Nekadašnje Vojno dječje lječilište u Krvavici predmet je vašeg višegodišnjeg interesa u okviru projekta Motel Trogir. Zbog čega je taj objekt značajan?
Radi se o remek-djelu arhitekture kasnog modernizma arhitekta Rikarda Marasovića iz 1960-ih, zaštićenom kulturnom dobru u državnom vlasništvu, koje od početka 2000-tih ubrzano propada. Unatoč nastojanjima brojnih aktera da ga se očuva, a da pritom i dalje ostane javno vlasništvo (i možda izbjegne strogo turističku namjenu), njegova je sudbina neizvjesna – država je najavila prodaju, ali tu postoji niz problema.
Objekt je zanimljiv i stoga što je na neki način "nanovo pronađen", iako živi u i sa zajednicom malog primorskog mjesta od 1965. godine. Niz je razloga za to: jedan od njih je što nije bio publiciran u stručnoj literaturi, drugi zato što nije bio zaveden u zemljišne knjige (bio je dio vojne imovine), treći jer je sam arhitekt Riko Marasović, iako izuzetno aktivan u društveno-političkom i profesionalnom životu, bio nedovoljno eksponiran i vidljiv, posebno u drugom dijelu života.
Urednice ste netom objavljene publikacije "(Ne) vjeruj pripovjedaču – Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici", što je ujedno i naziv vaše izložbe iz 2021. Naslov sugerira da vam je fokus znatno širi od arhitekture i tiče se društvenog odnosa prema njoj.
Kako stoji u tekstu naše izložbe, a i u novoj knjizi: "Ovo nije (samo) publikacija o arhitekturi. Knjiga govori o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja uslijed radikalne društvene promjene te posljedicama tih procesa." Tu nas je posebno zanimala proizvodnja znanja, narativa o recentnijoj prošlosti, onoj kada je Hrvatska bila dijelom socijalističke Jugoslavije, o kojoj se, čini se, još uvijek teško može razgovarati bez svojevrsne nelagode. Arhitektura je tu svojevrstan medij, "dokazni materijal" koji svjedoči o društvenim praksama, tehnološkim dosezima, estetskim vrijednostima, ali i politikama skrbi koje često izostaju u današnjem trenutku.
Predstavite nam ukratko sadržaj publikacije.
Knjiga je organizirana u nekoliko poglavlja. Uz priloge Lidije Butković Mićin, Jelene Borote i kraći intervju sa Sanjom Petrović Todosijević, krećemo od šire teme lječilišta i ljetovališta za djecu i politika djetinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji. Nastavljamo poglavljem u kojem pokušavamo rekonstruirati život Lječilišta dok je bilo u funkciji, ali i tijekom 1990-ih.
Slijedi poglavlje koje kroz tekstove Mirande Veljačić, Antonije Vodanović i Ivana Huljeva te razgovor sa stanarkom susjedne zgrade Josipom Balajić donosi priču o propadanju zgrade i kulturi sjećanja koja se veže uz nju, a potom i poglavlje posvećeno životu (Tamara Bjažić Klarin) i slikarskom opusu (Antonia Vodanović) "misterioznog" arhitekta Rike Marasovića.
Peto poglavlje dokumentacija je naše izložbe iz 2021. s radovima umjetnika Duške Boban, dua Doplgenger, Željka Blaće te inicijative Krvavica_art u dijalogu s Marasovićem slikarskim opusom, na što se nadovezuje intervju s Marojem Mrduljašem i članicama Udruge mART koje još uvijek rade na oživljavanju Lječilišta. Završavamo Apendiksom, odnosno studentskim vizijama budućnosti Lječilišta u Krvavici kako bismo otvorili prostor i mlađim generacijama.
