Pomalo neobičan mirovni samit održan je 15. i 16. juna u rezortu Bürgenstock na jezeru Lucerne u Švicarskoj. Formalno nazvan Samit o miru u Ukrajini, događaj je uključivao zemlju iz naslova, kao i sve njezine ključne saveznike. No, na njega uopće nije bila pozvana druga zemlja sudionica rata u Ukrajini, odnosno Rusija, koja je taj rat invazijom 24. februara 2022. i započela. Rusija se o svemu posredno ipak očitovala. Svega dan prije početka samita, Vladimir Putin je u javnom TV obraćanju ponudio Ukrajini prekid vatre, uz nekoliko uvjeta. Ključni su garancija neulaska Ukrajine u Sjevernoatlantski savez, odnosno NATO, ali i daljnji teritorijalni ustupci.
Pod vojnom kontrolom Rusije trenutno je oko 18 posto međunarodno priznatog teritorija Ukrajine, a Putinov je zahtjev da se ukrajinska vojska povuče s još otprilike pet posto. Time bi teritorij pod ruskom kontrolom obuhvatio sve oblasti na koje Rusija pretendira nakon što je još u septembru 2022. organizirala referendume o priključenju tih područja. Ti zahtjevi zapravo su skromniji od ratnih ciljeva koje je prije dvije godine Rusija sebi postavila, ali i dalje su izrazito nerealni jer traže znatno više od onoga na što je u ovom trenutku sposobna vojno natjerati Ukrajinu. Putinovo obraćanje nije po svemu sudeći nikada bilo zamišljeno kao ozbiljna ponuda mira, vjerojatno jest kao poruka načelno neutralnim, ali utjecajnim zemljama koje su zainteresirane za rat u Ukrajini ili od njega trpe posljedice.
Upravo je na te sugovornike računao i samit na jezeru Lucerne. S njega također nije upućena nikakva ponuda mira koja bi odražavala stanje na terenu, već se inzistiralo na potpunom teritorijalnom integritetu Ukrajine, kao i deblokadi ukrajinskog pomorskog prometa Crnim morem. Taj zahtjev podrazumijeva povlačenje Rusije i sa teritorija Krima, koji Rusija već više od desetljeća tretira kao svoj dio i koji je u posebnom statusu uz rusku vojnu prisutnost bio i prije ruskog zauzimanja 2014. Također, taj zahtjev podrazumijeva i potpuno povlačenje one zaraćene strane – Rusije – koja je u ovom trenutku ipak u nešto snažnijoj poziciji.
Ključno pitanje događaja u Švicarskoj bilo je stoga tko će se na samitu pojaviti. Proteklih godina, ključni su ukrajinski saveznici, prije svega SAD, organizirali niz manjih sastanaka u Kopenhagenu, Džedi, Malti i Davosu. Na njih su redovito pozivane zemlje poput Indije, Južnoafričke Republike, Brazila, Turske, Saudijske Arabije, Meksika, Egipta, Indonezije te svakako najvažnije – Kine. Radi se o zemljama čiji utjecaj nije malen, a koje su nastavile održavati dobre odnose s Rusijom, a većina i sa Zapadom, unatoč ratu. Od svih njih na ranijim je manjim sastancima traženo da podrže ukrajinski plan od deset točaka formuliran još krajem 2022., čija je glavna poruka potpuni teritorijalni suverenitet Ukrajine. Rezultati su, međutim, bili slabi. Službena objava nakon većine sastanaka sadržavala je formulaciju da se stavovi približavaju, što znači da do slaganja nikada nije došlo.
Slično je bilo i sa samitom u Bürgenstocku. Na njega se odazvalo preko osamdesetak zemalja, uvjerljivo najviše dosad. No sudjelovanje je odbila Kina, čiji je utjecaj na Rusiju svakako najveći. Sam završni dokument samita, koji zahtijeva potpuno rusko povlačenje, potpisalo je 77 zemalja, međutim mahom onih koje su već čvrsto politički vezane uz Zapad. Među potpisnicima nije bilo Indije, Brazila, JAR-a, Meksika, Saudijske Arabije ili Indonezije. To znači da većina važnih zemalja, koje u ovom ratu nastoje ostati neutralne, to ostaju i dalje. Određenu iznimku predstavljaju Turska i Izrael koji su – bez ironije – potpisali dokument kojim se osuđuje vojna okupacija teritorija druge države i namjerno ciljanje civilnih ciljeva. Sve u svemu, unatoč intenzivnom spominjanju mira u posljednje vrijeme, on se čini jednako nedostižnim kao i sve vrijeme nakon februara 2022. Prema konzervativnim procjenama UN-ovog ureda za ljudska prava, u ratu je već ubijeno više desetaka hiljada civila.
