Ima tome točno deset godina. Siriza je vlast na izborima u Grčkoj osvojila početkom 2015. s obećanjem obustave nametnutih mjera štednje. Na mjesto ministra financija došao je Janis Varufakis koji je smatrao da se plan i program Sirize mogu izvesti unutar administrativnog, političkog i ekonomskog konteksta Europske unije. Ili je barem mislio da vrijedi pokušati unutar tog konteksta, s obzirom na to da je naknadno otkrio i alternativne planove.
No, postojale su i struje koje su smatrale da je taj put unaprijed osuđen na propast i da se Grčka mora vratiti vlastitoj valuti drahmi i nacionalnoj ekonomiji. Najeksponiraniji predstavnik te struje bio je drugi svjetski poznat grčki lijevi ekonomist Kostas Lapavicas. Nakon nekoliko desetljeća na ljevici su se počele odvijati ozbiljne rasprave koje nadilaze okvire supkulturnih stilizacija i osobnih animoziteta. Što znači povratak vlastitoj valuti? Treba li uvesti kapitalne kontrole i carine? Kako započeti reindustrijalizaciju?
Nažalost, kao što znamo, rasprava je kratko trajala: Siriza je kapitulirala pred zahtjevima Trojke, a na ljevici je ostao gorak okus rekreativne diskusijske ekskurzije u neka bolja vremena. Svašta se dogodilo u posljednjih desetak godina, a došla su, barem kad su u pitanju spomenute diskusije, luđa vremena. Danas opet razne platforme i forumi vriju diskusijama o reindustrijalizaciji i carinama, ali povod nije odmetništvo neke poluperiferne države u kojoj su na vlast došle lijeve snage.
Zasluge ovog puta pripadaju suprotnom političkom polu: sve je zakuhao američki predsjednik Donald Trump 2. travnja, koji je nazvao "danom oslobođenja". Uveo je carine cijelom svijetu i pritom koristio prilično bizarnu formulu izračuna visine carina za pojedinu zemlju. Formuli su pridani ornamenti u obliku grčkih slova koji bi trebali jamčiti ekspertizu, ali postoje ozbiljne sumnje da je posao izrade formule "autsorsan" ChatGPT-ju. Teško je pronaći ekonomista koji dijeljenje trgovinskog deficita s ukupnim uvozom iz zemlje s kojom imaš taj deficit smatra prikladnom formulom za izračun postotka carina.
Reakcije tržišta već su vam dobro poznate. Pad cijena dionica usporediv je s događajima iz trećeg mjeseca 2020. godine kad su krenuli lokdauni i s najtmurnijim danima početka financijske krize 2008. godine. Tržišta su, dakle, svoje rekla, ali čini se da najmoćniji akteri na tržištima i dalje šute. Jedini sektor koji je duboko u zelenom posljednjih dana jest trampsplejnanje – tržište objašnjavanja postupaka Donalda Trumpa.
Nostalgična slika o industrijskoj Americi, makar i ova koja snatri o ponovnoj uspostavi izričitije rodne dominacije, zaboravlja osnovni razlog koji je zaslužan za nostalgični status tog perioda: radi se o rastu sindikalnog pokreta koji je radnicima u tim tvornicama omogućio dostojanstveniji status
S obzirom na ozbiljnu štetu koju carine nanose – doslovno je Trump jednim potezom vjerojatno izazvao recesiju – ne čudi što se i dalje značajan dio tog tržišta, eksplicitno ili implicitno, oslanja na psihologizaciju kao interpretacijsko pomagalo. Naprosto je lud. Pod tim se uglavnom misli na to da svoj stari poslovni instinkt prosto pretvara u makroekonomsku politiku. A taj instinkt kaže da trgovinski deficit s bilo kime znači ekonomski poraz. Ako to i jest istina – a Trumpovi citati otprije četrdesetak godina koji se danas pojavljuju sugeriraju barem izvjesnost te opcije – onda se postavlja razumno pitanje: kako mu to predstavnici najmoćnijih američkih kompanija dopuštaju?
Naime, carinama nisu pogođeni samo Apple i Nike koji su proizvodnju dislocirali u Kinu i Vijetnam, već i firme koje proizvode u SAD-u i moraju značajan dio materijala i dijelova uvoziti. Da ne govorimo koliko opća neizvjesnost i krhkost kompleksnih opskrbnih lanaca utječu na sve poslovne aktere. Zadovoljavajući odgovor i dalje izostaje. A pritom nalog na X-u kineske ambasade u SAD-u, dakle Komunističke partije Kine, objavljuje klip u kojem Ronald Reagan brani slobodnu trgovinu.
Miris ludila jest u zraku, ali nekakvo se objašnjenje pronaći mora. Prvi pokušaj je onaj najočitiji: Trump naprosto pokušava vratiti industriju u SAD. Visoke carine će demotivirati kupovinu stranih proizvoda jer će biti preskupi i tu će uskočiti domaći kapital, a može i strani, i ponovno otvoriti tvornice na američkom tlu i kako parola kaže – Make America Great Again. Ta oklada u sebi nosi nekoliko problema. Za početak, sam Trump govori da su carine trajne, ali i da su početna točka pregovora s pojedinim zemljama.
Ne mogu carine istovremeno biti sredstvo povratka industrije u SAD i poluga u diplomatskim pregovorima. Također, Trump je u povijesnom uvodu pri predstavljanju carina natuknuo da je dosta toga pošlo krivo kad je porez na dohodak zamijenio prihode od carina. Ako je cilj zamjena poreza na dohodak "porezom na uvoz", onda opet dolazimo do neodržive pozicije: ili će se proračun puniti carinama ili carina neće biti jer će se industrija prebaciti u SAD i malo toga će se uvoziti.
Postoji i cijeli niz drugih problema. Čak i da carine potaknu povratak industrijske proizvodnje, za takvo što su potrebne godine i desetljeća. Ne radi se samo o tome da se negdje u Midwestu izgradi tvornica i to je to. Potrebna su ulaganja u infrastrukturu – materijalnu i edukacijsku – koja traju i zahtijevaju posebnu koordinaciju. Također, postavlja se i pitanje tko bi radio u tim tvornicama. Svi bi pohrlili jer je tako bilo u dobra, stara vremena? Te bi tvornice konkurirale onim južnoazijskima niskom cijenom rada? Kako da ne. Ili bi bile tehnološki sofisticirane i s visokom razinom automatizacije i tako stvarale konkurentsku prednost? A pričamo li onda o povratku pravih poslova i starim, dobrim vremenima?
Teško, ali čini se da element nostalgije igra važnu ulogu barem među onima koji ideološki nastoje obraniti Trumpovu odluku i navodnu želju za reindustrijalizacijom koja iza nje stoji. I ta obrana se više naslanja na ideju da su tradicionalne rodne uloge bile usko vezane uz industrijsku ekonomiju i da je proces deindustrijalizacije doveo do rasta ženske autonomije i svih ostalih "rodnih zala" u očima konzervativaca. Ideja da se prirodnost rodnih i svih drugih društvenih odnosa zasniva na ponosnom radniku u tvornici ciljano zaboravlja da nema ništa uzvišeno u radu u tvornicu kao takvom.
Nostalgična slika o industrijskoj Americi, makar i ova koja snatri o ponovnoj uspostavi izričitije rodne dominacije, zaboravlja osnovni razlog koji je zaslužan za nostalgični status tog perioda: radi se o rastu sindikalnog pokreta koji je radnicima u tim tvornicama omogućio dostojanstveniji status. Nema ništa implicitno proradničko u tvornicama i industriji kao takvima. Vjerojatno najbolju kritiku i karikaturu takvih nostalgičnih ideja i halucinacija o boljoj prošlosti priuštila nam je Maia Mindel, ekonomistkinja iz Argentine, koja je na X-u raspravu o carinama prebacila u usta junakinja "Seksa i grada". Pa kaže: "Miranda: Možete li vjerovati da smo uveli carine od 25 posto na sve? I to samo kako bi muškarci dobili poslove? Charlotte: Svi brendovi koje nosim su proizvedeni u Americi, ali ovo je tako odvratno. Samantha: Pa ako su ti dečki iz tvornica slatki, ne vidim nikakav problem... Carrie: Facu su deportirali u Salvador."
S obzirom na sve primijećene rupe i kontradikcije od kojih smo neke ovdje izložili, postavlja se relevantno pitanje: je li moguće da ih Trump i njegovi suradnici ne primjećuju? Oslanjaju li se samo na dugoročnu relativno racionalnu pretpostavku da će konkurenciju – koristeći polugu najvećeg dužnika i najizdašnijeg potrošača na svijetu – uništiti više nego vlastitu ekonomiju? Mora da postoji još nešto u pozadini. Možda ne racionalna jezgra, iako u carinama kao takvim nema ništa iracionalno po sebi, a onda barem atraktivna i zavodljiva ideološka baza. Iz onog dosad napisanog najbližom toj bazi čini se ideja kanadskog povjesničara i publicista Quinna Slobodiana koji je na stranicama Financial Timesa predložio interpretaciju po kojoj MAGA i Trump budućnost vide u takozvanoj direktnoj ekonomiji. Radi se o ekonomiji inspiriranoj direktnom demokracijom.
O ekonomiji koja zaobilazi burzovne indekse, kamatne stope i fiducijarne valute i demistificira ih kao alate u službi elita. Ekonomiju čine neposredni odnosi u kojima dominiraju oni s najbolji poslovnim instinktima i dovoljno hrabri da poraze konkurente. Radi se, naravno, o jednoj vrsti fantazije, ali koja se poklapa s idejom uništavanja svih društvenih institucija koje nisu neposredni dio ekonomije, nose u sebi određeni stupanj društvene autonomije i svijesti o širem upravljanju društvom i čija opstojnost ne ovisi o zaradi na tržištu, kao što je to vidljivo iz obračuna s federalnim agencijama i obrazovnim institucijama. Dakle, s uništavanjem svih "parazita": bilo u domaćem javnom sektoru, bilo radnika u vijetnamskim tvornicama. I to tako da se biznis i državni aparat naprosto prožmu.
I dok čekamo odgovor različitih frakcija američkog kapitala, možemo ustvrditi barem nekakvu ideološku korist od Trumpovih poteza. Oni su pokazali da se distinkcije između protekcionizma i slobodnog tržišta ne poklapaju s političkom distinkcijom lijevo i desno i da nema ništa po sebi napredno i lijevo u zazivanju povratka industrije i tvornica. Ekonomski i politički odnosi puno su kompleksniji od tih jednadžbi.
