Bez sumnje, treća sezona izvrsne dokumentarne serije "Betonski spavači" pod imenom "Treći put", koja je u četiri epizode nedavno prikazana na HTV-u, izazvala je izuzetno emotivnu reakciju gledatelja. Je li to iznenadilo autore i o čemu ima smisla razgovarati post festum, za Novosti govore autori koncepta serije i scenaristi Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić. Ban je redatelj serije, Mrduljaš voditelj, snimatelj je Hrvoje Franjić, montažerka Nina Velnić, skladatelj glazbe Nenad Kovačić, producentica je Dana Budisavljević iz Hulahopa, a spiker Jerko Marčić.

Pokušamo li usporediti temeljne ideje prethodnih sezona "Betonskih spavača" – "Izgubljene arkadije" (2016.), u kojoj ste se bavili turističkom arhitekturom na Jadranu, i "Nedovršenih modernizacija" (2018.), gdje ste analizirali arhitektonske projekte koji su bili motori modernizacije u jugoslavenskom socijalizmu – izgleda da je treća sezona u kojoj se bavite arhitektonskim oprimjerivanjem temeljnih vrijednosti socijalističkog sistema (federativnost, antifašizam, nesvrstanost, modernizacija) kod gledatelja izazvala katarzičan efekt. Kao da je kumulativni učinak analize modernizacijskih procesa društva u socijalizmu kojom se bavi čitava serija tek u ovoj sezoni dotakao epicentar? Reklo bi se, manje nas se tiču propali i uništeni turistički kompleksi na Jadranu, malo nas se tiču procesi arhitektonskih nedovršenih modernizacija jer smo kao društvo ionako navikli na vječite tranzicije, ali nas se suštinski tiče kad nas se suoči s nekadašnjim, zajedničkim stilom života. Riječ je o konkretnoj arhitekturi, kao mjeri nekadašnjeg zajedničkog svijeta. Kako vam se čini ovakav dojam?

Maroje Mrduljaš: Treća sezona ciljano je postavljena kao kulminacija projekta, pa su snažne emocije posljedica kumulativnog učinka i nataloženih spoznaja kod gledatelja. Analizu odnosa arhitekture i društva razvijali smo postepeno, u mom pogledu od najviše konkretnog prema najviše apstraktnom. Prva sezona pokazala je kako je arhitektura odgovorila na specifične izazove masovnog turizma i pri tome stvorila novu kulturu i ekologiju, da bi zatim bila odbačena. Nije riječ samo o odbacivanju konkretnih zgrada nego i ideje planskog razvoja izgrađenog okoliša kao zajedničkog dobra. Druga sezona pokazala je velike modernizacijske projekte koji su temeljito promijenili fizionomije gradova i načine života, pri čemu se ta dostignuća uzimaju zdravo za gotovo, kao da su neka prirodna pojava. Treća sezona je pak usmjerena prema temeljnim vrijednostima koje su usmjeravale jugoslavensko društvo. Arhitektura je istovremeno reprezentirala i konkretizirala te vrijednosti i s njima vezane ciljeve. Odnos između arhitekture i društva bio je prilično jasan, kao što je i samo društvo imalo jasne konture, slagali se mi s njima ili ne. Mislim da su ta jasnoća i njen gubitak ono što može izazvati sentiment. Također, govorimo o vremenima optimizma i visokih ambicija koje računaju s boljom budućnošću.

Saša Ban: Ja bih ovoj tezi malo proturječio. Od prve sezone bavimo se arhitektonskim primjerima socijalističkog sistema i temeljnih vrijednosti za koje smatram da trebamo osvijestiti kao vrijednosti koje postoje, koje smo imali, a koje smo putem izgubili. Ako kao primjer uzmemo prvu sezonu i vrijednosti koje ona prikazuje, rekao bih da je za mene ona i emotivnija. Ideje koje su dominirale u prvoj sezoni nisu bile razrušeni turistički kompleksi nego razrušene ideje upravljanja jednom od naših najvećih vrijednosti, a to je morska obala i sklad s turizmom koji u to vrijeme doživljava boom. Raspad vrijednosti koje su bile u temelju društva izgrađenog na pokušaju osiguranja socijalne pravde svima je i početak niza trendova kojima se bavimo u toj sezoni: rasprodaja turističkih kompleksa devedesetih godina, uništavanje planski izgrađenih hotela koje stare jezgre gradova pretvara u "smještaje" ispražnjene od tradicije i kontinuiteta lokalnog načina života i specifičnosti, davanje u koncesiju dijelova obale na koju imaju pravo samo mušterije hotela, ukidanje i zapuštanje dječjih, radničkih i sindikalnih odmarališta, posredno i ukidanje univerzalnog prava na kvalitetan odmor i pristup moru. Druga sezona bavila se elementarnim nedostatkom plana za kontinuitet izgradnje urbanih cjelina, njihovog uređenja, a posljedično i degradacijom kvalitete života. Sve je to predstavljalo mjeru nekadašnjeg svijeta, a mjesta i projekti kojima se bavimo u svih dvanaest epizoda ruševine su konkretnih primjera na kojima se može vidjeti na koji način su te ideje bile oblikovane u prostoru.

Nevenka Sablić: Od prve sezone gledatelji nam pišu o snažnim kontradiktornim emocijama uz "Betonce". Tuga, ljutnja, melankolija, frustracija, ali i ponos. Zanimljivo je da ljudi koji možda i ne poznaju arhitekturu osjećaju da gube ili su izgubili nešto vrijedno, zapravo suštinsko. Mislim da im serija to pomaže artikulirati, kao da na površinu izlazi nešto što su i sami osjećali. A kada kažete da se čini da je ova sezona izazvala najemotivnije reakcije, niste jedini. Možda je tako jer najdirektnije govori o gubitku ideja i nade, a to je bolnije od propasti vrijedne arhitekture.

 

Jugoslavenska dostignuća

Na koji je način moguće arhitekturu socijalizma lišiti njezina ideološkog balasta? Kako je i zašto takvo što potrebno ili neophodno? Jasno je kako su revizionistički procesi u društvu od 1990-ih doveli do pitanja koje vam postavljamo, a koje i vi retorički postavljate u seriji. I ako ono izgleda plauzibilno, odgovor je kompliciraniji, ali ne i nemoguć. U vašoj se seriji stvari ideološki i politički postavljaju na svoje mjesto, bez fige u džepu, reduktivno i točno. Očito, "slika govori više od riječi" jedino ako su riječi na mjestu. Poput onog mjesta u seriji gdje Maroje kratko poentira ime autoputa "Bratstvo i jedinstvo" kao prethodnika poznatih vrijednosti EU-a u suvremenoj Hrvatskoj...

Mrduljaš: Revizionizam nije samo hrvatski ni samo europski, nego globalni fenomen. Primjerice, Europski parlament je 2009. donio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu gdje su pod zajednički nazivnik svrstani nacizam, fašizam i komunizam, ne uzimajući u obzir raznolikosti povijesnih perioda i konteksta. Jugoslavija takvoj taksonomiji upućuje izazov jer je po svojoj poziciji između istoka i zapada i po svom hibridnom društvenom uređenju specifična. Bavljenje arhitekturom dovodi do vrlo konkretnih uvida o tome kako je određeni period vidio i artikulirao cjelokupnost društvenog života. Dostignuća u socijalističkoj Jugoslaviji su po tom pitanju neupitna, a ona ne nastaju ni iz čega. Naime, prvo treba stvoriti društvene i materijalne preduvjete da se napredna arhitektura velikog mjerila dogodi. Društvo definira programe, osigurava sredstva, utječe na kulturnu klimu. Bez okvira jugoslavenskog socijalizma, naši gradovi bi izgledali drugačije. Dakle, moramo priznati danas nepostojećem društvu njegova objektivna postignuća, a bilo bi dobro nešto i naučiti od njega.

Sablić: Suština treće sezone su ideje globalne, humanističke vrijednosti iz zajedničke konkretne povijesti koje su kod nas danas politizirane, skoro kao sramotne. S time se ne slažemo – činilo nam se da ih u zadnjoj sezoni moramo jasno i glasno izreći. Činjenica da postoje kuće koje su ih utjelovile zanimljiva je i potentna za propitivanje sadašnjosti i ideja koje imamo za današnje društvo, iako je svima jasno da ih zapravo nemamo. Čini se da je jedino što možemo napraviti da si to priznamo i da u "starim" vrijednostima pokušamo pronaći barem inspiraciju. Te su nam ideje, naime, pružile stanove u kojima i danas živimo, bolnice i škole i ostale javne institucije kao i urbanistički osmišljene cjeline koje su humanije od onoga što se danas gradi.

Konkretni učinci serije "Betonski spavači" prema eventualnoj akciji države u spašavanju arhitekture modernizma su poznati – nema ih. Elaborirate i slučaj Spomen-doma Kumrovec, gdje je donedavno bilo šest zaposlenih koji su taj prostor čuvali od potpune devastacije, a sada ih više nema. Zašto se državi ovdje "isplati" totalna pasiva možda nije ozbiljno pitanje, ali nemamo bolje.

Često nam kažu kako u okvirima bivše države ta arhitektura nikada nije do kraja zaživjela na način na koji je mi vidimo i opisujemo. Istina, neka od tih mjesta nikada nisu doživjela svoj puni potencijal, ali to ne znači da je on zauvijek nestao – kaže Ban

Sablić: Kao i kod svih nelogičnosti našeg društva, najveći je problem nedostatak odgovornosti. U zavrzlami birokracije i političke inercije odgovornost je raspršena i na kraju ničija. Pa tako potencijal Spomen-doma u Kumrovcu od fantastične prilike postaje teret. Kada nema odgovornosti, a ideje više nisu na cijeni, nema druge nego riješiti se tereta.

Mrduljaš: Pokušaja i inicijativa bilo je više, ali to možda nije sada presudno. Spomen-dom u Kumrovcu nevjerojatan je primjer zaštićenog spomenika kulture u državnom vlasništvu koji je u većem dijelu u vrlo dobrom i funkcionalnom stanju, no stoji zatvoren već desetljećima. Naše državne institucije jednostavno nisu kapacitirane za bilo koji problem koji zahtijeva nešto više imaginacije, odvažnosti, pa i društvene darežljivosti. Tromost i nedostatak inicijative koji se pripisuju socijalizmu danas su još više izraženi. Govori se da je Spomen-dom prevelik za Kumrovec, no on se nalazi u blizini velikih gradova četiriju država, treba samo proširiti horizonte. Činilo se da je Sava centar bio prevelik za Beograd pa je ipak, zahvaljujući vještom korištenju geopolitičkih okolnosti, postao centar svijeta – istina, s golemim troškovima održavanja. No kako smo pristali na to da sve mora donositi profit, biti ekonomski samoodrživo? Postoje li neki sadržaji, pa i neke arhitekture, u koje smo spremni investirati bez očekivanja neposrednog povrata odmah i sada? Ne pripremaju li te arhitekture neku bolju budućnost? Naša serija pokazuje upravo to. Jedino što je ta budućnost abortirana.

Serija pokazuje nevjerojatnu dinamiku utopijskog i distopijskog (ima li razlike?), kombinacije fantastičnog ili nadrealnog, a istovremeno nepogrešivo funkcionalnog i u ideji i u izvedbi modernističke arhitekture socijalizma. Kako to da tek sad to tako vidimo? Recimo, beogradski Sava centar i zgrada nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća doimaju se kao domaće verzije "Blade Runnera". Košmarni futurizam ogromne, raskošne arhitekture političke elite socijalizma? U čemu je vaša fascinacija?

Mrduljaš: Ima nešto nadrealno u većini arhitektura kojima se bavimo. Modernistička arhitektura i općenito urbana arhitektura redovito ne prikrivaju svoje mjerilo i upućuju izazov svojim stanarima da otkriju načine života koji prekoračuju tradicijske predodžbe i konvencije. Kada se ne radi o ruševinama, mnoge od tih arhitektura koriste se u puno manjem obimu nego nekada, pa se javlja nerazmjer između izvornih funkcija i današnjih načina i intenziteta korištenja. Otuda distopijski dojam; kao da je aktualni život nastanio jednom napuštene objekte, što do neke mjere i jest točno. Doživljaju same arhitekture sigurno doprinosi i filmski jezik. Iako nismo ciljali na monumentalizaciju, vizualno opisivanje zgrada iz perspektiva koje nisu uobičajene za promatrača postavlja ih u kontekst "autonomnih objekata". Ipak, sagledavanje nadljudskih formalnih svojstava arhitekture u filmskom mediju pomaže njenom razumijevanju. Taj nadljudski pogled također približava gledatelje poziciji arhitekata-urbanista.

Saša Ban, Nevenka Sablić i Maroje Mrduljaš (Foto: Sandro Lendler)

Ban: Svi koji smo radili seriju gledali smo kroz iste naočale – one koje i ljude i prostore pred nama vide kao čudo. Fascinantni, uzbudljivi, mistični prostori zajedničke prošlosti, iz današnje perspektive izuzetno progresivno osmišljeni. Često nam kažu kako u okvirima bivše države ta arhitektura nikada nije do kraja zaživjela na način na koji je mi vidimo i opisujemo. Istina, neka od tih mjesta nikada nisu doživjela svoj puni potencijal, ali to ne znači da je on zauvijek nestao. Naprotiv, on je tu i sve o čemu govorimo u toj arhitekturi može biti doslovno sutra. Ipak, vrijeme ide, a takvih je prostora sve manje ili su u sve lošijem stanju. Otuda melankolija. Ruševno stanje je činjenica, ali se radije bavimo mogućnostima iz kojih nešto možda možemo preuzeti za budućnost.

Sablić: Često je prevladavao osjećaj da se bavimo futurizmom, a ne poviješću. Uzbudljivo je proći ta mjesta s Marojem i kroz jezik arhitekture osvijestiti zašto neki prostor učini da se osjećamo na točno određen način. A dodatno oplemenjuje doživljaj ljudi koji su u tim kućama proveli živote.

Nekadašnja olimpijska bob-staza u Sarajevu iz perspektive drona izgleda posve u skladu sa zelenim politikama bezinteresne šetnje prirodom, a nekada je bila čudo u svjetskim gabaritima. Zagrebački Brodarski institut je možda jedna od najtužnijih postsocijalističkih devastacija u povijesti?

Mrduljaš: Osobno se na tim mjestima osjećam možda perverzno prirodno. Upoznajete muškarce i žene koji su bili ili još uvijek jesu potpuno posvećeni svojem radu i arhitekturi koju nastanjuju, a koja pred njihovim očima propada, preoblikuje se ili je u lošem stanju. No rijetko se čuje rezignacija; oni koji su rezignirani već su otišli. Često su to mjesta neke neobične vitalnosti koja egzistira na marginama društva – upravo su ta stanja propadanja stvorila džepove otpora i otoke normalnosti. Najjasniji primjer je Muzej historije u Sarajevu u kojem mala grupa ljudi u ruševnom remek-djelu bez ičije pomoći održava na životu progresivnu misao u podijeljenoj Bosni i Hercegovini. Upravo zato ondje završavamo sezonu.

Ban: A kakav je to niz propuštenih prilika i kakav neiskorišteni potencijal. Pritom, politike koje omogućuju ovakav razvoj situacije rade to toliko sustavno da više ni za jedan od tih primjera ne vjerujem da se radi o slučajnosti.

Sablić: Kada je riječ o Brodarskom institutu, obuzme me možda najveći osjećaj frustracije. Na stranu ogroman potencijal zgrade, najviše se ovdje radi o ljudima kojima je uništena mogućnost da rade svoj posao. Riječ je o generacijama koje su imale mogućnost nevjerojatne infrastrukture i stručnjake od kojih se moglo učiti. Brodarski je najtužniji potencijal u nestajanju.

 

Od prve sezone gledatelji nam pišu o snažnim kontradiktornim emocijama uz "Betonce". Tuga, ljutnja, melankolija, frustracija, ali i ponos. Ljudi koji možda i ne poznaju arhitekturu osjećaju da gube ili su izgubili nešto vrijedno, zapravo suštinsko – ističe Sablić

Cenzura antifašizma

Epizoda "Grad radnika i arhitekata", u kojoj ste uz lokalne sugovornike analizirali arhitekturu Zenice kao primjer urbanističkog planiranja u socijalizmu moderniteta, doživjela je ovacije. Nema tko nije gledao vašu "Zenicu", pa ako tražimo "emancipatorski potencijal", to bi bilo to? Za razliku od tužne situacije nekadašnjeg sarajevskog Muzeja revolucije, kojemu život polagano curi. Humana perspektiva zeničkog nenametljivog i finog urbanizma je neprocjenjiv kapital ukupnog urbanizma Jugoslavije, čini se...

Mrduljaš: Urbanizam Zenice je kapital koji bi trebao pripadati svima, bez obzira na vlasništvo pojedinih parcela. Taj je kapital nedjeljiva cjelina i jednako duguje materijalnoj izgradnji i primjeni ideje arhitekta Neidhardta. Zar nije divno kako je čitavo društvo dekadama bilo vjerno predodžbi o gradu kao zajedničkom dobru? Kvalitetno realizirani urbanizam dragocjeno je naslijeđe, jer je urbanistička ideja osjetljiva i izložena degradacijama, a razvoj grada dugo traje. No taj urbani kapital nema jednostavnu ekonomsku vrijednost, jer ga se ne može neposredno utržiti. Još uvijek imamo javno školstvo i zdravstvo, ali nemamo javni urbanizam. Financijalizacija izgrađenog okoliša danas je već dobro poznat i uhodan fenomen: stan više nije ljudsko pravo i dom, nego roba i investicija. Više nismo susjedi, nego suvlasnici. Grad više nije sociokulturni organizam, nego nakupina parcela s ekonomskom vrijednošću. Baš je u logici razvoja gradova javno vidljivo kako neoliberalna paradigma mijenja predodžbe o načinima našeg obitavanja u svijetu.

Sablić: Epizoda o Zenici mi je najdraža jer je, uz sve negativno u seriji, izazvala i ponos. Zeničani se javljaju i zahvaljuju što smo prepoznali kvalitete njihovog grada. To im daje nadu da se one ponovno mogu artikulirati, time i zaštititi, boriti se za njih. Možda naivno, ali čini mi se da smo u Zenici probudili ono što može pomoći u prepoznavanju i poboljšanju kvalitete života građana.

Što reći o sudbini Richterova paviljona kojim se Jugoslavija predstavljala na izložbi EXPO 58, a danas je prostor katoličke škole i belgijski spomenik kulture? Tek prije desetak godina se saznalo da je tome tako, a u vašoj seriji smo pratili kako su Belgijanci s velikim poštovanjem uz ime svoje škole na fasadi zadržali i ime paviljona ("Jugoslavija") i preselili je s originalne lokacije da bi njihova djeca imala prvoklasni školski prostor?

Sablić: Maroje je sve rekao na licu mjesta: "Thank you, Belgium."

Epizoda "Treći put: Smrt fašizmu, sloboda ostalima" posudila je naslov od jednog umjetničkog rada na muralu sarajevskog Muzeja historije. Savršeno odgovara trenutku (globalne) društvene situacije. Univerzalistička je par excellence. Pa ipak, "smrt fašizmu" je i u umjetničkoj intervenciji povod za uvredljive komentare, ali i za pokušaj svake cenzure u javnom prostoru? Nismo naivni, ali ovo je ipak bizarno?

Mrduljaš: HRT u najavi četvrte epizode na društvenim mrežama nije navodio njen naslov. Televizijska kuća kao da se srami ili boji onoga što emitira, iako je riječ o općeprihvaćenoj vrijednosti: tko bi se iole civiliziran usudio javno odbaciti antifašizam? Usprkos toj nelagodi, mi smo ipak na programu. U ovom zbrkanom vremenu takve nekonzistentnosti nisu sasvim neobične.

Ban: Kada smo u prvoj sezoni arhitekta Darka Turata upitali zašto se početkom devedesetih govorilo kako treba srušiti sve te "socijalističke mastodonte", rekao je da su to floskule tadašnjeg vremena. Čini se da je želio reći kako iza toga nema puno promišljanja. Očito se bez promišljanja i djeluje, a floskule lako pronalaze put do svoje publike. Upravo zbog toga treba razmisliti o parolama, floskulama i pamfletima specifičnima za određeno vrijeme. U tom smislu spomenuta floskula iz devedesetih govori o rušenju, a parola "smrt fašizmu, sloboda narodu" govori o slobodi. Istrgnuta iz nekadašnjih ideoloških okvira i inteligentno izmijenjena kao što je to u umjetničkom radu Andreja Đerkovića, parola "smrt fašizmu, sloboda ostalima" upućuje da danas stvari treba itekako pažljivo misliti.

Hoće li biti četvrte sezone "Betonskih spavača"?

Sablić: Rekli smo si, ova sezona je zadnja. Ali isto smo rekli i nakon druge pa smo napravili treću. Nažalost, "Betonski spavači" su preambiciozan projekt da bi se od njega moglo živjeti i preživjeti: ekonomski su, zapravo, potpuno neisplativi. Ne vidim mogućnost dobivanja većeg budžeta, a ne postoji ni mogućnost da ih radimo na drugačiji način od dosadašnjega s puno istraživanja, putovanja, otkupa arhive. Sve je to jako skupo, ali teško nam ih se odreći. Ovakav rad pruža i frustraciju i veliku satisfakciju, pogotovo kada vidite kako komuniciraju s publikom. Ali ideje kuhaju, bez obzira. Čekamo i rezultate natječaja Ministarstva kulture za rad na monografiji, zanima nas transfer filmskog medija u tiskani i mogućnost da neke materijale koje zbog dramaturgije nismo uvrstili u emisiju obuhvatimo u novom mediju.