Ne bih svog psa dala da bude tekstilac. Ne. Nikad. Jer čovjek u tekstilu zaradi samo grbava leđa. Stara izreka kaže: budeš bogat u tekstilu koliko igla hlada pravi. Upravo tako je. Meni je to prije bilo smiješno. Na kraju sam shvatila da je to istina – izjava je Draginje Jakobfi, koja je radila u osječkoj Industriji modne konfekcije Slavonija (IMKOS).

Slavonija je osnovana 1953. godine i bila je jedna od najvećih tekstilnih tvornica u Jugoslaviji. Uz nju su među većim tekstilnim tvornicama u Osijeku bile Tekstilna industrija Osijek (TEKOS), tvornica trikotaže Mara, Svilana i Lanena industrija Osijek (LIO). Krajem 1970-ih diljem Slavonije poslovalo je dvadesetak tekstilnih tvornica, u kojima je radilo oko jedanaest tisuća ljudi.

Osječka tekstilna industrija u fokusu je istraživanja koje su 21. juna u Zagrebu predstavile udruga Fejd in i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Istraživanje "Tekstilna industrija Osijeka: poboljšanjem uvjeta rada ka održivoj domaćoj tekstilnoj industriji" nudi širi povijesni i društveni pregled, ali i uvid u osobne, iskustvene iskaze bivših i sadašnjih tekstilnih radnica i radnika.

- Mjesecima smo se nalazili s radnicima, od onih koji su u Osijeku radili u velikim tvornicama za vrijeme Jugoslavije do onih koje rade za manje i veće firme koje još uvijek opstaju - govori nam o istraživanju koje su proveli uz potporu Fonda za aktivno građanstvo Hrvatska Martina Globočnik iz udruge Fejd in.

Razgovori s radnicama i radnicima u Osijeku, uvjeravaju nas istraživači, ipak daju naslutiti da za proizvodnju domaćeg tekstila postoji tračak nade. On leži u okretanju prema zaštiti radničkih prava i promišljanju održivije proizvodnje tekstila

Primjera radi, spominje nam priču jedne radnice koja je u novijem periodu radila za talijansku kompaniju Beneton (u Osijeku trenutno najveći tekstilni poslodavac), dok su njena majka i djed bili radnici LIO-a.

- Rad u tekstilu oduvijek je slabije plaćen, bio je takav i u Jugoslaviji. Međutim, postoje bitne razlike. Dok je radnica današnjeg Benetona bila zgažena, njena majka i djed u LIO-u su imali neke socijalne benefite, razmišljalo se o stambenom zbrinjavanju radnika, sigurnosti zaposlenja. Postojala je mogućnost dodatne zarade ako prebaciš normu, bilo je prostora za vertikalnu mobilnost. Radnice su se školovale tokom rada, čak se planiralo otvoriti fakultet tekstila u Osijeku. Toga danas nema - priča Globočnik.

Tekstilne tvornice u Osijeku nekad su bile inovativne, svoje proizvode izvozile su diljem svijeta, a obilježavala ih je i velika paleta ponude. Primjerice, LIO se bavio proizvodnjom pamučnih, lanenih i kudeljnih tkanina za industriju, ugostiteljstvo i domaćinstvo, od auto-presvlaka i vanjskih prekrivača za vozila, opreme za kampiranje i posteljine, do igračaka poput Zagija, maskote Univerzijade u Zagrebu 1987. godine.

Istraživanje o tekstilnoj industriji Osijeka dio je većeg projekta koji Fejd in provodi u sklopu Muzeja osobnih priča u Osijeku. Umjetnički segment projekta obuhvaća kratka video-svjedočanstva bivših radnica koja su izradili Globočnik i redatelj Miroslav Sikavica, kao i izložbu radova učenica i učenika Obrtničke škole i Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn iz Osijeka. Izložba naziva "Drugačija budućnost tekstila je moguća!" bit će predstavljena u desecima krojačkih salona u Osijeku, Čakovcu, Požegi i Zagrebu.

- Bilo nam je važno raditi i u školama, kako s učenicima i učenicama, tako i s profesorskim kadrom koji je mahom tamo od 1980-ih, pa znaju usporediti nekadašnju i sadašnju situaciju. Danas su u Osijeku samo tri učenice krojačice maturantice u tekstilnoj školi. Povezanosti školstva i industrije uopće nema, a iz razgovora s učenicima shvatili smo da budućnost i poslove u tekstilu uopće ne zamišljaju - kaže Globočnik.

Zadnja dva desetljeća u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj stalno se smanjuju broj radnica i proizvodnja, a uvjeti rada pogoršavaju. Ako se malo maknemo od Benetonovog industrijskog pogona, u Osijeku tekstil danas opstaje u obrtničkim mrvicama, kroz 27 krojačkih salona.

- I oni se lagano gase, ljudi koji ih vode sve su stariji. Za desetak godina teško da će biti nekoga da u Osijeku sašije odijelo ili haljinu, preradi neki odjevni predmet. Kod nas općenito nema dobre strategije oko tekstilne proizvodnje, ne prate se stvarne potrebe i mogućnosti sektora - govori Globočnik.

U razgovor o tekstilnoj industriji Osijeka uključujemo i Karla Držaića iz BRID-a, koji je s Bojanom Nonkovićem radio istraživačke fokus grupe s bivšim i sadašnjim radnicama.

- Kod onih koje su radile u tvornicama za vrijeme Jugoslavije vidi se da je postojala ideja napretka, mogućnosti organiziranja privatnog života, zasnivanja obitelji. Danas je dominantna neka vrsta apatije, gubitak nade. Radnice su preopterećene poslom, plaće su preniske, mogućnosti napretka nema - priča Držaić.

Beneton u Osijeku opisuje nam kao paradigmatsku tvornicu novog tekstilnog doba, koja ističe potrebu za povećanjem radne snage dok paralelno tvrdi da nema prostora za povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta.

- Manjkavosti postoje i oko sistematizacije radnih mjesta unutar tvornice, dosta je neusklađenosti i nesrazmjera. Primjerice, radnice koje su iz labinskog pogona Benetona došle raditi u Osijek bolje su plaćene od radnica iz Osijeka na istim radnim mjestima - kaže naš sugovornik.

Razgovori s radnicama i radnicima u Osijeku, uvjeravaju nas istraživači, ipak daju naslutiti da za proizvodnju domaćeg tekstila postoji još tračak nade. On leži u okretanju prema zaštiti radničkih prava i promišljanju održivije proizvodnje tekstila.

- Tekstilne tvornice mahom se sele na istok, ka jeftinoj radnoj snazi. To nam se prezentira kao datost industrije, a suvremeni pogled na tekstil u Europi spao je na sferu umjetnosti i malih obrta. Međutim, sad već imamo značajna istraživanja i preporuke iz kojih je vidljiva mogućnost razvoja tekstilne industrije u drugom smjeru, u području specijaliziranih proizvoda, uniformi, zaštite na radu itd. S inovativnijim pristupom, reciklažom, brendiranjem marki prema održivosti, kako u pogledu zaštite okoliša, tako i odnosa prema radnicima - objašnjava Držaić.

Nakon prezentiranja istraživanja i okruglog stola u Zagrebu organizirat će se i razgovori u Čakovcu, Požegi i Osijeku. Plan je da se u njih uključi što veći broj ljudi iz zajednice, tekstilaca, sindikalista, političara, običnih građana. Iz svega toga sastavit će se dokument s preporukama za poboljšanje uvjeta rada u tekstilnoj industriji, koji udruge na jesen planiraju odnijeti pred saborske odbore.

- Gdje živi tvornica, tu živi grad. Gubitak tvornica nije samo gubitak radnih mjesta, to je uništavanje zajednice. Za to mora postojati odgovornost, ne samo za ono što se dogodilo, nego i za ono što će se ubuduće činiti. Ovo istraživanje je poziv na solidarnost, na odmak od priča o "jadnim tetama" u tekstilu. Ovo je priča o svima nama, o zajedničkoj odgovornosti za ono što činimo dalje - zaključuje Globočnik.