U zadruzi Otvorena arhitektura pokrenuli ste u Križevcima pilot-projekt razvoja zadružnog stanovanja u Hrvatskoj?
Riječ je o projektu koji sufinancira Europski socijalni fond, koji vodimo zajedno s partnerima, Gradom Križevcima i Zadrugom za etično financiranje. S kolegama Ivanom Vadanjelom i Antunom Sevšekom te Ivonom Pavlovićem iz ZEF-a već duže smo zainteresirani da potaknemo da se i u Hrvatskoj ostvari ovaj model gradnje stambenih zadruga. Radi se o modelu kolektivnog vlasništva i kolektivnog upravljanja stambenim prostorom koji se temelji na načelima solidarnosti, zajedničke odgovornosti i dijeljenja resursa u korist dugotrajnog zajedničkog i šireg društvenog interesa. U Hrvatskoj još ne postoji ovakav model zadružnog stanovanja koji razvijamo, no postoji interes, ali i potreba za njegovom implementacijom. U Križevcima je u procesu definiranje lokacije koju će budući stanari dobiti od Grada na dugotrajno korištenje, a istovremeno provodimo radionice na kojima sve zainteresirane educiramo o načinu funkcioniranja stambenih zadruga. Imamo planove posjetiti druge gradove kako bismo diljem Hrvatske proširili inovativni model osiguravanja pristupačnog stambenog prostora.
Koje su prednosti stambene zadruge?
Glavne prednosti su povoljniji stambeni prostor zbog izuzimanja cijene zemljišta i profita investitora, veća kvaliteta života kroz zajedničko sudjelovanje u stambenoj zajednici i korištenje zajedničkih prostora. Stanari su uključeni u fazu projektiranja zgrade, cijena najma nije pod utjecajem tržišnih kretanja, a javni prostorni resursi koriste se za društvenu korist. Lokalna samouprava zadržava vlasništvo i nadzor nad javnim zemljištem. Time se sprječavaju potencijalne špekulacije, a tu je i pozitivan utjecaj na ekologiju zbog poticanja korištenja obnovljivih izvora energije te gradnje prirodnim i recikliranim materijalima.
Što ona omogućuje svojim članovima – zadrugarima?
Vlasnik stambene zgrade je zadruga, a zadrugari plaćaju najam, no zadruga omogućuje svojim članovima doživotno pravo najma, uz mogućnost nasljednog prava, a što je zaštićeno pravilima zadruge. Ovo je velika prednost u odnosu na najam stanova na tržištu. Iznos najamnine je također definiran pravilima zadruge i ne prilagođava se tržišnim kretanjima, što omogućuje članovima dugoročnu sigurnost u vlastitom financijskom planiranju. Uz to, određeni iznos novca uplaćen kroz godine vraća se zadrugaru u slučaju izlaska iz stambene zadruge. Iznos početnog članskog uloga zadrugara ovisi o financijskoj konstrukciji konkretnog projekta, ali u prosjeku iznosi oko 20 posto cjelokupne investicije.
Kako komentirate što u Hrvatskoj, zbog velikog rasta cijena nekretnina i najma, mnogi godinama ostaju podstanari ili u roditeljskom domu?
Stanovanje u Hrvatskoj je nedostatkom javnih i neprofitnih investicija gotovo u potpunosti prepušteno tržištu na kojem privatni investitori vođeni logikom profita diktiraju visoku cijenu stanova. Iz tog razloga brojni se gradovi suočavaju s problemom osiguravanja stambenog prostora za svoje stanovnike, a posebno za mlade, starije osobe, obitelji s nižim primanjima, osobe u nesigurnim uvjetima rada i dr. Ubrzana transformacija stambenog prostora u komercijalne svrhe, prvenstveno turističkog tipa smanjuje broj dostupnih stambenih objekata te time izravno utječe na povećanje cijene najma stanova. Zato je najam stanova na tržištu izrazito nesiguran oblik rješavanja stambenog pitanja te je podložan rastu cijena koji nije proporcionalan rastu plaća i prihoda građana.
Trend smanjene dostupnosti stambenog prostora dodatno je pogoršan liberalizacijom tržišta rada koja kao svoj rezultat ima porast privremenih i prekarnih poslova, čime se smanjuje broj ljudi koji su kreditno sposobni. Stanovi postaju sve skuplji i većina mladih nema financijskih niti kreditnih mogućnosti kupiti vlastitu nekretninu. Takav trend povećava osjećaj nesigurnosti, negativno utječe na demografske trendove te smanjuje mobilnost radne snage. U kontekstu sve manje zastupljenosti programa javne stambene izgradnje i dominacije špekulantskog tržišta nekretnina, zadružni model pruža istovremenu mogućnost osiguravanja dugoročne sigurnosti stanovanja, optimalnog korištenja sve ograničenijih javnih resursa, kao i socijalne heterogenosti presudne za uključiv i društveno odgovoran urbani razvoj.
