Arhitekt Andrija Mutnjaković (Osijek, 1929.) srdačno nas je uveo u trosobni stan-atelijer u zagrebačkom Folnegovićevom naselju gdje svaki dan, bez izuzetka, radi od jutra do kasnoga poslijepodneva još od 1964. kad je kao jedan od autora projekta naselja sebi izabrao tu adresu.

- Ovo je naselje gradilo poduzeće Jugomont i još uvijek funkcionira kao prezentacija moderne jugoslavenske arhitekture. To ne moram naglašavati ja, jer je isto napisao Udo Kultermann u svojoj knjizi iz 1970-ih. U naselju se i danas komotno živi. Izolaciju stanova smo s vremenom poboljšali s unutrašnje strane, druge intervencije nisu bile potrebne - mirno će Mutnjaković.

U atelijeru je smješten čitav njegov opus. Makete, nacrti i izvanredno bogata biblioteka, sve nakrcano ali uredno u maniri neprepričljivo modernističkog šarma. Atelijer je prošle godine darovan HAZU-u "za poboljšanje rada Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, a darovanu građu Muzej će čuvati kao cjelinu Zbirke Andrije Mutnjakovića". Da ne bude zabune, naš devedesetčetverogodišnji sugovornik nema potrebe za ikakvim životnim rezimeom nego je profesionalno metodičan i prema drugima pristojan.

Izmjestio bih čitavu administrativno-poslovnu zonu Zagreba par kilometara preko Save. Svu bih arhitekturu tog prostora postavio na platformu, a promet bi bio smješten ispod nje. Bio bi tu prekrasan, bogato zazelenjeni trg. I to Grad ne bi koštalo ništa

- Odnedavno više ne vozim. Kao najstariji sudionik u prometu, zbog drugih je bolje da prošetam. Također, posljednjih pedeset godina servisiram srce i sad mi je rečeno da nema potrebe za pejsmejkerom. A kako je moja majka doživjela 104 godine, računam na još deset godina rezerve - uz osmijeh će Mutnjaković.

Poslužuje kavu za radnim stolom, zvučna kulisa je Treći program Hrvatskoga radija ("slušam ih otkako su počeli emitirati"), pita o čemu ćemo razgovarati. O suvremenosti u arhitekturi i urbanizmu, velimo, što izaziva grohot.

- Nisam siguran jeste li na dobrom mjestu. Čitav život lansiram ideje, uvijek u perspektivi izvedbe. Naknadno ispadne da proizvodim futurističke vizije. Moje projekte su često komentirali kao one neprikladne tehnologiji 20. stoljeća. I kad smo promijenili stoljeće, mogu ponoviti da borba s koncepcijom kuće kao kutije šibica traje i dalje. Dakle moj odgovor o quo vadisu arhitekture jednak je kao i 1964. kad sam napisao da je budućnost u kinetičkom pristupu arhitekturi, a ne u zidarima - kaže.

Uostalom, struka svjetskih razmjera Mutnjakovića smatra pionirom kinetičke arhitekture čiji se rad temelji na (nikad prekinutoj) tradiciji modernističkog strukturalizma i utjecaja bioničkih znanosti na arhitekturu. Svjetsku slavu stekao je svojim najvažnijim i najvećim realiziranim projektom, Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom Kosova u Prištini (1982.). Ta je, u svakom smislu ekspresivna građevina, prije nekoliko godina uvrštena među "devet svjetskih čuda arhitekture" zbog čega njezinu obnovu financira ugledna Zaklada Getty.

- Zvali su me da budem supervizor tog procesa u čemu sada uživam kao kad smo ju gradili 1970-ih - komentira naš sugovornik čija je arhitektura u Zagrebu najpoznatija na primjeru Gimnazije Lucijana Vranjanina i one šarene, pikselizirane fasade na dječjem Kazalištu Trešnja.

 

(Foto: Sandro Lendler)

Projekt Zelendvora

Kao jedan od najznačajnjih domaćih arhitekata, Mutnjaković je ipak najpoznatiji po broju nerealiziranih, vizionarskih projekata. Mnogi bi rekli nažalost, upućeniji – nasreću.

Recimo, arhitekt Tomislav Odak u knjizi "Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća: neostvareni projekti" (UPI-2M books, 2006.) tvrdi kako je za mnoge projekte sreća što nisu napravljeni, i to ne stoga što su neki neizvedivi, nego i zato što su poslužili kao inspiracija mnogim arhitektonskim generacijama.

- Nikad nisam bio jedan od onih arhitekata koji traže investitore. To mi je vjerojatno greška. Oduvijek se, jednostavno, javim na natječaje i uglavnom na one međunarodne. Cilj je da se projekt realizira, ali je jednako važno da se o njemu razmišlja i razgovara - slaže se naš sugovornik.

Uostalom, u korpusu domaće povijesti arhitekture tek je nekoliko primjera kojima se eksperimentira "gradotvornim" konceptima. To su: Sinturbanizam (sinturbanistički grad za milijun stanovnika) Vjenceslava Richtera, Hidroid (niz turističkih kompleksa futurističke vizure) Vojtjeha Delfina i projekt Domobil Andrije Mutnjakovića s kojim je 1964. sudjelovao na natječaju za obiteljsku vilu u Hollywoodu.

Turizam je u socijalizmu bio privredna grana koja je gradila promišljene hotelske komplekse, moji prijatelji arhitekti govorili su da je sezona loša ako godišnje ne projektiraju novih deset hiljada kreveta. Zadnjih pedeset godina u Hrvatskoj nije ništa planski sagrađeno

Ideja Domobila kao stambene kuće zamišljene poput cvijeta čiji se krov po danu rastvara a po noći i po kiši zatvara Mutnjakovićev je lajtmotiv forme. I da je na natječaju bilo prihvaćeno to osebujno rješenje na principu domobilskog cvjetnog krova, splitska katedrala sv. Petra danas bi bila jedna od glavnih turističkih atrakcija. Ovako, ostaje pitanje hoće li se Domobil realizirati, ikada?

- Hoće. I to vjerojatno u Dubaiju. Ne znam još konkretno, ali sam siguran da hoće - kratko će Mutnjaković.

Pitanje smo postavili s dozom opreza, posve nepotrebnog. Mutnjaković je blagotvorno, zarazno optimističan i očito je da ga arhitekt Krešimir Rogina nije bez veze nazvao "Dylanom domaće arhitekture". Pogođeno?

- Vidio sam taj tekst o "divovima" domaće arhitekture. U redu, mogu se prepoznati, barem po količini građe koju sam proizveo. Neki dan sam, recimo, morao sastaviti popis svojih objavljenih knjiga. Većinom povijesno-teorijske, uglavnom su to dvojezične studije. Izračunao sam da je objavljeno 48 mojih naslova, ostao sam "paf" - uz osmijeh će arhitekt čije su aktualne brige ipak tipično domaće arome. Projekti na čekanju.

- Trenutno imam 3-4 zgrade za koje je dokumentacija gotova, ali radovi stoje. Dogradnja Salezijanske gimnazije u Rijeci je završena i tu sam zadovoljan, ali me brine projekt Zelendvora u Zagrebu čija je gradnja započeta prije deset godina, projektna dokumentacija pripravljena prije dvadeset, a posljednje dvije godine stoji na Ustavnom sudu zbog problema između investitora i banke.

Anka Mrak-Taritaš najprije nije htjela dati građevinsku dozvolu jer, navodno, takav organski oblik ne spada u tradiciju Zagreba. Sve mora biti kvadratno. Kad smo ipak dobili lokacijsku dozvolu, došla je kriza što je narušila odnos investitora i banke i sada je riječ o lokaciji ogromne rupe punoj vode nasuprot Tvornice duhana Zagreb. Iskopane su tri podzemne etaže, srećom betonirane, pa se neće sve urušiti - objašnjava Mutnjaković.

Malo je reći da je šteta, jer se radi o 25 tisuća kvadratnih metara u ideji bioničke forme koja se u pet krakova kreće po terenu stvarajući terasastu strukturu.

- To su ozelenjene terase za stanovanje gdje kuća živi s tlom, počevši od tla - razlaže arhitekt a mi smo malodušni, otpisujemo privatni realitet takvog stanovanja.

- Ali ona nije ništa skuplja nego arhitektura u "običnoj" stambenoj zgradi. Razlika bi jedino bila u komforu koji bi se postigao - kaže autor fantastično zamišljene zagrebačke kuće i shvaćamo da ne hvali svoj rad kao novitet na tržištu nego kao dokaz životnog uvjerenja "o obavezi boljega života na zemlji".

 

Grad kao kolektivni mozak

Iz sličnog profesionalnog registra, očito ukorijenjenog u vremenu socijalističkog modernizma i pripadne urednosti velikih prostornih planova, sagledavanja cjeline umjesto voluntarizma parcijalizacija; epohi discipline i autoriteta službi zaštite spomenika i prirode i tako dalje; proizašla je nedavno javno predstavljena "Deklaracija o hrvatskom prostoru". Mutnjaković ju je inicirao kao predsjednik Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ). Traži se, da se hrvatski prostor temeljnim odredbama Ustava RH stavi pod postojanu zaštitu kao "branu od kratkoročnih interesa podložnih legislativnim oscilacijama".

Uz pokriće dvadesetak potpisanih arhitekata istim su povodom nastupili i Nikola Bašić i Jerko Rošin. U javnosti je ta inicijativa automatski uspoređena s Deklaracijom o hrvatskom jeziku iz 1967., što držimo totalnim promašajem. No našem je sugovorniku svejedno je li usporedba ovakva ili onakva. Odjek inicijative je ionako bio ravan nuli. Što je onda namjera Deklaracije?

- Prije četrdeset godina ukinuta je Nacionalna strategija razvoja. Izvan zakona je stavljen Prostorni plan razvoja Hrvatske zbog čega smo postali zemlja zimmer-frei turizma i ničega više. A zimmer- frei koncept je aktiviran prije šezdeset godina kao socijalna pomoć Dalmaciji, u nedostatku ondašnje industrije. Turizam je u socijalizmu bio privredna grana koja je gradila promišljene hotelske komplekse, moji prijatelji arhitekti su govorili da je sezona loša ako godišnje ne projektiraju novih deset hiljada kreveta. Ali zadnjih pedeset godina u Hrvatskoj nije ništa planski sagrađeno. Baš ništa, osim zimmer frei kućica i apartmanskih kutija.

(Foto: Sandro Lendler)

Od zimmer frei koncepta socijalne kategorije danas je preživjela tek činjenica da vlasnik vikendice koju iznajmljuje državi plaća godišnji paušal od pet stotina kuna, a u tri mjeseca zaradi od trideset do pedeset tisuća eura. I to je na neki način u redu. Hrvatska je članica EU-a, vlasnik može biti bilo tko, ne nužno Dalmatinac ili Istranin. Nije u tome problem. Stvar je u tome da smo posve stihijski zakrčili obalu, a to nismo ni naplatili. Uništavamo sami sebe. Problem prostora je, naime, u njegovom strateškom razvoju, na trenutnom tlu njegove neregulirane eksploatacije.

Deklaracijom smo htjeli ukazati da je krajnje vrijeme za zaštitu javnog prostora, što se može jedino urediti legislativom. I ako javnost to smatra naivnom rabotom, autoritet struke nalaže da probleme glasno izgovorimo. Recimo, kad smo uvjereni da je Istra doista "domaća Toscana" jer ima najbolje maslinovo ulje i odlično vino, Istru treba zaštititi kao nacionalno poljoprivredno dobro. Budući vlasnik bi ondje mogao kupiti parcelu za masline i lozu, ali ne i za vikendicu - objašnjava Mutnjaković, pomalo rezigniran odsustvom službene reakcije na Deklaraciju.

- U pokušaju predstavljanja inicijative obišli smo dvojicu predsjednika. Kod Milanovića je barem bilo zabavno, on je govorio o arhitekturi umjesto da nas sluša. Plenković je dogovorio sastanak, ali se nije pojavio nego je poslao svog predstavnika. Ne sjećam se tko je bio, piše u zapisniku - veli naš sugovornik.

Naposljetku, kad je riječ o problemu prostora u Zagrebu, nije teško zaključiti kako razmišlja čovjek Mutnjakovićeva profila. Zagrebačke urbanističke neuralgije su konsenzusom odavno elaborirane, zato nas zanima čega bi se tako iskusan autor prvo prihvatio u Zagrebu?

- Napravio bih ono što biste očekivali da prvo treba napraviti. U Zagrebu su poslovni objekti razbacani po gradu kao kokoši koje idu za zrnom kukuruza. A ja bih napravio senzaciju, po uzoru na ono što je napravio Pariz. Izmjestio bih čitavu administrativno-poslovnu zonu par kilometara preko Save. Svu bih arhitekturu tog prostora postavio na platformu, a promet bi bio smješten ispod nje. Bio bi tu prekrasan, bogato zazelenjeni trg. I to Grad ne bi koštalo ništa, jer bi se naplatio od investitora kuća na platformi. Za to ne treba novaca, treba ideja - govori Mutnjaković.

Ili treba hrabrosti?

- Ne znam da za ideju treba imati hrabrosti. Zagreb je grad vrlo konzervativne arhitekture čiji je centar oblikovan prema projektima otprije sto godina, kad se znalo kako centar treba izgledati. Sad se to ne zna. Imamo novu gradsku vlast koja biranim riječima kaže da ljubi Zagreb, a niti jednu od vitalnih tema urbanističkog razvoja nije načela. Bez obzira na dinamiku obnove nakon potresa, grad živi, razvija se, gleda u budućnost. Ide dalje. Ono čega nema nije argument protiv onoga što bi moglo ili trebalo biti. Kad se novi gradonačelnik predstavljao, jedina stvar koju je naglasio bila je činjenica da će se pobrinuti za smeće. Pa kakav je to gradonačelnik kojemu je smeće problem - pita se Mutnjaković.

Mislite, smeće kao prvi problem, a ne urbanizam i arhitektura?

- Mislim grad. Grad kao kolektivni mozak, u sinergiji. Čak i kad novac nije problem, vizija je superiorna. U arhitekturi je sve izvedivo, sve su utopije konkretne - zaključuje.