Druga je polovica rujna, a u Splitu i dalje nema predaha od turističke stihije koja, čini se, guta sve pred sobom. Živjeti, boraviti ili svakodnevno posjećivati širi centar Splita tijekom turističke sezone, koja svake godine grabi sve više od onih proljetnih i jesenskih dana, znači biti itekako "na vlastitoj koži" upoznat s posljedicama turistifikacije koja je zavladala gradom. Pridodamo li ovoj lokalnoj činjenici, koja je prije simptom širih problema nego izolirani slučaj, globalnu krizu priuštivog stanovanja, jasnim se čini zašto je potrebno vraćati se drugačijim paradigmama promišljanja gradskog i životnog prostora.
U utorak, 17. rujna u splitskom Salonu Galić otvorena je izložba "Bombardelli 2024: Eksperiment-57 danas", koju je moguće pogledati do 3. listopada. Riječ je o svojevrsnoj prezentaciji rezultata umjetničkih istraživanja provedenih u sklopu istoimenog projekta u organizaciji udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze (projekt Motel Trogir) i pod vodstvom kustosice Nataše Bodrožić, a u suradnji s istraživačicama dr. sc. Sanjom Matijević Barčot i dr. sc. Anom Grgić sa Sveučilišta u Splitu. Projekt "Bombardelli: Eksperiment-57 danas" započeo je s provedbom prije dvije godine kada je okupio grupu umjetnika i umjetnica odabranih putem javnog poziva za kritičku reinterpretaciju projekta stambene arhitekture Eksperiment 57 (E-57) splitskog arhitekta Vuke Bombardellija. Oni su redom: Duška Boban, Ivan Buvinić, Dario Dunatov, Glorija Lizde i Majda Rožić.
Upravo se u društvenoj emancipaciji radničke klase, koja se ostvarivala kroz pristupačnost stambenih jedinica, reflektiraju i glavne kritike E-57: riječ je ipak o substandardnoj stambenoj osnovi čija je dugoročna prilagodba suvremenim standardima stanovanja upitna
Zašto Bombardelli, zašto E-57 i zašto baš danas?
Vuko Bombardelli obilježio je poslijeratnu stanogradnju u Splitu i Dalmaciji i nezaobilazno je ime kada govorimo o urbanom pejzažu Splita u kojem je prisutan nizom projektnih rješenja. Između ostalog, projektirao je Veslački klub Gusar (1961.), neboder Pomgrad (1962.) i robnu kuću Dalma (1975.), ali i – u kontekstu ovog projekta najbitnije – stambene zgrade E-57, koje su u razdoblju od 1958. do 1960. izgrađene na nekoliko lokacija u Splitu, kao i u Kaštel Sućurcu, Kaštel Gomilici, Dugom Ratu, Pločama te Mostaru i Čapljini.
Eksperiment-57 ponudio je paradigmatsko arhitektonsko rješenje tadašnje stambene krize u Splitu, nastale uslijed migracija ruralnog stanovništva u grad. Naime, stanovništvo Splita u prvih se desetak poslijeratnih godina povećalo za više od trećine, no taj intenzivan rast broja stanovnika u početku nije pratila jednako intenzivna stanogradnja. Bombardelli "predlaže inovativno i pomalo kontroverzno rješenje tipske osnove stambene zgrade namijenjene masovnoj izgradnji. Tim rješenjem, naziva Eksperiment 57 (E–57), stvorio je stambenu opciju čija je cijena bila gotovo tri puta niža od prosječne, što je znatno pridonijelo prvim poslijeratnim pokušajima racionalizacije u gradnji stanova", pojašnjava Sanja Matijević Barčot u članku "Arhitekt Vuko Bombardelli i Eksperiment–57" iz 2020. godine.
Standardizacija i racionalizacija stanogradnje pokazale su se tako ključnim faktorima za rješavanje problema stanovanja, a u slučaju E-57 realizirale su se minimalizacijom površine i maksimalizacijom utilizacije, faktorima koji su očekivano utjecali na promjene u životnoj svakodnevici, što je bilo vidljivo već iz prvih komentara tek useljenih stanara. Tako se upravo u društvenoj emancipaciji radničke klase, koja se ostvarivala kroz pristupačnost stambenih jedinica, reflektiraju i glavne kritike E-57: riječ je ipak o substandardnoj stambenoj osnovi čija je dugoročna održivost i prilagodba suvremenim standardima stanovanja upitna.
Bombardellijev osobni album u interpretaciji i prezentaciji Duške Boban (Foto: Duška Boban)
Danas pak njenu vrijednost ponajprije ocjenjujemo iz perspektive aktualne stambene krize i nepostojanja sistemske brige o stanovanju. Suvremenoj splitskoj radničkoj klasi, sastavljenoj u prvom redu od mladih građana i građanki koji životare od jedne do druge turističke sezone, od jednog do drugog ispražnjenog apartmana, sintagma "dugoročni priuštivi najam" jednako je nedostižna kao i san o vlastitoj nekretnini. U takvom kontekstu, u kojem je stambeni prostor ponajprije roba na tržištu, sȃmo promišljanje priuštivog stanovanja kakvo donose projekt i izložba "Bombardelli 2024: Eksperiment 57 danas" predstavlja utopijski i aktivistički čin.
U Salonu Galić izložena su četiri rada koja kontekstualiziraju i nadograđuju Bombardellijevo arhitektonsko naslijeđe, bilo da je riječ o uranjanju u arhivski materijal (Duška Boban tako prvi put javnosti predstavlja tri Bombardellijeva osobna albuma prepunjena kolažima), promišljanju promjene društvene paradigme i konteksta (Ivan Buvinić) ili o istraživanju iskustva življenja u Bombardellijevim zgradama danas (Dario Dunatov i Glorija Lizde, Majda Rožić). Čini se bitnim zadržati se na potonjem pristupu, na pitanju na koji je način Bombardellijeva minimalistička arhitektura zadržala tragove života na sebi, na koji su se način stanari prilagođavali prostoru, ali i prostor prilagođavali sebi.
Zašto Bombardelli, zašto E-57 i zašto baš danas? (Foto: Žaklina Antonijević/HULU Split)
U tom kontekstu, zanimljiv umjetnički odgovor nudi rad koji potpisuju Lizde i Dunatov. Naime, osim što zadovoljava sitnu voajersku znatiželju kod posjetitelja izložbe puštajući ih u stambene jedinice kroz seriju fotografija koje potpisuje Lizde, apstrahirane izjave stanara koje su priložene uz fotografije, a koje su rezultat razgovora koje je vodio Dunatov, uspješno izmiču zamci romantizacije i nostalgije te nude natruhe kritičkog odmaka dajući riječ onima koji ipak najbolje znaju, iz vlastitog iskustva, reći nešto više o uspjehu Bombardellijevog eksperimenta. Dodatno, rad je izveden u tehnici cijanotipije, koja se kroz povijest koristila za izradu arhitektonskih nacrta, pa je ova odluka zaokružila rad dovodeći u vezu ideju, plan, izvedbu i – najbitnije – suživot prostora i stanara.
Osim navedenih radova, tijekom trajanja izložbe, od 24. do 28. rujna će u galerijskom prostoru biti formiran i privremeni arhitektonski ured (Paul Lombardić, Nikolina Meter, Katarina Pedišić i Sandi Terzić) koji poziva građane, sadašnje ili buduće stanare Bombardellijevih zgrada, da popričaju o svom domu, zatraže savjet ili skicu, aktualizirajući pritom bitnu značajku Bombardellijevog rada – poticanje javnog dijaloga i polemike.
Svakako, E-57 se nije ostvario samo u pronalasku rješenja za stambenu krizu, već je u svom korijenu nosio i društvenu promjenu koja ponekad u kolektivnoj svijesti prikriva njegove manjkavosti. Nužno je stoga Bombardellijev rad sagledati i kritički te mapiranjem nedostataka, jednako kao i prednosti, pronaći u rješenjima koja su prije šezdesetak godina izazivala postojeće paradigme odgovor na pitanje što nam je činiti danas. U tom je smislu ovakav projekt zaista vrijedan korak u smjeru bottom-up pristupa, koji se čini kao jedini mogući u pokušaju makar artikuliranja, ako ne rješavanja, suvremene lokalne stambene krize.
