Carinski rat američkog predsjednika Donalda Trumpa, najave europskih zvaničnika o većem ulaganju u naoružanje, uz postojeću ekonomsku i socijalnu iscrpljenost Europe, u vrijeme rata u Ukrajini praćenog krizom cijena energenata i inflacijom, budi strah zbog daljnjeg socijalnog potonuća i egzistencijalne neizvjesnosti. O perspektivama Hrvatske u opasnom geopolitičkom i ekonomskom razdoblju razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom ekonomije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i bivšim ministrom gospodarstva u vladi Ivice Račana.
Pratimo nove pravce svjetske politike kojom dirigira američki predsjednik Trump. Iz Europe to ne izgleda obećavajuće. Kako ocjenjujete europsku snalažljivost u novim okolnostima? Ima li Europa racionalni izlaz iz postojeće situacije?
Europa je u novim okolnostima totalno izgubila kompas. Amerika više ne stvara zapadni svijet, nego američki svijet s jasnim distanciranjem od Kine. Do 1990. godine Europsku uniju vodili su koliko-toliko državnici, a nakon toga je vode birokrati koji glumataju i nemaju pojma što bi s Europom radili, nemaju viziju razvoja Europe pa sad bildaju ratnohuškačku retoriku. Trump je totalno razgolitio europske vođe, ali razvojna slika Europe najbolje se vidi iz toga da među 50 tehnološki vodećih svjetskih kompanija gotovo da nema europskih.
Europski birokrati sad hoće investirati u vojsku, a nacionalna sigurnost, uključujući i vojnu, u rukama je nacionalnih država i ostaje nejasno na osnovu kojih ugovora i odnosa bi se ta ulaganja realizirala. Vojska svake države financira se iz javnih financija, a javne financije u Europi nisu u nadležnosti EU-a. Za vojsku je bitan novac, ali bitniji su znanje, strategija razvoja i politika. A ona nije zajednička u EU-u, već u okviru NATO-a. Možda neka europska zemlja posjeduje sve te elemente, ali na nivou Europe te sinteze znanja i sposobnosti nema.
Odgovornost HNB-a
Europski zvaničnici šalju poruke kako su oni odlučni u svom naumu, a ustvari Europa bez Amerike ne može ništa od rečenog ostvariti. I pitanje je kamo bi se najavljenih 800 milijardi eura uložilo, u koju zemlju, u koju tehnologiju. Smatram da će buduća europska kretanja ovisiti o stavu njemačke politike, koja za sada ne dozvoljava ulazak države u deficit s obzirom na njihovo povijesno iskustvo kad su deficit i inflacija u Weimarskoj Republici stvorili Hitlera. Iskreno, nadam se da će se brže sklopiti mir u Ukrajini nego što će se udariti prva lopata za neku novu vojnu tvornicu.
Kakav je ekonomski manevarski prostor Hrvatske kao najmlađe članice EU-a koja je već sad u vrlo nepovoljnom položaju, s teretom posljedica lošeg tajminga ulaska u monetarnu uniju i najvećom inflacijom u Europi?
Nažalost, sa zajedničkom europskom monetarnom politikom ovisimo više o njoj nego o sebi. Kontrolu svog novca dali smo Europi koja novčanu politiku neće uređivati prema Hrvatskoj nego prema najvećim zemljama. Hrvatska je svoju politiku vodila idejom da su s pristupanjem EU-u svi problemi riješeni i da doma ne treba ništa raditi, bit će sve med i mlijeko. Isključiva nadležnost EU-a je samo u izgradnji jedinstvenog tržišta, slobode kretanja roba, ljudi i usluga, podijeljene nadležnosti su oko poljoprivrede, ali nacionalne ekonomije i gospodarstva su u isključivoj nadležnosti nacionalnih politika.
Hrvatska ništa ne radi na izgradnji nacionalnog gospodarstva i uopće nemamo ekonomsku politiku. Zatvarajući poglavlje industrijske politike čak nismo imali pravac vlastitog gospodarskog razvoja. Sad se više nacionalne industrijske politike ne sakrivaju, a sam američki predsjednik Trump se zalaže za čistu industrijsku politiku, vraćajući brodogradnju koju smo mi kao svoju najkonkurentniju industriju dobrovoljno uništili jer nije uspješno poslovala zbog tečajne politike, a zatim i zbog lopovluka. Umjesto da se riješimo lopovluka, mi smo zatvorili brodogradilišta. Hrvatska politika prekinula je sve veze s hrvatskom znanošću.
Bog nam je dao turizam, koji smo prepustili spontanom razvoju i uništili neozbiljnim pristupom. Prije 20 godina raspolagali smo s 20 posto hotelskog smještaja o kojem ovisi kvalitetan turizam i umjesto da taj postotak dižemo na 50, smanjili smo ga na deset
Prije brodogradnje uništili smo Brodarski institut. Uništavanjem nacionalne znanosti otvara se dugoročni problem, tko će dati adekvatan odgovor na izazove vremena. Govorimo kako ćemo povećati proizvodnju, ili industrijsku ili poljoprivrednu, a znamo da nema šanse. U europsku monetarnu uniju ušli smo s nerealno niskim tečajem eura, odnosno nerealno visokim tečajem kune. Stabilnost tečaja bila nam je svetinja u koju se nije smjelo dirati, čega nema nigdje u ekonomiji. Dobro znamo da su osnovni ciljevi ekonomije povećanje domaće proizvodnje i zaposlenost, jer se stabilan tečaj može imati tek kad se uspostavi razvijena ekonomija.
Nismo usklađivali odnos efikasnosti hrvatske i zapadne ekonomije u korist domaće. Uzimali smo strani novac i hvalili se kako su nam stranci dali kredit jer nas vole. Kako smo bili dobri zbog turizma, pojavila se opasnost da ćemo imati suficit u proračunu pa je onda uveden drugi mirovinski stup gdje se stavljalo pet posto iz proračuna kako Hrvatska slučajno ne bi išla naprijed i raspolagala vlastitim sredstvima za razvoj, nego kako bi se zvali strani investitori koji će doći jedino ako im se proda najproduktivnija imovina. Pored vlastitog novca, zaduživali smo se vani i ponosno plaćali visoke kamate. Hrvatska narodna banka, čiji je prvi zadatak čuvanje monetarnog suvereniteta Hrvatske, dopustila je stranom novcu da obavlja funkcije hrvatskog novca.
Hoćete reći da nam EU nije ekonomsko zaleđe, zaštita, socijalna sigurnost?
Hrvatskoj članstvo u EU-u nije donijelo suštinsku kvalitetu, što dokazuju konstantna stagnacija i pad industrije i poljoprivrede, a mladi obrazovani građani iseljavaju se jer ne vide perspektivu. Ova moja kritika ne znači da sam protiv Europske unije, koju smatram najhumanijim projektom u ljudskoj povijesti, ali Hrvatska se nije pripremila za europske politike. Sad smo došli u položaj koji je nekad zauzimalo Kosovo u Jugoslaviji. Naša ekonomska politika, fiskalna i monetarna, uništavala je hrvatsku proizvodnju, i industrijsku i poljoprivrednu, dvije temeljne djelatnosti koje daju perspektivu i kvalitetu života i dohotka.
Poljoprivredna politika je totalno pogrešna i nikom nije bitno hoćemo li uzorati koju njivu. U doba kad nestaje plodnog tla, u Hrvatskoj betoniramo plodne njive za skladišta strane robe. To može samo lud čovjek. Slušamo lekcije iz EU-a, a nitko nije primijetio da se ne uklapamo u tu zajedničku poljoprivrednu politiku jer nismo ni došli u fazu da se možemo efikasno uključiti na taj europski nivo.
Bog nam je dao turizam, koji smo prepustili spontanom razvoju i uništili neozbiljnim i neodgovornim pristupom. Prije 20 godina raspolagali smo s 20 posto hotelskog smještaja o kojem ovisi kvalitetan turizam i umjesto da taj postotak dižemo na 50, uradili smo suprotno – smanjili udio hotelskog smještaja na deset posto. Problem upravljanja prostorom prepustili smo lokalnim jedinicama linijom manjeg otpora ili putem političkih i unutarstranačkih interesa. Istina, imamo taj prihod od turizma kao nužno zlo ili nužno dobro, kako se uzme, ali dugoročno smo upropastili prostor i kvalitetan turizam. Sve je to rezultat nepostojanja jedne sustavne politike.
Uz turizam koji se urušava imamo samo ono što je još ostalo od naslijeđene imovine i proizvodnje. Plus financijska sredstva iz EU-a, ali čak bi i s tim novcem bili u minusu ili, u najboljem slučaju, na nuli da se nije, nažalost, desio potres. I sad smo došli u situaciju da imamo višak novca i čak ne znamo kud ćemo s njim. Sjećamo se, kad su nam došla financijska sredstva za hitne intervencije iz EU-a nismo znali kome dati novac pa smo produljivali rokove. Nismo izgradili državu, nemamo državnu strukturu, samo političare koji se slikaju s državnim grbom.
Naša Vlada govori da smo po paritetu kupovne moći na 80 posto razvijenosti Europe, ali kad gledate nominalno, tek smo na 50 posto jer je prosjek Europe 40.000 eura po glavi stanovnika, a mi imamo 20.000
Ipak, naši vladajući su vrlo zadovoljni hrvatskim putem u svjetske integracije.
Zarobljenici smo hrvatske politike, imamo štokholmski sindrom. Naši vladajući samo se hvale kako dobro pregovaraju s NATO-om, EU-om i sad s OECD-om, da smo postigli svoje vanjskopolitičke ciljeve. Sve je to super, ali što nam se događa na domaćem terenu? Jedno veliko ništa. Kažu, raste bruto domaći proizvod. Nominalno i raste, ali da vidimo što raste. Ne rastu ni industrija ni poljoprivreda. Raste građevina koja podiže neproduktivne objekte, a ne objekte za proizvodnju.
Kad sam bio ministar, počela se graditi autocesta, rekao sam radit ćemo cestu, ali nigdje ne vidim da ćemo graditi tvornicu uz cestu, tko će tu cestu koristiti. Ako nema tvornice, neće se voziti ni materijal ni roba tom cestom; ako nema tvornice, ljudi neće imati plaće pa se opet neće moći voziti tom autocestom. Naše autoceste su prazne izvan turističke sezone, da nema naplatnih kućica ne bismo gužvu osjetili ni u sezoni. A udarne gužve kakve imamo tri-četiri vikenda u Njemačkoj se viđaju svaki dan.
Naša Vlada govori da smo po paritetu kupovne moći na 80 posto razvijenosti Europe, ali kad gledate nominalno, tek smo na 50 posto jer je prosjek Europe 40.000 eura po glavi stanovnika, a mi imamo 20.000. Hvalimo se makroekonomskim pokazateljima, a narod grca pod troškovima inflacije. Čak i usluge, koje čine 60 posto bruto domaćeg proizvoda, obuhvaćaju najjeftinije usluge transporta, uglavnom uvoza, utovar, istovar, prodajemo narodu tu robu.
Imamo turizam gdje čistimo sobe, konobarimo, recepcionari smo, ali sve su to najjeftinije usluge. Čak nas je i institut unutar OECD-a stavio među najniže profitabilne usluge. Za razliku od nas, na zapadu je skupih usluga preko 60 posto. To su one koje se plaćaju pet do deset tisuća eura mjesečno, kao što su projektiranje, dizajniranje, financiranje, dok smo mi većinom nosači vode, čistači i konobari.
Radi što i Englez
Budući da Hrvatskom najdulje vlada HDZ, u čemu su oni najviše griješili kad su nas doveli do europskog prosjačkog štapa?
Najveću štetu Hrvatskoj napravila je hrvatska ekonomska politika, i fiskalna, a pogotovo monetarna, i to su učinili upravo hrvatski dužnosnici s najvećim plaćama. HDZ je pogriješio prepuštajući u svom nacionalnom zanosu ekonomiju polupismenim ljudima. Čak i neznalice jednom shvate da ne znaju, ali oni koji imaju polovična znanja su najopasniji jer u složenoj ekonomiji oni prepoznaju samo jedan ili dva faktora i misle da je to čitavo znanje. U početku sam mislio da je to takav politički pristup, da oni znaju puno više nego što pričaju, a onda sam shvatio da oni ne znaju ni ono što pričaju.
To neznanje je upropastilo hrvatsku ekonomiju, a zatim i pohlepa tih ljudi koji su bili na funkcijama, kao i raznorazni lobisti koji su dijelili savjete isključivo za svoj vlastiti ili grupni interes pod krinkom nacionalnog interesa Hrvatske. Mnogo toga je bilo pogrešno. Sjetimo se samo hrvatskih dužnosnika koji su dobivali međunarodne nagrade za uspješno vođenje ekonomije. Pitam se zašto bi netko iz inozemstva dao našem dužnosniku, ministru ili guverneru, nagradu za uspješan rad ako nije radio u njegovom interesu.
I naš ulazak u monetarnu uniju svima je odgovarao više nego nama. Bili smo sretni jer su nas u Europi rado prihvatili, a oni su nas tako lako prigrlili jer su znali da su hrvatski rad i hrvatska imovina jeftini za Europljane. Uporno smo vodili politiku kojom smo Hrvatsku činili nekonkurentnom i zašto nas onda netko ne bi prihvatio kad smo mi toliko sami sebe zdušno rušili u njihovu korist.
Možemo li za sve okriviti politiku? Često čujemo "na slobodnom smo tržištu". Ipak, udaljava li nas novo vrijeme od tog liberalizma?
Postoji stara uzrečica: "Nemoj raditi ono što ti Englez priča, nego radi ono što Englez radi." U vrijeme kad je Velika Britanija počela propagirati liberalizam, stranim brodovima bio je zabranjen ulazak u engleske luke. Štetu u općoj ekonomiji napravili su baš političari s liberalističkim pristupom koji su govorili da je dovoljno samo liberalizirati, privatizirati i tržište će dati najbolje rješenje.
A to nije bila ekonomija, već ideologija razvijenih zemalja koje su tek kad su postale jako moćne počele propagirati liberalizam kako bi lakše ušle u tuđe tržište, slobodnije raspolagale tuđim resursima. Nakon Drugog svjetskog rata taj liberalni pristup odgovarao je Americi, danas odgovara Kini i zato je sad Trump protiv globalizacije.
Hrvatska u suštini nestaje, mi ćemo do 2030., i ako ne bude rata, biti čista kolonija, što znači da će većina vrijedne imovine biti u stranim rukama, a većina građana koji će nešto zarađivati radit će za strance za duplo manje plaće nego njihovi kolege u izvornoj zemlji. Već sad smo zagazili u duboko siromaštvo. Po prvom tjednu bojkota trgovina, koji je bio iskreni bojkot, zaključujemo da je 40 posto građana na granici siromaštva.
Najbolja socijalna politika je dobra ekonomska politika, koja kod nas ne postoji. Školovani građani odlaze raditi u inozemstvo, a oni koji ostaju rade za strane firme, što nema multiplikativnog efekta na hrvatsku ekonomiju. Ukratko, nemamo politiku, idemo od slučaja do slučaja. I spašavaj se tko može.
