Ishay Landa predaje povijest na Otvorenom sveučilištu u Izraelu, a doktorat iz historije stekao je na Univerzitetu Ben-Gurion. Povod za razgovor, pored njegova zagrebačkog predavanja u organizaciji Centra za radničke studije, knjiga je ‘The Apprentice’s Sorcerer: Liberal Tradition and Fascism’, odnosno u prijevodu ‘Šegrtov čarobnjak: liberalna tradicija i fašizam’. Kako sam kaže u uvodu, ‘godinama su liberalni i konzervativni tumači lutali nadaleko i naširoko u svojoj potrazi za korijenima fašizma, ispitujući čas na jednom čas na drugom koraku ideje Rousseaua, Herdera, Fichtea, Hegela, pa i Luthera, između ostalih. Umjesto toga, trebali su pogledati ispred svojih nosova i ispitati liberalnu tradiciju u svom longue durée, od samih početaka političke misli Johna Lockea, kako bi otkrili imanentne kontradikcije i duboko ukorijenjene determinante koje, ako već ne vode nužno fašizmu, barem ga čine mogućim’. Takva su nas pitanja zanimala i u ovom intervjuu.
I silom protiv masovne demokracije
Je li liberalizam, pogotovo u svojoj sjeverozapadnoj (zapadnoevropskoj i sjevernoameričkoj) varijanti imun na fašizam ili ipak postoji neka tajna veza između tih ideologija, koja nije vidljiva na prvi pogled?
Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo uzeti u obzir to da je liberalizam vrlo neodređen politički pojam i da je on u svojim historijskim očitovanjima bio počesto eluzivan i teško uhvatljiv. Pod tim pojmom možemo razumjeti različite stvari, koje ponekad imaju i kontradiktorne tendencije. Postoje i značajne razlike između nacionalnih i regionalnih liberalnih tradicija. Na primjer, liberalizam u sjevernoameričkom smislu znači gotovo posve suprotno od liberalizma u europskoj tradiciji. Sjevernoamerički liberalizam, preveden na europske uvjete, svodio bi se otprilike na socijaldemokratske politike – na državu blagostanja uz postojanje progresivnog oporezivanja, na borbu za proširenje političkih prava itd. Odnosno svodio bi se upravo na one stvari kojima se europski liberalizam često snažno opirao. I u Europi su također postojale presudne razlike između lijevog i desnog krila u liberalnoj struji mišljenja: prvo je stavljalo naglasak na politička prava i slobode, a drugo na one ekonomske.
Za mnoge liberale masovna je demokracija značila egzistencijalnu ugrozu. Kad je pritisak odozdo postao toliko jak, autoritarne politike razbijanja masovne demokracije postale su primamljiva opcija. To je ta ‘tajna veza’ liberalizma i fašizma: strukturna, nesvodiva napetost između kapitalističkoga liberalnog poretka i masovne demokracije
U svojoj sam se knjizi uglavnom bavio liberalizmom u njegovoj drugoj varijanti, dakle liberalizmom fokusiranim na privatno vlasništvo, koje shvaća na sankrosanktni način. Ta vrsta liberalizma – čija je jedna od najranijih manifestacija misao Johna Lockea – bila je izuzetno nesklona političkoj intervenciji u ekonomiju. Politički poredak utemeljen na takvom shvaćanju liberalizma prvotno je stvoren u cilju obrane privatne imovine i ranoga kapitalizma od apsolutne monarhije, odakle proističe i njegov naizgled progresivni karakter. Međutim, tijekom 19. stoljeća glavni izazov privatnom vlasništvu i kapitalizmu dolazi odozdo, od zahtjeva obespravljenih masa, koje se samoinicijativno organiziraju u sindikate i političke partije. Za mnoge liberale takva je masovna demokracija značila egzistencijalnu ugrozu, koju su svim sredstvima nastojali otjerati. Kad je pritisak odozdo postao toliko jak, autoritarne politike razbijanja masovne demokracije postale su primamljiva opcija. U nekim zemljama u kojima su organizirane mase bile posebno snažne – Italija i Njemačka dva su najvažnija primjera – fašistički pokreti činili su se kao oni koji su u stanju osigurati prikladan odgovor na takve izazove. To je ta, ako želite, ‘tajna veza’ liberalizma i fašizma: strukturna, nesvodiva napetost između kapitalističkoga liberalnog poretka i masovne demokracije.
Knjiga pokazuje da pojedinim liberalima nije suspektna samo masovna demokracija, socijalizam ili komunizam, nego i demokracija kao takva. Što je to problematično u samoj demokraciji primjerice Lockeu, Tocquevilleu, Millu ili Hannah Arendt?
Danas smo skloni zaboraviti da je masovna demokracija u 19. i početkom 20. stoljeća imala iznimno progresivne tendencije. Budila je velika očekivanja među svojim pristašama i širila dubok strah među protivnicima. Povijesno gledano, demokraciju – u samom početku posrijedi je proces koji je inzistirao na pravu glasa za prethodno obespravljene skupine i klase – mnogi liberali doživljavaju kao neraskidivo povezanu s masovnim društvom, a potencijalno čak i sa socijalizmom. Na demokraciju se gleda kao na oružje koje će postupno omogućiti masama da se organiziraju tako da politički zasjene čak i tradicionalne stranke sastavljene od pripadnika gornjih i srednjih klasa. Za neke, demokracija predstavlja akutnu političku i ekonomsku opasnost, ona prijeti opstanku kapitalizma i privatnog vlasništva. Ne samo da su liberali vjerovali u takvu moć demokracije, nego su i radikalni socijalisti često obznanjivali svoju želju da se sadašnji sustav sruši upravo pomoću demokracije. Sjetimo se samo ‘Komunističkog manifesta’, u kojem se navodi da je ‘prvi korak u radničkoj revoluciji, koja će proletarijat uzdići do pozicije vladajuće klase, pobjeda u bici za demokraciju. Proletarijat će iskoristiti svoju političku vlast da buržoaziji postupno otme sav kapital’ itd. Pretpostavka da je liberalna, buržoaska demokracija zapravo prvi korak na putu prema socijalizmu, pa i da osigurava izravan put u socijalizam, postala je vrlo raširena u Drugoj internacionali. Čak i liberali koji su bili bitno realniji, a samim time i manje prestrašeni vjerojatnošću totalne revolucije, masovne politike često smatraju jednom od glavnih prepreka za funkcioniranje tržišnog sustava. U najmanju ruku, masovna bi demokracija mogla provesti preraspodjelu bogatstva u korist siromašnih, a na račun bogatih. A to mnogi klasični liberali smatraju potpuno neprihvatljivim oblikom organizirane krađe. Ustvari, mnogi sadašnji liberali i neoliberali i dalje proklinju svaki napor u smjeru preraspodjele i progresivnog oporezivanja. Dakle i kad mase ne bi ukinule kapitalizam izravno, klasični liberali su se bojali, a i danas se boje, da će, u najmanju ruku, ometati njegovo normalno i ‘zdravo’ funkcioniranje. Stoga kod mnogih postoji jasna želja da se intervencije masa prekinu, pa i silom – ako je to potrebno.
O kriptofašizmu
Pogledamo li naslov knjige, tko bi tu bio čarobnjak, a tko šegrt? I zašto?
Šegrt je liberalizam, a čarobnjak je fašizam. Posrijedi je, naravno, igra riječi iz naslova Goetheove pjesme ‘Čarobnjakov šegrt’. U klasičnom djelu, kao što znamo, neiskusni šegrt upada u nevolje iz kojih ga spašava njegov učitelj čarobnjak. Preokrećući stvari, ustvrđujemo da je sam šegrt taj mudrac, odnosno cilj nam je bio ukazati na činjenicu da u našem slučaju na samom početku političkog procesa nije bilo nikakvog čarobnjaka, da nije postojala nikakva fiksna figura na vlasti, nego je postojao samo šegrt. Buržoaski liberali u svojoj su borbi protiv monarhije i aristokracije uspostavili poredak s većim političkim slobodama za mase, otvorili su i osnažili perspektivu slobode za sve. Međutim, okrećući vlastite prohtjeve protiv tako uspostavljenoga novog poretka, zatekli su se u poziciji da i sami bivaju pobijeđeni od snaga toga građanskog društva. Stoga liberali, da bi restaurirali poredak s početka procesa, ističu potrebu da se prizove snažna figura, ona koja, kako rekosmo, ranije nije postojala – figura fašista. Možemo reći da sam buržoaski poredak rađa fašizam iz vlastitih proturječja i slabosti, a ne da fašizam shvaćamo samo kao jednog antiburžoaskog ili antiliberalnog autsajdera.
Autoritarnost ostaje stalna potreba vladajuće klase, ali ona to ne može proglasiti otvoreno kao svoju politiku. Stoga se događa da i očito antidemokratske mjere nerijetko trebaju imperativno biti predstavljene kao jačanje sloboda
Kad govorite o fašizmu uvijek ističete da se obavezno trebaju praviti razlike između političke retorike i stvarnosti, između ideologije i prakse, između bitnoga i površnoga. Je li to stoga što je manifestacije fašizma ponekad teško prepoznati i identificirati, kako u prošlosti tako i danas?
Uglavnom jest: postoji stalna potreba da se vidi i ode dalje od retorike, simbola, termina i etiketa koji reprezentiraju, ali počesto i skrivaju prave društvene snage i političke ciljeve. Analizirati politički diskurs uvijek je škakljiva stvar. Tome je tako jer postoje zabune gotovo pa genuinoga karaktera, ali i namjerna prikrivanja pravog stanja stvari i terminološke manipulacije. Svaki čitatelj Orwella svjestan je toga. To ostaje važno i danas, jer postoji stalna opasnost da se neki oblik neofašizma pojavi prekriven plaštem antifašizma. Recimo, postoje neke političke struje u SAD-u na krajnjoj desnici koje ne skrivaju svoju naklonost prema fašizmu, ali su uvijek spremne optužiti svoje protivnike za fašizam. Ponekad to doseže komične razmjere, kao kad nad Obaminim programom zdravstvene skrbi krajnji desničari rone suze, opisujući takvu politiku kao fašistički oblik državne intervencije u svete ekonomske slobode građana. No problem je zapravo puno širi: autoritarnost ostaje stalna potreba vladajuće klase, ali ona to ne može proglasiti otvoreno kao svoju politiku. Stoga se događa da i očito antidemokratske mjere nerijetko trebaju imperativno biti predstavljene kao jačanje sloboda. Budući da je fašizam postao gotovo univerzalni tabu, onda se nazivi i oznake s tim predznakom ne mogu koristiti otvoreno. No to nikako ne znači da su stvarne fašističke politike postale nemoguće. Veliki talijanski protivnik fašizma Gaetano Salvemini naziva to kriptofašizmom, imajući na umu politiku engleskog popuštanja Hitleru. To je još uvijek vrijedan koncept, naravno sve dok se koristi pažljivo i profilirano, a ne tek kao puka uzrečica.
Diskreditacija socijalizma
Socijalizam kao ideologija u mainstreamu se često optužuje za navodne veze s fašizmom, puno više nego liberalizam. Štoviše, liberalizam se nerijetko navodi kao svojevrsna brana prodoru fašizma. Zašto je tome tako? Naime, vi smatrate suprotno, odnosno da fašizam puno duguje upravo liberalizmu.
Interpretacija fašističkih tendencija nije neki samostojeći i samoživi znanstveni problem. Ona ima vitalne političke implikacije za sve nas. Upravo stoga što je fašizam gotovo univerzalno priznat i prepoznat kao vrsta totalne katastrofe, njegovo precizno razumijevanje postaje pitanjem od velike aktualnosti. Ako primjerice liberalizam u svojim interpretacijama uspijeva socijalizam povezati s fašizmom, to znači veliku polemičku pobjedu nad interpretacijama socijalizma. Živimo u liberalnom poretku, pa ne čudi da su mu alternative, pogotovo one radikalne provenijencije poput socijalizma, često diskreditirane kao srodne fašizmu. Nasuprot tome, liberalni doprinos fašizmu, koliko god bio realan, postaje, posudimo izraz Ala Gorea, ‘neugodnom istinom’. Priznati tu neugodnu istinu značilo bi podvrći mnoga sveta liberalna načela kritičkom preispitivanju – od individualizma, preko privatnog vlasništva i ekonomskih sloboda, sve do samoga kapitalizma. Razumljivo, takva interpretacija, koja u obzir uzima i historijsku perspektivu, ostaje i nadalje subverzivna i često ne dotiče glavnu struju mišljenja.
