Čim je Donald Trump stupio na vlast i potezima i najavama naznačio promjene u američkoj vanjskoj politici – pogotovo kad je riječ o Ukrajini – među političarima, komentatorima i brojnim anonimnim licima vrlo brzo se profilirala dijagnoza "mentalnog" stanja Europe. Odmah je stekla širu popularnost i služi gotovo kao polazna točka rasprave među sudionicima različitih ideoloških orijentacija. Iako se tu i tamo dotiče ponešto realnijih aspekata ekonomsko-političkog života, ona se presudno zasniva na rodnoj stereotipizaciji ljudske psihologije.
Pa su tako Trumpova "muška" odlučnost i odrješitost našle svog prikladnog analitičkog pandana u europskoj "ženskoj" kolebljivosti, kompliciranosti i pretjeranim regulacijama. Pored te interpretacijske podrške u stupidnoj rodnoj podjeli misaonih procesa, kritičare Europe dodatno je mobilizirao i američki proglas o kraju "wokea". Tako olako proglašavanje kraja nekog društvenog fenomena dovoljno govori o stupnju njegova društvenog realizma, a dovoljno i o onim kritičarima Europe koji su jedva dočekali prekoatlantsku dozvolu da je proglase, makar implicitno, "pičkicom".
O analitičkom dometu svođenja kontinentalnih odnosa na najbanalnije rodne predrasude ne treba previše govoriti, ali sama sklonost tom svođenju indikativna je za društveno-politički trenutak u kojem živimo. Nakon što je odrađeno nekoliko smjena udarničke dijagnostike pojavila se i potreba za receptom koji će Europu ponovno učiniti muškarcem. Kad su u pitanju kontinenti, rodna fluidnost nije naročiti problem, pogotovo ako su rodovi stereotipni. Prvo su se počeli pojavljivati trezveni glasovi – iz cijelog političkog spektra – koji su naglašavali da je ovo nametnuto odvajanje od SAD-a prilika Europi i Europskoj uniji da se napokon samodefiniraju i oslone na same sebe.
Pojavilo se odmah i pitanje kako financirati "rodnu preobrazbu" EU-a, a odgovor nije mogao biti jasniji: sredstva za socijalnu državu preusmjerit će se u vojne potrebe. Ili kako na engleskom efektnije zvuči: warfare, a ne welfare
Drugim riječima, da se više ne oslanjaju na pomoć pravih muškaraca nego da to i same postanu. A kako to drugačije u neizvjesnom svijetu učiniti nego naoružavanjem, jačanjem vojnih kapaciteta i izdvajanjem većih sredstava za vojne potrebe? Pojavilo se odmah i pitanje kako financirati tu rodnu preobrazbu, a odgovor nije mogao biti jasniji: sredstva za socijalnu državu preusmjerit će se u vojne potrebe. Ili kako na engleskom efektnije zvuči: warfare, a ne welfare. Da ostanemo u istom rodnom ključu: muški ratnici umjesto ženske skrbi.
Rasprava o vojnim kapacitetima i mehanizmima sigurnosti neizbježna je jer pacifistički ideali, koliko god bili nužni, sami po sebi nisu dovoljni. Međutim, modus rasprave koji trenutno dominira Europom više govori o simboličkoj ulozi vojske, rata i sigurnosti u širim ideološkim okvirima i na burzama nego o konkretnim društveno-političkim potrebama i interesima. Kako bismo što efektnije pokušali ukazati na neodrživ raskorak između tih simboličkih uloga koje samo potiču interpretacijske histerije i konkretnih ekonomskih, političkih i vojnih zbivanja na terenu, vratimo se kojih gotovo stotinjak godina unazad i zavrtimo jedan povijesni krug.
U uvodu svoje već klasične studije "Doba ekstrema", završnog dijela tetralogije o povijesti modernog svijeta, veliki britanski povjesničar Eric Hobsbawm pozabavio se pomalo bizarnim i zapravo ironičnim odnosom takozvanog Zapada, dakle kapitalističkih zemalja i Sovjetskog Saveza tijekom sredine 20. stoljeća. Naime, Hobsbawm smatra da je najznačajniji rezultat Oktobarske revolucije, čiji je konačni cilj bilo svrgavanje globalnog kapitalizma, bilo upravo spašavanje kapitalizma i liberalne demokracije. I u ratu i u miru.
Usporedimo li učinke, sugerira Hobsbawm, carističke ekonomije u Prvom svjetskom ratu i sovjetske u Drugom, prilično je izvjesno da bez socijalističke revolucije na istoku zapadni saveznici ne bi porazili Hitlera. Drugim riječima, bez doprinosa Crvene armije, smatra Hobsbawm početkom 1990-ih, Europa bi bila sastavljena od varijacija fašističkih i autoritarnih entiteta, za razliku od varijacija liberalnih demokracija s kojima je dočekala raspad svog istočnog neprijatelja.
Važan je i drugi naglašeni "doprinos", onaj mirnodopski. Naime, samo postojanje Sovjetskog Saveza funkcioniralo je kao globalna politička alternativa i "poslužilo" je zapadnim kapitalističkim zemljama kao poticaj, što zbog straha, što zbog pacifikacije unutarnjih lijevih snaga i radničkih pokreta, za stabilizaciju ekonomije uvođenjem elemenata planiranja i razvijanjem socijalne države. Bez revolucionarne prijetnje s istoka teško da bi se oblikovala socijalna država kakvu poznajemo ili smo je poznavali. Bilo je tu i drugih faktora, poput visokih profitnih stopa koje su omogućavale porezno opterećivanja kapitala kakvo je nama danas nezamislivo.
Također, socijalna država ne predstavlja uvijek nužno suparnika interesima kapitala: ona "proizvodi" visoko kvalificirane i produktivne radnike, a preuzima i teret društvene reprodukcije na sebe – radnik koji ne treba trošiti novac na zdravstvo, školovanje, vrtić i druge socijale usluge kapitalu može biti jeftiniji. No, za naš povijesni krug je najvažnije da je socijalna država u Europi nastala kao jedna vrsta odgovora na revolucionarno-vojnu prijetnju iz Moskve. Danas smo navodno suočeni s istom prijetnjom i da bismo joj se oduprli treba nam demontaža socijalne države ili njenih ostataka.
Kakvoj je to prijetnji danas Europa izložena? Pratite li svakodnevno domaću i stranu mejnstrim liberalnu štampu, prijeti vam prije svega prilično visok nivo konfuzije. Već mjesecima tako možete čitati, podebljane klikbejt opremom i navijačkom skepsom ili euforijom, članke o stanju na frontu koji osciliraju kao kriptovaluta na tržištu: jedan dan se čini da Rusi gaze sve pred sobom i uskoro osvajaju sve, dok drugi imate dojam da su Ukrajinci pred Moskvom. Onda zareda serija tekstova koji tvrde da je Rusija pred ekonomskim kolapsom i da je pitanje dana kad će joj doći kraj, a uz njih red onih o planovima Vladimira Putina da osvoji Baltik, Skandinaviju i ušeta se u Berlin i Pariz.
Te planove neki objašnjavaju navodnom ruskom kulturno-ideološko-vojnom tradicijom, a neki Putinovom psihologijom. Tako je nastavak daljnjih ruskih vojnih aktivnosti na kontinentu jedan naš ugledni povjesničar lijeve orijentacije ovog tjedna u TV emisiji objasnio psihologijom nasilnika: navodno nasilnik ne staje na jednoj žrtvi, on mora ići dalje, pa tako i Putin. Istovremeno, predstavnici danskih vlasti govore o ruskoj ratnoj prijetnji pored Trumpovih priča o Grenlandu. I nisu to jedini europski političari koji stanovnike plaše ruskom invazijom.
Ono što ponajviše zabrinjava je stupanj liberalnih deluzija, kako je navedene kontradiktornosti i projekcije na stranicama Jacobina nedavno nazvao njemački analitičar Ingar Solty, inače u nekoliko navrata intervjuiran na ovim stranicama. Solty smatra da je došlo do svojevrsne hipertrofije jeftine diskurzivne analize koja riječi samih aktera i doslovno ideološku propagandu uzima za analitička polazišta. Osnovna materijalistička, logistička i vojna analitika pale su sasvim u drugi plan i uopće se ne uzimaju u obzir. Pa tako više tereta pri analizi i procjeni narednih Putinovih poteza ima jedna njegova sad već davna izjava po kojoj je propast Sovjetskog Saveza najveća tragedija 20. stoljeća, nego kapaciteti ruske ekonomije.
Putin je tako rekao i to znači da ide do Berlina. Probajte samo zamisliti kako bi to izgledala ruska invazija na Njemačku. I da je osvoje nakon što nisu mogli Ukrajinu, kako bi funkcionirala okupacijska vlast, kako ekonomija, kako išta? Situacija u kojoj si ne postavljamo takva osnovna pitanja govori o tome da je jeftina retoričko-televizijska analiza zamijenila onu povijesnu i materijalističku koja je uglavnom ostavljena vojnim nerdovima bez sluha za širi politički okvir. I da nam se rodni stereotipi nameću kao analitička polazišta.
A najavljeni povijesni krug nas uči očitu lekciju: socijalnu državu smo dobili kao odgovor na socijalističku revoluciju na istoku, a sada ćemo ju izgubiti jer mislimo da je ta revolucija bila samo jedna od epizoda ruskog ekspanzionizma i da slijedi nova. A već prije smo – velikim dijelom i zbog propasti socijalističke alternative – izgubili i socijalnu analizu. Prvo smo mislili da nam više ne treba jer je došao kraj povijesti, a kad je povijest "oživjela", više je nismo znali tumačiti jer su nam na interpretacijskom repertoaru ostali psihologija i pojmovi poput totalitarizma, demokracije, ljudskih prava, diplomatske pristojnosti i kulturnih zadatosti koji povijest ne mogu objasniti.
Za sada iluziju iznad vode drže ukrajinska radnička djeca koja ginu na frontu. A čini se da će kraj doći vjerojatno brzo i to u obliku još jedne ironije. Pokušaj spašavanja europskog liberalizma naoružavanjem i demontažom socijalne države na vlast samo može dovesti ekstremnu desnicu koja živi od deluzija tog liberalizma. I koja uglavnom u Putinovom režimu ne vidi neprijatelja. A tada nam povijest već možda postane nedostižna.
