U Tehničkom muzeju Nikola Tesla (TMNT) u toku je izložba "Rad i otpor – Slučaj tekstilne industrije". Izložbu su priredile Ana Rajković Pejić iz Hrvatskog instituta za povijest, Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, i kustosica TMNT-a Kosjenka Laszlo Klemar, dok oblikovanje postava potpisuje Barbara Blasin. Tekstovi na izložbi su dvojezični, a prijevod na engleski je sačinio Miloš Đurđević. Uz spomenute autorice, na tekstu je radila i Ana Vragolović.
Izložba se sastoji od tri cjeline. Prva govori o otporu tekstilnih radnica u periodu prije Drugog svjetskog rata, druga obuhvaća položaj tekstilnih radnica u vrijeme socijalističke Jugoslavije, dok je treća posvećena štrajkovima tekstilnih radnica 1990-ih i 2000-tih.
Tekstilna industrija ima dugu povijest zapošljavanja radnica. Mehanizacija proizvodnje počinje u engleskim predionicama slavnim izumom tzv. letećeg čunka, a prostor za zapošljavanje jeftine i nekvalificirane radne snage otvara se time i za žene. U Engleskoj krajem 19. stoljeća žene su činile 99% zaposlenih u konfekciji, a u industriji pamuka 56%. Plaća radnica iznosila je u prosjeku trećinu do polovine muških radnika. Radni uvjeti bili su iznimno loši, a psihička i fizička zlostavljanja radnica česta. Zbog loših higijenskih prilika bila su česta oboljenja, posebno od tuberkuloze, često i sa smrtnim ishodom.
Sve to poticalo je radnice na čestu štrajkašku aktivnost. Prvi oblici radničkog otpora u Hrvatskoj javljaju se na prijelomu stoljeća i odraz su velikih zbivanja Prve internacionale, Pariške komune te kasnije Oktobarske revolucije. Prvi veći štrajk odvio se 1889. u predionici i tkaonici u Dugoj Resi, najvećem pogonu toga vremena. Počeci sindikalnog organiziranja vezani su pak uz osnivanje Saveza radnika odjevne industrije i obrta Hrvatske i Slavonije 1907. godine. U razdoblju između dva svjetska rata taj je savez više puta ukidan i obnavljan pod različitim nazivima i središnjim organizacijama. U istom se periodu osniva Centralni sekretarijat žena (1923.), Zagrebački sekretarijat žena (1924.) te Komisija za rad među ženama pri KPJ-u (1927.). Anka Butorac i Marija Gržetić-Maca, tada tekstilne radnice, sudjelovat će u organizaciji nekih od ključnih štrajkova 1920-ih i 1930-ih.
Većina tekstilnih radnica tijekom 1990-ih i 2000-tih ostaje bez posla i mogućnosti novog zapošljavanja. O razmjerima tragedije govori podatak kako se procjenjuje da je u periodu od 1991. godine do danas izgubljeno oko 100.000 radnih mjesta u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj
U 1930-im godinama organizirane su brojne tarifne akcije i štrajkovi predvođeni komunistima koji su masovno ulazili u velike sindikate, Opći radnički sindikat i Ujedinjeni radnički savez Jugoslavije. Najuspješniji štrajkovi u to doba bili su u zagrebačkoj tvornici Hermann Pollack i sinovi i u varaždinskom TIVAR-u. Na izložbi su izloženi portreti i kratke biografije istaknutih sindikalnih aktivistica: Anke Butorac, Marije Gržetić-Mace, Ružice Turković i Jele Predović. Tu je i kronologija važnijih štrajkova u tekstilnoj industriji od 1900. do 1940.
Najveća tekstilna tvornica na području današnje Hrvatske na prijelomu stoljeća bila je ona u Dugoj Resi. Broj zaposlenih je već početkom 20. stoljeća iznosio 1200. Ova tvornica bila je jedno od žarišta radničkog otpora zato što se Uredba o osmosatnom radnom vremenu u njoj nije provodila, već je radni dan trajao i do 18 sati dnevno. Prekovremeni rad nije se plaćao, a nadnice su bile niske. Tamošnje radnice se još 1906. počinju sindikalno organizirati. Njih 200 bile su članice sindikata, koji krajem 1920-ih jača i okuplja 2000 zaposlenih. Sve dobiva novu dimenziju osnutkom Aktiva komunista 1935. u Dugoj Resi, a sljedeće je godine osnovano i 7 komunističkih ćelija.
Drugi dio izložbe govori o položaju tekstilnih radnica u socijalizmu, što je vrijeme intenzivne industrijalizacije. Događa se veliko povećanje proizvodnje i koncentracija manjih pogona u veće proizvodne jedinice. U prvom petogodišnjem planu proizvodnja je porasla za 70% u odnosu na predratno vrijeme. Posebno se razvila industrija konfekcije, kako za potrebe domaćeg, tako i stranog tržišta. Raste i broj zaposlenih u tekstilnoj industriji – 1954. godine na 25.513, 1970. na 58.222, da bi 1990. taj broj iznosio čak 95.000. Tekstilne tvornice sada su pružile ženama ekonomsku neovisnost, osigurale im zdravstvenu skrb i djelomično ih rasteretile od kućanskih poslova i brige o djeci kroz otvaranje društvenih servisa. Ne bi ovdje stalo pobrojati sve tekstilne tvornice iz perioda od 1945. do 1990. – tko se ne sjeća Arene, Čateksa, Dalmatinke, Jadrana, Kamenskog, MTČ-a, Oteksa, Orljave, Siscije, Vesne i drugih?
U socijalizmu su aktivni i sindikati. Nakon uvođenja radničkog samoupravljanja 1950. godine radnice dobivaju mogućnost upravljanja tvornicama neposredno i preko radničkih savjeta. Težište rada sindikata usmjerava se na brigu za unapređenje kadrova, propagandu za stručne tečajeve, zaštitu stambenih prava, sanitarnu zaštitu, društvenu prehranu i sl. Najveći problem, tada zapažen i diskutiran, bila je slaba zastupljenost žena u upravljačkim strukturama. Naime, "ženske" tvornice i dalje su vodili uglavnom muškarci. U svrhu poticanja uključivanja žena u upravljačke strukture te na aktivnije društveno-političko djelovanje, u tvornicama se osnivaju Konferencije za društvenu aktivnost žena, odnosno Aktivi žena.
Svrha rada Aktiva žena u smislu uključivanja većeg broja žena (radnica) u upravljačke strukture nikad nije bila u potpunosti ispunjena, ističu autorice izložbe. Po njihovom mišljenju, "usprkos deklarativnom zagovaranju jednakih prava, upravljačke strukture u kojima su većinski bili zastupljeni muškarci nisu pokazivale dovoljno interesa za specifične probleme žena/radnica. Prijedlozi Aktiva žena često nisu nailazili na podršku uprave te njihova aktivnost s vremenom opada. Ipak, Aktivi žena uvelike su doprinijeli boljim uvjetima rada za žene u tvornicama te rasterećenju radnica od obavljanja dijela kućanskih poslova kroz zagovaranje otvaranja društvenih servisa unutar tvorničkih kompleksa".
I tako žurno dolazimo do trećeg dijela izložbe, a on govori o tragediji pretvorbe i privatizacije u tzv. tranziciji koja dovodi do upropaštavanja velikog dijela pogona i današnje situacije u kojoj svakodnevno saznajemo o zatvaranju još poneke tvornice (od otvorenja izložbe to se npr. desilo Jadranu iz Zagreba). Ono što radnicama preostaje tih 1990-ih i 2000-tih, kojima se ovaj segment izložbe bavi, jest borba za egzistenciju.
Taj je period obilježen štrajkovima tekstilnih radnica, koje se, za razliku od svojih prethodnica, ne bore za bolje radne uvjete i veće plaće, već za zadržavanje radnih mjesta, isplatu zaostalih plaća i naknadu neisplaćenih bolovanja, pri čemu im vodeći sindikati ne pružaju odgovarajuću potporu. Većina tekstilnih radnica tijekom 1990-ih i 2000-tih ostaje bez posla i mogućnosti novog zapošljavanja. O razmjerima tragedije govori podatak kako se procjenjuje da je u periodu od 1991. godine do danas izgubljeno oko 100.000 radnih mjesta u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj.
Stečajevi su počeli odmah 1990-ih. Najveći broj hrvatskih tekstilnih poduzeća koja su djelovala u vrijeme Jugoslavije danas je likvidirano, dio ih je u višegodišnjem (u pojedinim slučajevima i višedesetljetnom) stečaju, dio ih je promijenio djelatnost, a tek u je u malom broju slučajeva proizvodnja opstala. Period od otvaranja stečajnog postupka do likvidacije u većini slučajeva bio je dugotrajan. Velik dio radnica još uvijek nije ostvario neisplaćena prava.
Na izložbi su dokumentirani štrajkovi radnica Kamenskog iz 2010., štrajk radnica Orljave iz 2021. te aktualni slučaj Varteksa, sudbina kojeg je još uvijek neizvjesna. Na ulazu u izložbu stoji tabla na kojoj posjetioci mogu izraziti svoju solidarnost s radnicama.
I u ovom kratkom prikazu vidljivo je da je izložba vrlo dobro pripremljena i dokumentirana. Na relativno malom prostoru, zidovi galerije puni su teksta i fotografija pogona i radnica. Akcent je na informativnosti, tako da ima samo nekoliko muzejskih eksponata: košulje s ispisanim parolama radnica, makete nekih pogona, nekoliko izložaka šivaćih mašina i sl. U svakom slučaju, treba pohvaliti rad priređivačica Ane Rajković Pejić, Kosjenke Laszlo Klemar i Barbare Blasin.
