Gledao sam taj pokisli, razvaljeni krajolik i uz sav tmurni dojam koji su na mene ostavljale slike razrušenih zidova i rasutih crjepova, uz svu (povijesnu) muku i jad na licima ljudi koji su stajali uz cestu i širili ruke nikako nisam mogao odagnati misli na sunčan, gotovo proljetni dan. "Treba li vam nešto?", pitamo i dočeka nas neko neočekivano rezignirano "Ništa." ili cinično "O'š kupit kuću?" Možda sam zbog nevjerice u toliku rugobu stvarnosti tražio utjehu u prizorima idile: dok su pored nas građevinski strojevi zgrtali hrpe nečijih raspadnutih života, pod nama se, kroz prašumu oštećenu od stihijske sječe, šuljao blatni potok. Naivno sam vjerovao da je ta grozota stvarnosti bila upravo potvrda tog nekog budućeg proljetnog dana kada bi mirni krajobraz mogao procvjetati u cvatu divljeg napuštenog voćnjaka. "Kako ovo mora da je lijep kraj." – konačno sam izustio. A moj je suvozač odgovorio: "Jebiga!"
Tih sam se dana vozio po Baniji s Milanom Radanovićem, historičarom iz Arhiva Srba u Hrvatskoj. (Prvi tekst s tih putovanja možete pročitati ovdje, a drugi ovdje.) Raznosili smo pakete kućnih potrepština i odjeću te usput bilježili štetu na stambenim, vjerskim i drugim kulturnim objektima. Radanović, sin duboresca iz Mašića kod Nove Gradiške, često bi razgovor sa aktualnih društvenih nedaća, neočekivano skretao na sjećanja iz očeve stolarske radione. Objašnjavao mi je kako se suše hrastove planjke ili zašto je brijest još uvijek cijenjena drvena građa. Mislim da sam upravo omađijan slutnjom ljepote krajolika i razgovorom o drvetu primijetio ono na što želim skrenuti pažnju čitaocima ovog članka. "To su gradili stari, pametni ljudi."
Svi koji su se posljednjih dana zatekli na Baniji mogli su primijetiti da su stare drvene kuće bolje podnijele potres od zidanih kuća. Čak i kada su u pitanju modernije gradnje izvedene sa svim potrebnim elementima nosive konstrukcije, drvene su se kuće pokazale otpornije. Zašto? Tome je tako iz više razloga, a dva su neposredno vezana uz potres. Drvo je, u usporedbi sa zidanim konstrukcijama, izuzetno lagano pa je manje osjetljivo na posebnu vrstu opterećenja koje uzrokuje potres. Ali drugi razlog je zapravo još važniji: značajke konstruktivnog sustava drvene kuće - pogotovo one stare kakve još možemo vidjeti u širem porječju Save i Kupe oko Siska, Petrinje i Gline - su takve da su drveni elementi gusto isprepleteni i dobro povezani. Takav način spajanja elemenata omogućuje drvetu da se pomiče, a da sustav nosivih elemenata ostane cjelovit. Znalci bi rekli da drvo „radi“. Pojednostavljeno, drvene konstrukcije u slučaju potresa imaju velike pomake nosivih konstruktivnih elemenata, ali se energija potresa raspršuje u „drmusanju“ kuće i pretvara u toplinu.
I doista, drvene kuće su poput drevnih živih stvorova, a njihova ukupna sraslost s okolišem, materijali i način kako su građene te funkcionalnost, razlozi su zašto im se pridjeva epitet autentičnih organičkih struktura. Zato je meni od svih tehničkih objašnjenja najdraže ono koje mi je dala jedna baka iz Letovanića na Kupi kad mi je rekla da se ipak „…nada da se njena kuća nebu srušila jer su drvene kuće gradili stari pametni ljudi“.
Pohvalu drvetu mogli bi nastaviti nabrajanjem brojnih, i svima poznatih, povoljnih mehaničkih, termičkih, kemijskih ili estetskih svojstava koje drvo kao materijal, još i danas čini izuzetnim i cijenjenim.
Poznati petrinjski arhitekt Davor Salopek, prvi je pisao o fenomenu tradicijske drvene gradnje sisačke Posavine i petrinjskog Pokuplja. Precizno je analizirao materijalne aspekte te arhitekture, ali i njezinu sraslost s ukupnim ekosustavom u kojem su nastajala seoska naselja ovoga porječja. Prvi put je skrenuo pažnju stručne javnosti na ovaj fenomen početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, inzistirajući da ga ne motivira nostalgija za prošlim vremenima svoga zavičaja nego upravo pouke i potencijal drvene arhitekture koji bi mogao inspirirati izgradnju humanijeg okoliša.
Sigurno se pitate: Zašto se onda u hrvatskoj rijetko grade drvene kuće? Nema li Hrvatska kvalitetnog drveta? Možda bi se životarećoj hrvatskoj drvnoj industriji mogao dati poticaj? Mogu li se Hrvatske šume d.o.o. početi baviti nacionalnim dobrom na način da kratkoročnu eksploataciju zamijene planom dugoročnog gospodarenja jednim od najvrednijih državnih resursa?
Kuća u selu Buzeta poslije potresa
Svojstva drveta nisu nikakva novost. Sva ova znanja napisana se u udžbenicima i svaki se inženjer sjeća predmeta sa druge ili treće godine studija kada se drvo konkretno i projektno razmatralo kao graditeljski materijal.
„Sjedi drvo na drvo!“- rekao bi moj profesor kada bi prilikom ispita iz drvenih konstrukcija znao odrješito ušutkati neznalice i blagonaklono im tumačiti svojstva drveta. Nažalost, ili na sreću nas neznalica, graditeljska praksa s kojom smo se uglavnom susretali nakon fakulteta rijetko nas je dovodila u vezu s drvetom. Suvremena graditeljska kultura u Hrvatskoj, danas nedovoljno poznaje drvo kao materijal. Drvene konstrukcije se pojavljuju sporadično kao praksa te samo kao nužnost povijesnih rekonstrukcija ili vrlo rijetko kao eksperiment nadobudnog projektanta.
Upravo ovih dana, u jeku humanitarne krize na Baniji, na temu izgradnje trajnih zamjenskih objekata za beskućnike osnivaju se stručna povjerenstva, uvode krizna rukovodstva, razmeće se kratkoročnim organizacijskim rješenjima, sve se opcije stavljaju na stol, ali ponovo - sjedi drvo na drvo: drvena gradnja se spominje samo usputno, tek kao jedno od mogućih rješenja. Graditeljstvo je ekstenzivna industrija, ako radi dobro ono pokreće cijeli niz djelatnosti i zato može biti nositelj vitalnosti neke ekonomije. Ipak možda je projekt oživljavanja drvene gradnje radi izgradnje tipskih drvenih objekata za beskućnike, ali sa ciljem dugoročnog oživljavanja drvnog sektora, zapravo pretežak zadatak za Hrvatsku. Možda on zahtjeva da ova ekonomija zna što hoće, ali da onda to i provede. Dali je jedna anarho-liberalna i odavno kolonizirana ekonomija sposobna za takvu, ipak političku, odluku?
Premda je sasvim jasno da drvena gradnja na Baniji ima svoje antropološko, kulturno i ekološko, (geo)fizičko, graditeljsko pa čak i ekonomsko utemeljenje, scenarij po kojem će se na Baniji graditi drvene kuće, reći će neki, ravan je putu na Mjesec. Stari Grci poznavali su dublje značenje riječi kriza (crisis) od onoga kako ga uglavnom danas koristimo: Kriza je zapravo odlučujuća točka i svojevrsna prekretnica u kojem se stanje mijenja – nagore ili nabolje. Kriza je uvijek svojevrsna točka odluke. Utoliko kriza nije nešto što nas zatiče i čini pasivnima. Stanje na Baniji, trebamo gledati u toj perspektivi.
Izuzetno pozitivno me, tijekom ovih 14 dana, iznenadilo ponašanje ljudi iz cijele Hrvatske. Jednako tako sam se upravo zatekao ponosan na hrabro držanje ljudi Petrinje, Gline i Siska koji su usprkos svemu ostali na nogama. Treba vjerovati u te ljude. Ovi ljudi, ljudi iz cijele Hrvatske, mogli bi graditi te kuće, samo ako im država i građevinski stručnjaci osiguraju okvir.
