Petak je popodne. U Europskom kvartu, zvanom i Europski balon, nema nikoga. Goleme zgrade, arhitektura moći, prepreke i stepenice, uređeni trgovi i srušeni dijelovi nekada rezidencijalne četvrti Bruxellesa zjape prazni. Vojska birokrata, njih oko 85.000, otišla je drugamo. Oni koji su ostali žive na visini, večeraju u predvečerje u stanovima čiji mjesečni najam ne bi pokrila jedna prosječna hrvatska plaća. Pusta je i nedovršena stanica podzemne željeznice, pravog života ni ondje nema. Europski kvart, dio grada oko kružnog toka Schuman u kojem su smještene najvažnije institucije EU-a (Europska komisija, Europski parlament i Europsko vijeće), centar je europske političke moći. Procjena je da 74 posto onih koji u njemu rade nema nikakvoga kontakta s lokalnom zajednicom.
Praksa lobiranja započela je sredinom osamdesetih, kada je ostvarena suradnja između tadašnjeg predsjednika Europske komisije i ERT-a (European Round Table of Industrialists), lobističke skupine koja i danas postoji, a predstavlja 50 vodećih europskih multinacionalnih kompanija, poput Deutsche Telekoma, MOL-a, Bayera, BASF-a, Heinekena, Ericssona, Henkela, Nokije, BP-a, Vodafonea, Philipsa… Sve te korporacije i njihova suradnja s europskim predstavnicima imale su snažnu ulogu u stvaranju Jedinstvenoga europskog akta, na kojem je utemeljeno zajedničko tržište. Tri desetljeća kasnije, lobiji su ostali u jezgri političkih procesa, formiranja tržišta, ali i budućih zakona. Sve do 2008. njihovo je strateško opredjeljenje bilo ostati i opstati na mjestu donošenja važnih odluka te zagovarati da sve ono čime im se regulira djelatnost i transparentnost bude neobvezujuće. Tek prije četiri godine, pod pritiskom nevladinih udruga i različitih aktivističkih pokreta, EU pokreće (opet neobvezni) registar interesnih grupa, odnosno različitih lobija. O kolikoj je zapravo industriji riječ govori podatak da su danas čak 7.772 takve grupe povezane s Europskom komisijom i Parlamentom, premda su im uloge i misije počesto nepoznate. Iako je Europarlament u nekoliko navrata pokazivao namjeru da registriranje učini obveznim, Komisija je tome bila brana. Među najpoznatijim kompanijama koje ne žele objelodaniti svoje lobističke aktivnosti su Google, Amazon i Apple.
Praksa lobiranja započela je sredinom osamdesetih, kada je ostvarena suradnja između tadašnjeg predsjednika Europske komisije i ERT-a (European Round Table of Industrialists), lobističke skupine koja i danas postoji, a predstavlja 50 vodećih europskih multinacionalnih kompanija, poput Deutsche Telekoma, MOL-a, Bayera…
Nedavno objavljen izvještaj organizacije Transparency International pokazuje da se najveći postotak susreta europskih povjerenika i njihovih najbližih suradnika s lobistima odnosi na korporativno lobiranje. Puno je manje onog koje provode velike ekološke organizacije, primjerice Greenpeace. Analize nevladinih udruga pokazuju da je od prosinca 2014. do lipnja ove godine održano 75 posto sastanaka s korporativnim lobistima, 18 posto s predstavnicima nevladinih udruga, četiri s predstavnicima tzv. think-tank organizacija i svega dva posto s predstavnicima lokalnih vlasti. Među najaktivnijim lobistima su Google, General Electric i Airbus. Prva dva, prema procjenama, godišnje za lobiranje prijavljuju budžet od 3,5 milijuna eura.
Kada govorimo o lobiranju, govorimo o problemu koji se, preveden s engleskog, naziva rotirajuća vrata, a odnosi se na one koji često mijenjaju pozicije u politici i kompanijama baveći se sličnim sektorima i poslovima, no s dijametralno suprotnih strana. Riječ je o ljudima koji bi najprije zastupali interese građana, a odmah potom radili upravo protiv njih. U lobističkom svijetu briselske politike nije neobično da dojučerašnji predstavnici vlasti prelaze u različite savjetodavne tvrtke, tzv. think-tankove, pokazujući time da politika neskriveno brani interese profita, a ne zajedničko dobro. Kao ‘stručnjaci’ takvih tvrtki sudjeluju u raspravama koje su važne njihovim financijerima. Tu je i angažiranje odvjetničkih ureda za pisanje amandmana, kao i suradnja s udrugama civilnog društva, kako bi se u zamjenu za financijsku podršku proizvodila politika što odgovara financijerima koji su nevidljivi građanima. Izuzetno važnu strategiju predstavlja i suradnja političara i industrije putem organiziranja različitih foruma, kao i financiranja putovanja, primanja i večera. U javnom djelovanju učinkovit je i spin kako će određeni zakoni dovesti do smanjivanja broja i gubitka radnih mjesta, što će u konačnici rezultirati manjom konkurentnošću europskog gospodarstva.
Premda je sjedište Europskog parlamenta između Strasbourga i Bruxellesa, parlamentarni komiteti zasjedaju u glavnom gradu Belgije, pa je u interesu svih industrija da upravo ondje imaju svoje predstavnike. Pored Europske komisije, najčešća meta lobističkih grupa upravo su ti komiteti, koji veoma često u svom radu konzultiraju različite ekspertne skupine u kojima su i lobisti. Oni u tom slučaju daju određene informacije, istovremeno pokušavajući zaštititi svoje interese, piše u izvještaju organizacije Lobbying Warfare. U njihovom fokusu trenutno je i Arnaud Danjean, francuski poslanik i predsjednik SEDE-a (Pododbora EP-a za sigurnost i obranu), inače zastupnik Europske pučke stranke blizak Andreju Plenkoviću i čest gost HDZ-a. Drugo interesantno ime im je ono Christiana Ehlera iz istog kluba zastupnika, potpredsjednika SEDE-a, člana Odbora za industriju, istraživanje i energiju, ali i savjetodavnog odbora organizacije The Security & Defence Agenda, uključene u Think Tank Friends of Europe.
Europski parlament, jedina institucija Unije koju direktno biraju građani, ima tri osnovne zadaće: zakonodavnu, proračunsku i političku kontrolu nad drugim institucijama. EP zapošljava oko 6.000 službenika i drugog osoblja, a zanimljivo je da stalan pristup do njih ima čak 4000 lobista. Tijekom 2011. ‘Sunday Times’ je otkrio jednu od najvećih europskih afera vezanih uz lobiranje, kada je troje europarlamentaraca pristalo uložiti amandmane u zamjenu za financijsku nagradu. Novinari tog lista kontaktirali su 60 europarlamentaraca s prijedlogom da pristupe (lažnoj) lobističkoj tvrtki koja bi željela utjecati na rad Parlamenta. Četrnaest zastupnika odazvalo se sastanku, na kojem im je za budući angažman ponuđeno po 100.000 eura; snimljeni video pokazuje da su tu ponudu prihvatili rumunjski zastupnik Adrian Severin, slovenski Zoran Thaler i austrijski Ernst Strasser.
Izvještaj organizacije Transparency International pokazuje da se najveći postotak susreta europskih povjerenika i njihovih najbližih suradnika s lobistima odnosi na korporativno lobiranje. Među najaktivnijim lobistima su Google, General Electric i Airbus. Prva dva godišnje za lobiranje prijavljuju budžet od 3,5 milijuna eura
Frontex, europska agencija osnovana 2004. sa svrhom koordiniranja, upravljanja i nadzora vanjskih granica EU-a, glavni je akter u provođenju europske migrantske politike: planirani budžet bio je 6,2 milijuna eura godišnje, no ove je godine iznosio 114, da bi se za predstojeću tražilo čak 176 milijuna eura. Štab Frontexa u Varšavi dobit će i novih 36 zaposlenika, pa će ih tako ondje biti 340. Na nedostatak transparentnosti u radu te agencije godinama uzaludno upozoravaju brojni novinari i aktivisti. Naime, usprkos nedostatku podrobnijih informacija, razvidno je da Frontex održava bliske veze s proizvođačima i kupcima oružja. Od 2006. do kraja 2013. agencija je organizirala 209 operacija u kojima je, po različitim izvještajima, deportirano 10.855 ljudi. Prema dostupnim informacijama, 8. listopada 2013. organizirana je operacija iz Španjolske, Italije i Bugarske za Ekvador i Kolumbiju, čiji su troškovi iznosili 310.000 eura.
Pitanje kršenja ljudskih prava zahtijevalo bi poseban tekst, no ovdje je zanimljiv podatak da agencija dodatna sredstva za svoj rad prikuplja i nekim drugim načinima. Suradnja i razmjena informacija između država i Frontexa odvija se preko ‘fotografija situacija’ (nacionalnih, europskih i onih izvan Šengena), što podrazumijeva podatke u zamalo realnom vremenu putem satelitskih snimaka i drugih vrsta nadzora. Pritom važnu ulogu ima EUROSOR (Europski sustav nadzora granica), koji funkcionira preko nacionalnih koordinacijskih centara u svakoj državi i predstavlja platformu za razmjenu svih mogućih podataka (osobni podaci, barem zasad, nisu uključeni u to), kojoj je cilj spriječiti i smanjiti nekontrolirani priljev migranata tako što će se boriti protiv prekograničnog kriminala te štititi i spašavati migrante na moru. Planirani budžet za implementiranje EUROSOR-a između 2011. i 2020. iznosi 340 milijuna eura, koliko je procijenjeno da je potrebno kako bi sustav bio sposoban detektirati, identificirati, pratiti i presretati ‘iregularne migrante, uključujući i one na malim brodovima, koji najčešće nisu identificirani’. U tom poslu program dobiva veliku podršku velikih kompanija – Sagema, Thalesa, Finmeccanice i EADS-a. Sasvim je jasno da se time razvija sektor koji istraživač i doktor znanosti Ben Hayes naziva ‘opsesijom visokotehnološkim sustavima za kontrolu granice’; riječ je o industriji u kojoj će sljedećih godina zasigurno biti puno prilika za biznis i ostvarenje profita…
Briselski balon, oličen u Europskom kvartu, tisućama je kilometara daleko od hrvatskih građana: za njih je on tek imaginarni prostor s kojim uglavnom nemaju nikakvog dodira i koji ne vide kao bitan politički faktor, iako je bez razumijevanja događaja u počesto mračnim briselskim hodnicima teško razumjeti i sve ono što se zbiva u europskom sobičku zvanom Hrvatska.
Ključna uloga Europske komisije
Lobisti su organizirana struktura koja zastupa interese određene grupe i čini izravan ili neizravan pritisak na ljude ili institucije: pritom je svakako najvažnija institucija Europska komisija, čija je temeljna zadaća predstavljati i braniti interese EU-a tako što će osigurati implementaciju zakona i budžeta, predlagati zakone, upravljati politikama na europskom nivou, predstavljati Uniju izvan Europe recimo pri sklapanju trgovinskih sporazuma. Komisija ima 28 članova iz svake pojedine članice EU-a, 20 povjerenika, sedam potpredsjednika i predsjednika (trenutačno je to Jean-Claude Juncker). Članove Komisije predlaže Europsko vijeće, a bira ih, na pet godina, Europski parlament. Svakodnevne poslove Komisije, koja osim u Bruxellesu sjedište ima i u Luxembourgu, provode službenici, pravnici, ekonomisti, prevoditelji i tajnice – ukupno 33.039 zaposlenika. Njezin rad prati i oko tisuću različitih ekspertnih grupa koje (savjetodavno) sudjeluju u pisanju različitih zakonskih prijedloga i u kojima su i lobisti različitih skupina; čak stotinu tih grupa u cijelosti su lobističke. Günter Verheugen, nekadašnji povjerenik za proširenje EU-a a kasnije za industriju i poduzetništvo, oformio je po prekidu tih svojih funkcija organizaciju EEC (European Experience Company), koja se dovodi u direktnu vezu s lobističkim aktivnostima. Njemački mediji otkrili su skandal, a bivši se povjerenik branio činjenicom da transfer nije prijavio Komisiji, jer za svoj novi angažman ne prima financijsku naknadu, usprkos tome što je vlasnik 50 posto dionica novoosnovane kompanije. Istodobno, Verheugen, kao ‘pošteni umirovljenik’, ima istaknutu ulogu u velikom broju drugih interesnih organizacija. Procjena je da je tijekom 2010. šest bivših povjerenika EK-a prešlo u privatni sektor, koji je u nemalom broju slučajeva bio povezan i s lobiranjem.
