Turski većinski vlasnik kutinske Petrokemije očito je dobio nekakve ustupke od Vlade RH, čim je ovako ljubazno pustio hrvatsku državu da se uopće vrati u igru s tim poduzećem. Naime, sad ona tamo ponovno ima 25 posto dionica plus jednu, a umalo je bila ostala bez tog kontrolnog paketa. Još nismo zaboravili, a i nećemo tako lako, onaj šok kad je proljetos državni predstavnik jednostavno, ali i raritetno glupo uprskao suvlasnički omjer preuranjenom dokapitalizacijskom uplatom iz javne blagajne. Ta pogreška tjednima zatim izazvala je čistu nevjericu, jer slična situacija ovdje nikad nije viđena, pa smo se živo pitali kako će se okončati još jedna mučna saga oko Petrokemije, tko zna koja već u ovom stoljeću.
Zato, kad čujemo ministra gospodarstva Antu Šušnjara kako se ovih dana hvali da se u Kutini više ništa neće moći poduzeti mimo glasa države, znajmo da se razmeće pozicijom koja je imala cijenu, a još nije poznato i koliku. Nitko nije imao razloga da ovoj hrvatskoj vladi samo tako oprosti iskazanu zapanjujuću nesposobnost. No moguće je da turskom Yildrimu svakako odgovara partnerski odnos s državom, zbog osiguranja domicilnog političkog i infrastrukturnog oslonca. Bilo kako bilo, a saznat će se vremenom kako jest, poželimo suvlasnicima kvalitetan zajednički rad u Kutini, na dobrobit tamošnjih radnika, kao i domaćeg sve posnijeg agrara.
Petrokemija je, međutim, prikupila impozantan gubitak kroz proteklo razdoblje nakon pandemije – samo lani oko 62 milijuna eura. Ipak, turski je većinski vlasnik dosad u modernizaciju pogona uložio veoma ozbiljna sredstva koja ukazuju na to da želi tamo održati proizvodnju na primjerenoj razini, a ne špekulirati na bilo koji način. Pritom nije došlo do vala otpuštanja radnika, nego je čak novih došlo nekoliko desetaka više negoli je otišlo starih. Tu valja znati da se radnike tamo u najvećoj mjeri ne može zamijeniti nekvalificiranom te bitno jeftinijom stranom radnom snagom. Sindikalni povjerenik Davor Rakić iskazao je stoga prošli tjedan zadovoljstvo sadašnjim trenutkom, samo da tako i ostane.
No tako će ostati ako se obnovi proizvodnja, a obnovit će se s obzirom na borbu oko cijene plina, državne mjere oko umjetnih gnojiva, stanje na međunarodnom tržištu itd. To znači da neće ništa napredovati samo od sebe, nego uz ekstranapore udruženih vlasnika, a kod te činjenice zadržat ćemo skepsu vezano barem za jednog od njih. Usput, napominjemo da izvlačenja više neće i ne može biti, jer je za državno predstavništvo dodana jedna stolica više u upravi, a zato je mijenjan i statut kompanije. No iskustvo nas uči, ne samo od proljeća, niti samo otkako je većinski vlasnik bio Pavao Vujnovac, nego za sve one godine državnog upravljanja, da naše vlade baš ne ljube Petrokemiju, kao ni industrijsku proizvodnju općenito.
Previše je primjera koji ukazuju na to, iako nemamo pojma, niti ga možemo imati, što sve sadrži novi, odnosno izmijenjeni međudioničarski ugovor Yildrim-RH. Vratimo se stoga na znane tvorničke postavke u Kutini, gdje Hrvatska posjeduje izuzetnu tehnologiju kakvu bi u slučaju odustajanja izgubila praktično zauvijek. Bez nje bi objektivno bilo teže ionako dramatično iscrpljenom hrvatskom poljoprivredniku i seljaku, pa još treba pažljivo vidjeti kako vratiti Petrokemiju u viši produkcijski ritam. Također, kako joj dobaviti što povoljniji plin od kojeg se pravi dušično gnojivo, kako tim gnojivima zatim ponovno nahraniti domaće njive, i kako vagonima s izvoznom robom opet oživjeti danas već zamrlu Luku Šibenik.
