taj smijeh.
