Osnovni smisao prošlotjednih promjena u sastavu Vlade bio je u demonstraciji moći premijera Andreja Plenkovića i na unutarstranačkoj i na unutarkoalicijskoj razini. Bila je to provedba u djelo davno izrečenog gesla Plenkovićeve vladavine: "Mogu sve što hoću!" Rečena demonstracija, naravno, ne koristi nikom i ničem doli Plenkovićevom nabujalom egu – naime, disbalansu između njegove slike o samome sebi i stvarnog stanja stvari – ali itekako šteti demokraciji, političkoj i društvenoj klimi te općenito javnom životu. Premijer je ogorčen zbog toga što mu mase nisu u dovoljnoj mjeri zahvalne za sve što misli da je učinio za Hrvatsku, pa se odlučio za djetinjasto tjeranje inata s javnošću, s političkom konkurencijom te s vladajućom koalicijom i vlastitom partijom, pri čemu ga isključivo vodi namjera da sve druge ponizi a da sebe prikaže političkim gorostasom koji je odgovoran za uspjehe dok su za katastrofe uvijek krivi neki drugi – slučajni i nevoljeni ministri, maliciozni mediji, zavidni opozicionari, neposlušni građani...

Plenković i njegovi savjetnici bili su naumili da namame Anušića i njegovu stranačku organizaciju da se žešće pobune protiv neargumentirane smjene Nataše Tramišak, pa da to bude iskorišteno za Anušićevu eliminaciju iz HDZ-ovih redova

Plenkoviću su trebali tjedni i tjedni da realizira nakanu o smjeni ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivana Paladine, čovjeka kojeg je upravo premijer, usprkos poslovnim aferama, odnekud izvukao prije samo tristotinjak dana i predstavio ga kao čudotvornog menadžera koji će efikasno upravljati obnovom Banije i centra Zagreba, koji su devastirani u potresima. Ubrzo je postalo jasno da od toga neće biti ništa i ubrzo je premijer digao ruke od Paladine, ali nije poduzimao ništa i odbijao je vidjeti realnost. Kad je voda, u političkom smislu, došla do grla i kad je konačno prelomio u vezi sa sudbinom Ivana Paladine, šef HDZ-a saopćio je koalicijskim partnerima da će nova ministrica biti Mirjana Čagalj iz Hrvatske gospodarske komore, e da bi se sve promijenilo u roku od 24 sata: u ministra i potpredsjednika Vlade odjednom je promoviran pouzdani Branko Bačić, novi obnoviteljski čudotvorac, a Plenković je – s izmišljotinom da mu je HDZ dao odriješene ruke da smijeni koliko god hoće ministara – ugrabio priliku da degažira iz Vlade i ministricu s kojom više od godinu dana nema gotovo nikakvu komunikaciju i koju već mjesecima nastoji otjerati. Riječ je o Nataši Tramišak, ministrici regionalnog razvoja i fondova Europske unije.

Premijer nije dao nikakav odgovor na pitanje zašto je smijenio ministricu Tramišak – nedostatak povjerenja nije odgovor nego izgovor ispunjen prezirom prema javnosti – ali se naduri kad se ta smjena poveže s ulogom Nataše Tramišak, ulogom koja je više tehnička nego suštinska, u raskrinkavanju višemilijunske korupcije koju je, prema utemeljenoj sumnji Ureda europskog javnog tužitelja, prakticirala neprežaljena Gabrijela Žalac, bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU. Drugi Plenkovićev motiv za smjenu Tramišak, onaj koji – kad se spomene – izaziva nešto manju količinu premijerovog durenja, jest pokušaj obračuna s Ivanom Anušićem, potpredsjednikom HDZ-a i osječko-baranjskim županom. Tramišak je postala ministrica zahvaljujući Anušićevom utjecaju i izvrsnim rezultatima HDZ-a u Četvrtoj izbornoj jedinici, a ono nepovjerenje i nelojalnost o kojima govori Plenković uvelike su proizišli iz činjenice da su u prošle dvije godine zahladili odnosi između Plenkovića i Anušića, odnosno da je Anušić i javno izrazio rezervu prema nekim aspektima Plenkovićeve politike te da ga je premijer počeo doživljavati unutarpartijskom konkurencijom.

Plenković i njegovi savjetnici bili su naumili da namame Anušića i njegovu stranačku organizaciju da se žešće pobune protiv neargumentirane smjene Nataše Tramišak, pa da to bude iskorišteno za Anušićevu eliminaciju iz HDZ-ovih redova. Tako bi se Plenković riješio čovjeka kojeg smatra najozbiljnijim unutrašnjim protivnikom, ali izgleda da je Anušić shvatio što mu se sprema, pa je njegova reakcija bila relativno mlaka. "Nije bilo razloga za smjenu ministrice Tramišak, ali idemo dalje", izjavio je. Shvatio je da bi ga pokretanje rata protiv stranačke centrale u političkom smislu preko noći pretvorilo u suvremenu verziju Branimira Glavaša, a zna da od toga dugoročno nema sreće. Anušićeva je taktika već neko vrijeme slanje suptilnih signala da je on unutarnja opozicija Plenkoviću, e da bi tako zauzeo prvu startnu poziciju za nasljednika na stranačkom tronu kad god da se dogodi Plenkovićev odlazak s mjesta predsjednika HDZ-a: da bi takva taktika polučila uspjeh, mora se ispuniti jedan ključni preduvjet, a taj je da Anušić ne bude izbačen iz HDZ-a prije nego što Plenković ode s čelnog položaja u vladajućoj stranci. Taj preduvjet neće mu biti lako ispuniti.

Iz ova dva kadrovska manevra moglo bi se iščitati da Plenković priprema teren da se parlamentarni izbori upriliče prije izbora za Europski parlament, dakle, prije svibnja 2024., premda četverogodišnji mandat ove vlade istječe u ljeto sljedeće godine. Aktualni hrvatski premijer, po mnogočemu sudeći, želi raščistiti svoju situaciju prije europskih izbora, jer se nakon europskih izbora slaže nova funkcionarska struktura u Bruxellesu. Osim toga, i poslijepotresna obnova mogla bi se donekle ubrzati u idućih nekoliko mjeseci, jer taj posao ne može ići sporije nego što je išao u protekle dvije-tri godine. Plenković ne može otići u Bruxelles prije nego što stranku po treći put izvede na parlamentarne izbore, a kakav god bio ishod tih izbora, njemu je od vitalnog interesa da u HDZ-u ostanu na vlasti njegovi ljudi, odnosno ljudi koji ni na koji način neće biti prepreka njegovim karijernim planovima.