Multimedijalni umjetnik Igor Grubić poznat po nizu društveno-politički angažiranih radova ovoga je ljeta bio prisutan na nizu izložbi, a na Liburnia Film Festivalu prikazan je i "Ingresso animali vivi", njegov kratki film koji govori o prostoru smrti u klaonici na sjeveroistoku Italije. No povod za ovaj razgovor bio nam je njegov rad koji je nastao u sklopu participativne akcije s eleuzinskim radnicima.
Vaša najnoviji rad "Mala djela moći" dio je središnje međunarodne grupne izložbe "Eleuzina ljubavi moja: u potrazi za trećim rajem" koja je postavljena u Eleuzini, grčkom gradiću koji je ove godine jedna od tri evropske prijestolnice kulture. Izložba je postavljena u staroj uljari, a u osnovi koncepta je socio-političko čitanje povijesti i sadašnjosti zapadne Atike. Koji ste moment političke borbe odabrali kao polazište svog rada?
Eleuzina se u svjetsku povijest i našu kolektivnu memoriju upisala kroz eleuzinske misterije i najveće Demetrino svetilište. Međutim, ono što je zapravo nekada bilo malo naselje, od kraja 19. stoljeća do prve polovice 20. stoljeća, transformiralo se u jedno od najvećih industrijskih središta Grčke, proizvodeći 30 posto njezina BDP-a. Danas se u Eleuzini nalaze najveće Grčke rafinerije nafte, kao i čeličane, brodogradilišta, petrokemijski i lučki objekti. Danas je uglavnom poznata kao radnički grad. Na tom tragu nakon dužeg procesa istraživanja odlučio sam se u seriji novih radova koje sam tamo kreirao fokusirati upravo na temu radnika i sindikalne radničke borbe.
Dio Grubićevog rada na izložbi "Eleuzina, ljubavi moja" (Foto: Katarina Gregos)
Jeste li imali neku prvotnu ideju o formi koju će umjetničko djelo poprimiti ili ste to otkrili usput? U kakvoj je interakciji vaše umjetničko djelo s prostorom u kojem je izloženo?
Obično radim dugoročne projekte pri čemu dugo i pomno istražujem. Proučavam kontekst mjesta na kojem ću raditi specifičan rad, lokaciju, njezinu povijest i ponajviše lokalnu zajednicu. Kad me kustosica Katerina Gregos pozvala, počeo sam istraživati grad i usredotočio sam se na industrijsko nasljeđe i povijesnu moć radničkog sindikata koji je bio jedan od najjačih u Grčkoj. Na projektu sam od inicijalnog poziva do realizacije radio gotovo dvije i pol godine i u nekoliko navrata sam putovao da bih istraživao i uspostavio kontakte s raznim institucijama i kulturnim radnicima koji su mi kao suradnici Eleuzine kao evropske prijestolnice kulture pomagali u radnom procesu. Tako je nastala serija radova koja je uključivala: participativni rad u vidu 14 intervjua s radnicima i svojevrsnim portretima njihovih ruku, intervencije u javnom prostoru koje sam fotografski dokumentirao, postavljanje banera na bivšu tvornicu koja je transformirana u kulturni centar, kao i izradu grafita sa sloganima o radničkim pravima.
Baner na ulazu u kulturni centar, u nekadašnjem industrijskom kompleksu, "Stara tvornica Novi kapital" (Foto: Privatna arhiva)
Što vaš rad govori o identitetu radničke klase? Koliko je rad u tom smislu univerzalan?
Bitna smjernica u kreiranju svakog umjetničkog projekta mi je želja da to što radim komunicira s učesnicima sa kojima surađujem, kao i sa publikom. Dolazeći nekoliko puta za vrijeme svog umjetničkog istraživanja, počeo sam osjećati mjesto i građane i u tom sam procesu otkrio neke ideje koje mogu predstavljati skrivenu snagu svake osobe, to je razlog zašto sam fotografski serijal nazvao "Mala djela moći". Ta serija fotografija rezultat je participativne akcije koju sam proveo za vrijeme svoje rezidencije; upoznao sam radnike u Eleuzininim industrijama i fotografski zabilježio njihove priče iz radnih okruženja.
"Mala djela moći" (Foto: Igor Grubić)
Pri susretu s radnicima različitih generacija, umirovljenima i aktivnima, zamolio sam ih da odaberu predmet koji im je bio važan u njihovom produktivnom, radnom vijeku. Zato sam se usredotočio na njihove ruke, s rukavicama – kao arhetipskim simbolom ručnog rada. Nigdje kao u Eleuzini, nisam naišao na toliko izgubljenih rukavica na cesti, pa me to potaknulo da razmišljati o glavnom vizualu i njegovoj univerzalnoj simbolici. Radnička rukavica nije samo simbol zaštite pri teškom radu, nego i snage, vrijednosti rada, solidarnosti i ujedinjenosti u radu; simbol izgradnje i modernizacije društva, kao i pojam djelovanja u smislu aktivnih ruku a ne pasivnih. Kroz simbolične fotografije i svjedočanstva pratio sam osobna iskustva 14 radnika iz različitih sektora ujedinjenih univerzalnim alatom rukavica.
"Mala djela moći" (Foto: Igor Grubić)
Tema radničkog pokreta i njegove povijesti bliska vam je i dio je vaše umjetničke prakse. To je, naime, tema više vaših multimedijalnih projekata među kojima su "Anđeli garavog lica", "Kako se kalio čelik" i "Tragovi nestajanja (u tri čina)"...
Da, valjda sam se zato odlučio baviti baš tim dijelom eleuzinske povijesti. Tvornica je mjesto moći, kao što je hram bio u prošlosti. No simbolično nošenje tvornice s njezinim duhovima i odjek radničkog rada koji još odzvanja u njoj, snažnije me fascinira od klasičnih ruševina, mjesta gdje se također proizvodi čvrstina i integritet čovjeka. Kao dvanaestogodišnjak sam u dva navrata 1981. i 1982. učestvovao s bratom Ognjenom na omladinskim radnim akcijama u Prilepu, Bitoli, Skopju i Beogradu. To iskustvo rada, ujedinjene omladine, konkretne snage ujedinjenih ruku, energije i entuzijazma bilo je formativno za mene i jako je utjecalo na moj život. Kasnije sam u osamdesetima na očev poticaj u smislu svojevrsnog čeličenja svakoga ljeta, uz džeparac, dodatno zarađivao za ljetovanje radeći u raznim tvornicama i poduzećima. Kroz to sam iskustvo demistificirao rad, a i kao klinac doživljavao susret i suživot s radnicima koji su pružali ruku podrške nastojeći mi pomoći, olakšati nepoznanice, uputiti me u metode rada. Uz njih sam učio kako da pronađem snagu u samome sebi i da poštujem svaki oblika rada i radnika.
Igor i Ognjen Grubić na radnim akcijama (Foto: Privatna arhiva)
Odnos prema radu se u tom smislu prilično promijenio u posljednja tri desetljeća...
Točno, danas se gotovo sve pokušava svesti na zabavu, provod, konzumaciju, ugodu, užitak, celebrity lifestyle... Nekada su priče i slike radnika bile prisutne u medijima, njihov rad je bio štovan kao temelj socijalističkog društva. Već tri desetljeća gledamo kroz tranziciju i brutalnu privatizacijsku pljačku uništavanje i zatvaranje tvornica, otpuštanja tisuće radnika, koji žive na rubu siromaštva. Jaz između bogatih i siromašnih povećava se nevjerojatnim tempom. O temi radništva treba govoriti, i ponavljati. U tom smislu nastojim prenositi iskustva i primjere koji pokazuju da su radnici osvijestili da ujedinjeni mogu biti faktor društvenih promjena. Želim ukazati upravo na tu moć i snagu, koju svi posjedujemo, a često je nismo svjesni.
(Foto: Privatna arhiva)
Koje još slojeve postindustrijskog i tranzicijskog iskustva otvaraju programi koji su dio ovogodišnje grčke prijestolnice kulture? Odnosno, do koje mjere biste rekli da angažirani dio programa pogađa važne točke društveno-političke krize u kojoj se nalazimo?
Razmišljajući o dugoj industrijskoj povijesti grada i prilikama koje se sada pružaju u okviru Evropske prijestolnice kulture, mislim da je nekako najvažnije uvidjeti mehanizme kako da takva inicijativa iza sebe ostavi neki trag i daljnjim organiziranim djelovanjem dovede do trajnije promjene. Eleuzina ima prekrasan prirodni položaj i uvalu, no zbog dvije rafinerije nafte neće se uspjeti tako brzo transformirati. Najviše od svega Eleuzina je super poznata po klasičnim ruševinama, koje su zapravo dio povijesti naše zapadne civilizacije zbog mita o Demetri i eleuzinskim misterijama. Tako da ima ogroman potencijal.
Dio postava (Foto: Privatna arhiva)
Evropska prijestolnica kulture samo je početna točka, jer razvoj pravog kulturnog konteksta zahtijeva dugoročna ulaganja. Budu li političke strukture nakon što Eleuzina prestane biti prijestolnica kulture bile osviještene, nastavit će podržavati i ulagati u kulturnu i na taj će način dati nove sadržaje ne samo turistima koji će doći posjetiti antičke ruševine nego i samim građanima. Jer će to u osnovi dati više prilika mladim generacijama. Budućnost je u njihovim rukama. Upravo je to smisao mog rada na baneru postavljenom na kulturni centar, u nekadašnjem industrijskom kompleksu, "Stara tvornica Novi kapital".
