Nema dvojbi da će susret i razgovor između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ukrajinskog mu kolege po funkciji Volodimira Zelenskog, uz pratnju njihovih najbližih suradnika – koji je održan zadnjeg dana veljače ove godine u Ovalnom uredu Bijele kuće – ostati zabilježen i upamćen kao povijesni.

Ne zato što su na njemu dogovoreni i potpisani neki važni sporazumi, ili donesene odluke koje potencijalno mijenjaju tokove historijskih događaja, već zato što je spomenuti susret u svome uprizorenju i sadržaju označio prelomnicu na velikoj sceni, raskid s ritualnom ceremonijalnošću i performativnošću diplomatsko-političke racionalnosti te njima pripadajućeg diskursa, nakon par stoljeća rada na sporom kultiviranju takvih praksi.

No, ima li nešto što bi nas moglo, a možda i trebalo, u većoj mjeri osupnuti i šokirati od, istina doista šokantnih, prizora mangupskog šoua, cipelarenja kojemu je tom prilikom bio izložen Zelenski od strane Trumpa i desne mu ruke, američkog potpredsjednika Jamesa Davida Vancea? Ili još nešto gore od neprijatnosti, do granica susramlja, u svjedočenju plačljivom naricanju Zelenskog nad ukrajinskom sudbinom, izloženosti ruskoj ratnoj agresiji, bez upisivanja ikakvih geopolitičkih, povijesnih i ekonomskih koordinata u tu ružnu priču našeg vremena?

A možda pak i neugodnije od praćenja pokorno molećivih gesti ukrajinskog predsjednika upućenih Americi, bez obzira na svježe ožiljke od spomenutog čerečenja, nakon što je Trump zatvorio pipe američkog dotoka oružja, novca i obavještajnih podataka Ukrajini?

Ustvrdit ćemo da ima. Set takvih gadosti nalazimo na drugom spektru političkog horizonta, onom što je sebi nekoliko desetljeća tepao kao navodno razumnoj politici tzv. trećeg puta. To je paradigma liberalne demokracije koja se samodopadljivo kočoperi između neofašizma zdesna i suvremenog demokratskog socijalizma slijeva, a koje liberali u vlastitom prikazu navodne političke razumnosti, vole jednačiti kao dvije ideološke krajnosti što bi ih, po njihovom mišljenju, trebalo izbjeći.

Takva jalovost u stavovima praktično i plastično se manifestirala u naricanjima liberala, njihovom zgražanju zbog "šokantne svađe", "mučnog susreta i fijaska", "nezapamćenog skandala u Bijeloj kući", "galame i optužbi riječima" itd.

No umjesto moraliziranja i građanske šokiranosti zbog svega viđenog, bilo bi primjerenije da američki liberalni demokrati preuzmu dio odgovornosti za dolazak mračnih sila – oblikovanih na spoju neofašizma, ultrakapitalizma i radikalnog kršćanskog evangelizma – na pozicije s gotovo neograničenom moći.

Odnosno da priznaju što su sve napravili kako bi unutar vlastitih redova osujetili pokušaje provođenja politika Bernija Sandersa, Alexandrije Ocasio-Cortez i ostalih iz kruga američkog demokratskog socijalizma.