I taman kad se pomislilo da država više nema bogzna što nauditi Petrokemiji, pukla je ovih dana nova kriza. Prvo su joj razne desnolijeve i lijevodesne vlade dugi niz godina sapunale dasku nametanjem previsoke, netržišne cijene plina – osnovne sirovine za proizvodnju gnojiva – u korist Ine i Prvog plinarskog društva, njezinih ekskluzivnih dobavljača. Onda je nagomilano potraživanje tih subjekata pretvoreno, uz dokapitalizaciju, u većinsko suvlasništvo nad kutinskom tvornicom. No tamošnji visokotehnološki procesi ipak nisu njihov core business, pa je odlučeno da se potraži ozbiljnog, svjetskog kupca. A to nakon privatizacije, ako već nije bilo načina da se država privoli na očuvanje pozicije većinskog suvlasnika i upravljanje Petrokemijom kao razvojnim agrarnim resursom, danas još zaista jedino i ima smisla.
Zasad ćemo preskočiti sugestije na tragu renacionalizacije kompanije, s obzirom na spomenuti dugotrajni te kolosalni politički napor da se postigne upravo suprotno. Lani je tako partner nađen u turskoj grupaciji Yildirim koja nesumnjivo spada u red najboljih privatnih mogućnosti za budućnost Petrokemije. Oni su prema ostvarenom sporazumu trebali preuzeti 54,52 posto suvlasništva koje drže Ina i PPD, dok bi država ostala na svojih 40 postotaka. No sad se odjednom ispostavilo da netko od postojećih suvlasnika želi prenijeti dio starih obaveza na Yildirim. Posrijedi je modernizacija tvornice radi zadovoljavanja ekološkog standarda, osim što se baš i ne zna tko je točno dužan odriješiti kesu za tu svrhu. Jasno je da Turci ipak nisu, mada svako daljnje zaključivanje beznadno zapinje u blatu netransparentnosti koja prati aktualni suvlasnički odnos. Država u ovom času svakako ne želi tvornici produžiti okolišnu dozvolu, a bliži se krajnji rok za realizaciju turskog preuzimanja udjela Ine i PPD-a.
Odustajanje tog interesenta od kupoprodajnog aranžmana bi pak moglo fatalno oštetiti perspektivu kutinskog proizvođača umjetnih gnojiva. U proteklom razdoblju Petrokemiju su iznimno oslabili prekidi aktivnosti zbog rasta cijene plina i manje potražnje njezinih produkata, što između ostalog povlači i urušavanje poljoprivredne djelatnosti. Realno, ne treba joj mnogo da završi trajno ugašena, zajedno s egzistencijom oko 1300 preostalih radnica i radnika. No pritom ovdje valja uočiti dodatan ključni moment: upravo je Petrokemija jedan od onih primjera u kojima javnost nema blagog pojma o ugovorenim obavezama između suvlasnika, a među kojima je država. Detalji međudioničarskog ugovora su poslovna tajna, pa i njihovu konačnu interpretaciju možemo prepustiti jedino njima.
Na isti način ne možemo znati ni zbog čega se sad prešućuje da bi i država možda trebala – ili naprotiv, uopće ne mora – uložiti nešto u modernizaciju Petrokemije, ako već posjeduje 40 posto njezinih dionica. Dokapitalizacija je obavljena na teret novih većinskih suvlasnika, što nije bilo sporno, ali nadalje govorimo o gotovo jednako tolikom ulogu za produženje okolišne dozvole. A kako god se idućih dana bude raspetljavalo sve to, jasno je da bi najveći gubitak bilo naprasno povlačenje Yildirima zbog novonastalih dubioza. Povrh svega nije isključena ni pretpostavka da su potonje narasle uslijed razračunavanja na osobnim relacijama u krugu današnjih suvlasnika i njihovih predstavnika. Jednostavno, teško je povjerovati da je država samo tako pustila da joj godina dana prođe u blaženom neznanju, pa se tek potom osvrnula na ovoliki problem usred prodaje tvornice novom strateškom partneru.
