Taman kad se dalo pomisliti kako u slučaju državnog tretmana Petrokemije nema prostora za dodatna iznenađenja, nakon prodaje većinskog udjela tvornice kompaniji Yildrim iz Turske, stigla nas je prošli tjedan nova šokantna vijest. Dokapitalizacija kutinskog poduzeća, dogovorena još krajem veljače, navodno je trebala proteći s ishodom zadržavanja državnoga kontrolnog paketa od 25 posto udjela plus jedna dionica, s prethodnih 44 posto suvlasništva, ali je proces neobjašnjivo okončan s preostalih svega 20 posto dionica u vlasništvu države.
Ono pak što su javno potom iznijeli predstavnici Sindikata energetike, kemije i nemetala, zvuči krajnje fantastično čak i za vladine genijalce zadužene za ekonomsku politiku ove zemlje. Umjesto da najprije, po standardnom poslovnom običaju, pričekaju dokapitalizacijsku uplatu Yildrima kao najvećeg suvlasnika, pa zatim prema njegovoj svoti prilagode svoju da bi održali dogovoreni minimum suvlasništva za održanje kontrolnog paketa, naši igrači užurbano su prvi uplatili svoj iznos, a tek onda su to učinili Turci.
Uto se ispostavilo da Hrvatska više nije u posjedu niti kontrolnog paketa s pravom suodlučivanja o najvažnijim pitanjima za Petrokemiju, kao i da je u vjetar bacila uplaćenih te nedostatnih 12 milijuna eura. Drugim riječima, mogli su onu razliku dionica od 44 do 20 posto i prodati, pa uzeti neki novac, i opet bi bili na istome, umjesto da bez ikakvog efekta potrate 12 milijuna eura iz javne blagajne.
Hrvatski predstavnici u Nadzornom odboru kutinske tvornice umjetnih gnojiva glasali su na koncu protiv odluke o takvoj dokapitalizaciji, ali bilo je već prekasno, jer su tamo ionako u manjini, dok ih ubuduće više u tom tijelu ne mora ni biti, a niti imaju zašto gubiti vrijeme. No sindikalisti su zatražili hitno utvrđivanje okolnosti takvoga suludog raspleta dokapitalizacije, te ispravljanje počinjene štete u smjeru ranije dogovorenog rješenja, bez obzira je li naknadno bila riječ o nemaru, administrativnoj nesposobnosti ili – namjeri.
