Ulice, trgovi, tržnice... bilo su svakog grada. Mjesta svjedočanstava o njegovim sadašnjim i prošlim događajima i ljudima, sjećanjima i uspomenama, arhitekturi i građevinama. Neformalni arhivi prošlosti u susretu sa živućom sadašnjosti.
Rijeka, s obzirom na svoju gustu, slojevitu povijest, ima pregršt takvih mjesta. No jedno se ipak izdvaja. Danas se zove Ulica Milutina Barača, ali svi u Rijeci poznaju je kao Industrijska. Proteže se dužinom od nekoliko kilometara uz lučka pristaništa na zapadnom dijelu grada. Započinje na križanju s Krešimirovom malo iza Glavnog kolodvora, a završava kod Brodogradilišta 3. maj. Nedavno je, sasvim primjereno i zasluženo, ta riječka ulica postala prva o kojoj je napisana knjiga, "Zvali su me Industrijska" poznatog lokalnog autora Velida Đekića. Čudesna je to priča o jednoj ulici staroj više od tri stoljeća, kolijevci nekad snažne i poznate riječke industrije. Od prvog pogona riječke Šećerane i prvih postrojenja Rafinerije nafte, do mjesta kojim se provezao prvi ovdašnji električni tramvaj i odigrana prva nogometna utakmica u Hrvatskoj. Tu su i ostaci čuvenog Torpeda iz sredine 19. stoljeća, prvog svjetskog izuma takve vrste na svijetu.
Nedavno me ova knjiga nagnala da, prvi put nakon dvije godine, prođem Industrijskom. Neobična i posebna su iskustva tog tipa. Kada se talozi prošlosti šetaču tako jasno razlistaju u ruiniranim, propalim verzijama sadašnjosti. Ne znam postoji li u Hrvatskoj i regiji neka ulica u kojoj bi usporedivo, na tako šokantan, brutalno očit način, nemilosrdno bili predočeni i servirani na uvid sva dubioznost naših tranzicijskih poraza te propast proizvodno-industrijskih i radnih kapaciteta u kriminalno izvedenoj privatizaciji.
To je mjesto koje spoznajna, intelektualna i emocionalna iskustva o toj recentnoj povijesnoj priči ovih prostora čini neprijatnima do neizdrživosti. Ostaci nekad velebnih industrijskih postrojenja i reprezentativnih upravnih zgrada iz čijih utroba sada navire sva silina divljine, veličanstvenog zelenog raslinja koje simbolizira pobjedu prirodne kulture nad onom materijalnom, civilizacijskom. Podsjetila me današnja Industrijska na nezaboravne kadrove Zone u kultnom "Stalkeru" Andreja Tarkovskog, snimljenom prema romanu "Piknik pored puta" braće Strugacki. Tu i tamo, uglavnom na samim počecima današnje Baračeve, nalijećemo na pokoji simbol koji se uklapa u tranzicijsku priču i samo pojačava opisane dojmove, poneki mali obrt i uslužno-servisne firme malog poduzetništva. Može se vidjeti i par preživjelih stambenih zgrada, očito izgrađenih u razdoblju socijalizma. Na prozorima trošnih pročelja suši se jeftina odjeća ostarjelog proletarijata i njihove djece. Cijelo mjesto odiše tišinom i prazninom, znakovima napuštenosti i prepuštenosti.
