Rat u samom srcu Evrope; Napadnuto je središte Evrope; Evropa je pogođena direktno u "trbuh"... Tipične su to žurnalističke sintagme kojima nas medijska mainstream produkcija bombastično zatrpava zadnjih mjesec i pol dana u nastojanjima da nas senzacionalistički prikuje i zadrži našu pažnju uz prizore ukrajinskog rata. No i takva industrija – shodno svojoj perverznoj internoj logici – pokazuje znakove posustajanja, pa su se tragične slike i priče iz Ukrajine već preselile u druge polovice televizijskih informativnih emisija, prema donjim dijelovima ekrana internetskih portala, na sedme-osme ili dvanaeste stranice tiska. Uskoro, već za koji dan, konstrukcije ukrajinske ratne zbilje će u svakodnevnoj medijskoj produkciji tekuće stvarnosti imati rutinsku rolu u rangu vremenske prognoze ili sportskih rezultata.

Možda zvuči surovo, ali oduvijek je tako. Tako je bilo i u percepcijama zapadnjačkih javnosti pri medijskim prijenosima "naših" ratova u 1990-im, zadnjih ratova u Evropi prije ere novomedijskih društvenih mreža. Da, onih ratova koji se nekom neobičnom akrobatikom političkih i medijskih sjećanja sada nekako zaboravljaju, pa je rusko-ukrajinski rat već proglašen "najvećim u Evropi nakon Drugog svjetskog". Iako – riskirat ću da paralelom neke možda sablaznim ili povrijedim – bijeg milijuna ljudi iz Ukrajine ovih tjedana, način na koji većina njih napušta svoju zemlju zbog sigurnosti i kako prelaze granice evropskih zemalja, izgleda poprilično benigno u usporedbi sa slikama izbjegličkih egzodusa stotina hiljada ljudi iz BiH, Hrvatske i s Kosova u 1990-im, kao i u poređenju s recentnijim prizorima očajnih ljudi na granicama Evrope koje se šovenski cinično naziva ekonomskim migrantima.

No vratimo se uvodnom motivu koji nam je ovom prilikom zanimljiv. Ukrajina se u spomenutim prikazima nerijetko definira središtem ili srcem Evrope. Otkad? Kako to? Nije li to zemlja sa samog istočnog ruba Evrope? Naravno, pri korištenju takvih odrednica ne radi se o geografiji, već o diskursu u službi geopolitike i ekonomije. Pa su imenice poput "središte" i "srce" u takvim kontekstima tek označitelji u funkciji ideologije i služe konotativnom dočaravanju važnosti recentnog rata za Evropu, njenu sigurnost, prosperitet i budućnost. No čak i kada se takva perspektiva uzme u obzir i stavi u prednji plan, Ukrajina nije i ne može biti srce i središte Evrope. Odriču li se time Berlin, Bruxelles i Pariz svoje simboličke i stvarne važnosti i snage? Ili će biti da je posrijedi nešto drugo, da Evropa na taj način suptilno opravdava svoju, vrijeme će pokazati ishitrenu, politiku bezuvjetnog blokovskog svrstavanja, ponovno uz bok hegemonu zvanom SAD? Da naivno gura sebe u rovove tik do prvih linija rata, a u obrani prvenstveno američkih ekonomskih i vojno-industrijskih interesa?