Ako je pregovarački sudar Sirize sa zidom evropskih birokratsko-bankarskih politika nalikovao na spektakularan karambol, onda je samo jedan akter iz njega uspio izići neozlijeđen: neposredno prije potpisivanja poraza Janis Varufakis je iskočio sa suvozačkog sjedala, spremno priznao kolaps kompletne strategije argumentirane rasprave sa snagatorima iz Evrogrupe, pa podnio ostavku na mjesto ministra financija. Nije neka utjeha, ali ipak: to što mu heterodoksne teorijske ideje nisu bile od velike pomoći u izravnom obračunu, nakon ostavke kao da naplaćuje pojačanim interesom šire publike. Na tom su valu, evo, dvije njegove najrazvikanije knjige nedavno doplovile i do ovog dijela turističke rivijere Evropske unije: na hrvatski je najprije preveden središnji naslov opusa, ‘Globalni Minotaur’, a ubrzo zatim i (još) popularnije pisana ‘Što sam rekao kćeri o ekonomiji’.
Pop-diskurs evidentno ispunjava svoju osnovnu funkciju – čitava je naklada knjižice posvećene jedanaestogodišnjoj kćeri Kseniji, recimo, na Todorićevim kioscima rasprodana u samo nekoliko dana – ali, što je važnije, ima i jasnu političku premisu. Pisati razumljivo i pitko o ekonomskim problemima za Varufakisa naime znači suprotstaviti se mistifikacijama ‘stručnosti’, prekršiti znanstvenu zabranu da se ekonomijom bave oni kojih se ekonomska politika neposredno tiče i razmaknuti zastor kompliciranih matematičkih modela navučen preko zastrašujuće eksploatacije i neravnopravnosti. Ili, sažetije: ‘Oduvijek sam smatrao da ako ne možeš objasniti velika ekonomska pitanja jezikom koji je razumljiv tinejdžerima, to jednostavno znači da ih ni sam ne razumiješ.’ Takvim jezikom, miksajući temeljna pitanja duga, profita, države i ideologije s primjerima iz ‘Metriksa’, ‘Blejd Ranera’ i ‘Dr. Frankenštajna’, Varufakis širokim potezima skicira razvoj društva od agrarne revolucije sve do posljednje recesije, demontirajući usput niz tvrdokornih ideologema kakvim nas svakodnevno zasipa medijska proizvodnja podrazumijevanja: naturalizaciju nejednakosti, zamisao da država sputava kapitaliste, moralizatorsku koprenu koja zastire mehanizam zaduživanja…
Pisati razumljivo i pitko o ekonomskim problemima za Janisa Varufakisa znači suprotstaviti se mistifikacijama ‘stručnosti’ i razmaknuti zastor kompliciranih matematičkih modela navučen preko zastrašujuće eksploatacije i neravnopravnosti
‘Što sam rekao kćeri’ čita se brzo i lako, pamti dugo, a funkcionira, između ostalog, i kao zgodan uvod u nešto ambiciozniju problematiku ‘Globalnog Minotaura’. Ondje je Varufakis posudio naslovnu metaforu iz grčke mitologije da bi opisao nešto što vidi kao temeljnu operaciju svjetske ekonomije i geopolitike od ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća pa do aktualne krize. Rađanju Globalnog Minotaura prethodile su epizode Velike depresije, koja je još dvadesetih trasirala put prema Drugom svjetskom ratu, i tzv. zlatnog doba kapitalizma, inauguriranog 1944. sporazumom u njuhempširskom Breton Vudsu, gdje su delegati iz četrdesetak savezničkih država projektirali poslijeratni svijet tako da se prethodna kriza i njene posljedice više nikada ne bi mogle ponoviti. Koncept koji su ondje razradili bazirao se na uspostavi fiksnih deviznih tečajeva – sve su valute bile čvrsto vezane uz dolar, a dolar nepromjenjivim omjerom uz pouzdane zlatne rezerve – promovirajući tim potezom SAD u globalnog hegemona, omogućivši nagli gospodarski uspon devastirane Njemačke i Japana, potaknuvši evropsko ujedinjenje i oblikujući, ukratko, svijet u kakvom uvelike živimo i danas.
Konstrukcija je držala stvari na okupu zahvaljujući mehanizmu recikliranja viškova: Amerika je dobro zarađivala na trgovini s drugim kapitalističkim zemljama, ali je globalnu ravnotežu održavala izvozeći svoj višak kapitala natrag u obliku investicija, pomoći i potpora. Da nije, njene proizvode ne bi imao tko kupovati. Početkom sedamdesetih, međutim, takva cirkulacija zapinje u opasnoj kombinaciji inflacije i visoke nezaposlenosti, a rješenje koje su smislili vodeći političari i ekonomisti SAD-a bilo je bizarno jednostavno: naprosto su otkačili dolar od zlata, fleksibilizirali devizne tečajeve, svjesno dezintegrirali svjetsku ekonomiju i preokrenuli smjer kolanja kapitala. Sada su druge države proizvodile, a Amerika je usisavala njihov višak. Nevjerojatan rast duga SAD-a održavao je prividni balans; zapravo, ‘žrtva’ što su je američkom Minotauru prinosile ostale zemlje svojim viškovima razuzdala je financijalizaciju ekonomije, napuhala špekulativne balone i stvorila toksične volstritovske instrumente kojima je 2008. masakrirana svjetska ekonomija…
Unutar ovakvog eksplanatornog okvira Varufakis razvija detaljnu, konkretnu i mahom lako prohodnu analizu globalne političko-ekonomske dinamike i današnje otvorene situacije nakon smrtnog recesijskog ranjavanja velike zvijeri. Ponešto bi joj se, doduše, moglo prigovoriti – poput nezainteresiranosti za iskustvo socijalističkog bloka ili naivne nade da se kapitalizmu može argumentirano pojasniti kako da bude pametniji od samoga sebe – ali centralno upozorenje zbog toga ne zvuči manje zlokobno: ‘Ako je razdoblje prije 2008. bilo neodrživo, doba poslije 2008. ispunjeno je napetostima koje prijete budućim generacijama kaosom kakav naš um ne može ni pojmiti.’ I što dulje budemo lutali labirintom mrtvoga Minotaura, u svijetu koji je vrlo brzo zaboravio obećanje da će spriječiti nove krize i njihove pogubne posljedice, to će upozorenje postajati aktualnije.
