Turisti, idite doma!" poručuje nam grafit s kojim se susrećemo u prvom većem gradu nakon Albanije. Jonija je možda udaljena tek 60 kilometara od granice, no otvara drugi svijet od ostatka istočnog Jadrana. Premda su kršoviti krajolici, neukusni hiperturizam, psi lutalice, derutne fasade i drugi zaštitni znakovi balkanskog Sredozemlja prisutni, nešto u Joniji odudara od sličnih vizura na sjeveru. Između nizova suvenirnica ističu se plakati ispunjeni dugim proklamacijama, crveno-crni grafiti krase svaki ugao centra, a pored ulaza u staru jezgru preko bedema prebačen je gigantski transparent koji ponosito zbori: "Država i kapital su nam isisali život, u skvotovima život gori jače no ikad". Koliko god su Hrvatska i Grčka slične, teško je pored zadarskih lavljih vrata zamisliti ovakvu instalaciju. Helada pati od sličnih problema, ali je i zasebni entitet, stubokom obilježen pokretom koji je vidljiv na svakom koraku – anarhizmom.

Iz sveprisutne ikonografije da se iščitati da posrijedi nisu samo velike brojke pristaša pokreta, već i ozbiljna naobrazba. Anarhistički simboli isprepleteni su s parolama protiv NATO pakta, pozivima na prosvjede protiv privatizacije, palestinskim zastavama, opsežnim lekcijama o epizodama korupcije i, naravno, antagonističkim porukama turistima. Ulice grčkih metropola skiciraju cjelovitu materijalističku sliku čija lucidnost posramljuje i neke europske geopolitičke "stručnjake". Iz više je primjera tog urbanog informacijskog rata vidljivo da se anarhistički pokret u Grčkoj ne zaustavlja samo na teoriji.

Jedan plakat tako izražava solidarnost sa štrajkom glađu Dimitrisa Hatzivasiliadisa, zatvorenog od 2021. zbog "revolucionarne samoobrane", odnosno oružane pljačke banke. Na drugom se muralu vidi molotovljev koktel, koji za grčke anarhiste ne predstavlja puki simbol, nego i oružje u čestim sukobima s policijom. Pozivi na akciju s letaka sve češće zadnjih godina rezultiraju, osim suhoparnim sastancima, terorističkim činovima poput bombaškog napada ispred Ministarstva rada u Ateni ove veljače. Više nego igdje u Europi, anarhizam se u Grčkoj nameće kao sila.

Za odgovor na pitanje zašto je tome tako dovoljno je sagledati što je sve Grcima danas oduzeto.

- Nemamo autonomiju kao država, nemamo demokraciju... imamo Novu demokraciju - cinično nam govori Anastasis, student filozofije u Ateni. Referira se na nacionalističku stranku koja je na parlamentarnim izborima prošlog srpnja ponovno osvojila vlast, ovog puta s apsolutnom većinom, uvodeći u koaliciju ekstremnije dijelove desnice poput Spartanaca, čiji su članovi vezani uz neonacističku Zlatnu zoru. Proteklih su pet godina vladavine ND-a prošle očekivano. Potapanje izbjegličkih brodova, korupcijski skandali i rastuće policijsko nasilje s više ljudskih žrtava… prije dvije godine sastavljen je i zakon prema kojem osoba s tri ili više prekršaja (koji mogu uključivati štrajk, lijepljenje plakata i "revolucionarne govore") može dobiti zatvorsku kaznu. Zbog njega je Giorgos Kalaitzidis, član anarhističkog kolektiva Rouvikonas, u svibnju uhićen zbog objave na Facebooku. Ovakva se represija ne pamti još od fašističke vojne hunte (1967. – 1974.), što navodi mnoge Grke da u Novoj demokraciji vide povratak starog zla.

U centru problema je turizam preko kojeg strani kapital pod sponzorstvom vlasti istiskuje domaće radnike. Građevinski karteli koji tuku ili, u slučaju inženjera Panagiotisa Statisa, ubijaju svoje protivnike; turističke cijene koje si lokalni stanovnici ne mogu priuštiti; nestašica vode zbog hotelskih bazena; privatizacija zaštićenih prostora

Ipak, premda je tiho proklizavanje Grčke u fašizam neupitno jedan od razloga za zaoštravanje aktivnosti pokreta, anarhizam u Grčkoj cvjeta puno duže. U intervjuu za Jacobin iz ožujka, Yanis Varoufakis, ekonomist i sekretar stranke MeRA25, navodi kako je Grčka danas u težem bankrotu nego što je bila 2010. "Danas se 1,2 milijuna domova oduzima u zemlji od 10 milijuna stanovnika. [...] Mreža socijalne sigurnosti je demontirana, kao i svi kolektivni ugovori. Zatim je došla kriza troškova života, koja je pogodila grčku radničku klasu i siromašne jače nego bilo gdje drugdje u Europi. [...] Dakle, vidimo nevjerojatnu bifurkaciju: Grčka, najbolje mjesto na svijetu ako ste lešinarski fond i najgore ako to niste."

U centru je ove zavrzlame turizam preko kojeg strani kapital pod sponzorstvom ND-a istiskuje domaće radnike. Građevinski karteli koji tuku ili, u slučaju inženjera Panagiotisa Statisa, ubijaju protivnike njihove samovolje; turističke cijene koje si lokalni stanovnici ne mogu priuštiti; nestašica vode u domaćinstvima zbog hotelskih bazena; privatizacija donedavno zaštićenih prostora i slični faktori doprinose masovnom egzodusu stanovništva. Stoga otpor postaje taktika za preživljavanje, a "Turisti, idite doma!" obrambeni krik.

Turizam je u Grčkoj izvor nebrojenih problema (Foto: Zoe Šalija)

Nigdje sjecište ovih borbi nije očiglednije nego u centru anarhističkog pokreta, u notornoj atenskoj četvrti Eksarhija. Ulaskom u kvart dobrodošlicu nam pružaju otrovni pogledi dvadesetak zamaskiranih ljudi s transparentima na grčkom. Skandiraju "Izbjeglice dobrodošle, turisti, idite doma!" i voze slalom između prekrcanih terasa. Na jednoj od njih upoznajemo i Anastasisa.

- Eksarhija nije dio Atene, ona je ideologija… ali sada je previše ljudi koje samo privlači estetika saznalo za nju, a ideologija je izblijedila – smatra Anastasis. Njegove se riječi poklapaju s mojim iskustvom četvrti, koju sam već posjetio 2018. Policija koja nije ulazila u kvart sad budno motri njegove prolaznike. Čađave ulice nekoć ispunjene aktivistima i marginaliziranima zamijenile su terase na kojima omladina u brendiranoj robi sluša house uz pivo od šest eura. Najveća je tragedija ikonični trg Eksarhija, nekoć laboratorij i rasadište radikalnih ideja, koji je sad limom ograđen od javnosti zbog izgradnje nove postaje metroa. Više od simboličkog poraza, ti su radovi vlastima dali izliku za stacioniranje stalne postrojbe dugih cijevi u srce kvarta.

- Pogledaj ekipu oko sebe! Izgubili smo, pobijedili su. Možda smo napravili greške, ali oni su pobijedili jer imaju oružje – objašnjava nam anonimni pojedinac. Do 2019. Eksarhija je imala petnaest skvotova, uspješno je pružala pomoć tisućama izbjeglica te je zbog manjka centralne vlasti bila nevjerojatan eksperiment u samoupravljanju. Dva dana nakon pobjede ND-a prvi je skvot deložiran, a u narednih je nekoliko mjeseci deložirano njih deset, mahom izbjegličkih. COVID kriza je zatim iskorištena za daljnje suzbijanje društvenih pokreta, ali završni udarac su ipak bili projekti izgradnje stanice metroa i revitalizacije obližnjeg brda Strefi, kojima se privuklo strane ulagače.

Donedavno se Eksarhija činila kao neprobojna utvrda radikalne misli. Njena reputacija Meke otpora privlačila je tzv. anarho-turiste koji su dolazili na prosvjede ne bi li iskusili dašak pravog "klasnog rata". Šest godina kasnije i ona je postala samo jedan u nizu gentrificiranih kvartova s "alternativnim karakterom"

- Postaja metroa je došla s trgovinama, Airbnb-jevima, povišenim cijenama, hipsterskim kafićima i knjižarama – žustro će Maria, studentica elektrotehnike.

- Tajna policija je posvuda… ti možeš biti tajna policija! Ono što se već događa je da ljude koji su Eksarhiju učinili slavnom ne vidiš – dodaje.

"Trgovine u Eksarhiji prestale su služiti potrebama susjedstva i imaju za cilj, kroz koordinirano kretanje kapitala, eliminirati njegov rezidencijalni, društveni i politički karakter pretvarajući ga u robu", glasi odbačeni letak s prosvjeda. Upijajući ovo počinjem shvaćati grupicu pankera koji nas na upite odguruju od sebe uz uzvike: "Turistu, odjebi, makni se od nas!"

Program u skvotu Rosa Nera u Haniji na Kreti (Foto: Zoe Šarlija)

S druge strane, koliko god su napori Koordinacijske akcije za obranu Eksarhije hvalevrijedni, otvaraju pitanja o uspješnosti grčkog anarhizma. Donedavno se Eksarhija činila kao neprobojna utvrda radikalne misli. Njena desetljećima stara reputacija Meke otpora čak je i privlačila tzv. anarho-turiste koji su iz raznih predjela Europe dolazili na prosvjede ne bi li iskusili dašak pravog "klasnog rata". Šest godina kasnije i ona je postala samo jedan u nizu gentrificiranih kvartova s "alternativnim karakterom". Zidovi su još uvijek prekriveni muralima, no bez odgovarajućeg društveno-političkog konteksta svode se na estetiku.

- Kad je ND došao na vlast, rekli su 'ok, uništit ćemo vas', i to su napravili. Nemamo dovoljnu moć da se odupremo tome – ako te vlada želi uništiti, uništit će te. Eksarhija je bila ratna zona, no sad je rat izgubljen – ogorčeno će Kostas, član Koordinacijske akcije.

Drugi se prisutni bune da je izgubljena samo bitka, no generalna atmosfera priča drugu priču.

- Anarhizam slabi jer je kapitalistički sistem nadjačao ljude. Oni koji se deklariraju kao anarhisti imaju normalne živote i poslove, nemaju radikalne stilove života. Lifestyle prevladava nad onim što anarhizam doista jest – objašnjava nam naknadno Metamorphosi, skvoterica Rosa Nere u Haniji na Kreti. Zbog svoje ležernosti i kulturnog programa Rosa Nera se razlikuje od mnogih grčkih skvotova koji su od nekih percipirani kao "pomalo elitistički". I uistinu, po dolasku u nju nailazimo na besplatnu predstavu o korupciji u procesu gradnje solunskog metroa. Čak i bez znanja grčkog izvedba je briljantna, srčano odglumljena i precizno režirana. Atmosfera u dvorištu je dojmljiva, a šank na dobrovoljne donacije nakon predstave okuplja šareno mnoštvo. Prije odlaska Metamorphosi nam se čak ispričava što nas ne mogu udomiti zbog policije.

- NATO baza je iza ugla, nisu im drage naše propalestinske akcije - kaže i nadodaje da je par dana ranije uhićena zbog sudjelovanja u jednoj od njih. Njoj, kao i svim drugim grčkim anarhistima, treba priznati hrabrost i žilavost. Ipak, goropadni zvuci ratnih aviona koji nekoliko puta dnevno prelijeću Haniju u smjeru Palestine bacaju zlokobnu sjenu na mogućnosti otpora. Svaki novi dolazak u prijestolnicu anarhizma pokazuje da je vlast sve gora, neimaštine je sve više, cijene su sve veće, a mladih je sve manje…

I onda naglo, kao što smo iz Albanije prešli u Grčku, vraćamo se u Hrvatsku, u kojoj je ekstremna desnica nedavno došla na vlast, turistifikacija proizvodi sve više problema, a radikalni su pokreti još na margini, i pitamo se jesmo li putovali prostorom ili vremenom. Trebamo li ostati doma, gdje je otpor, ako ga ima, gotovo isključivo miran? Jedna stvar koju su ljudi uporno govorili u Eksarhiji, misleći pritom na smjer kretanja marševa u Ateni, ne mora se čitati doslovno: "Anarhističke pobune ne počinju u Eksarhiji, one tamo završavaju."