‘Pred očima desetak tisuća Splićana i gostiju jučer je s navoza Brodograđevne industrije ‘Split’ kliznuo u more veliki ‘finac’, kojemu je tom prilikom nadjenuto ime – ‘Amorella’. Riječ je o prvom od dva jednaka broda što ih splitski brodograditelji rade za finsku kompaniju ‘SF line’ iz Mariehamna.’

Tim je riječima davnog 12. srpnja 1987. godine tadašnji reporter Slobodne Dalmacije Viktor Ivančić započeo izvještaj s porinuća čuvene Amorelle, prvog u seriji od četiri feribota-ledolomca koje je splitski škver napravio za finskog naručitelja SF Line, kasnije preimenovanog u Viking Line. Vijest je objavljena i na prvoj stranici s naslovom ‘Porinut ‘ploveći grad”. Slobodna je i inače praktički iz dana u dan pratila rađanje čelične grdosije čije je porinuće dočekano s oduševljenjem, s obzirom na to da se radilo o najsofisticiranijom plovilu ikad izgrađenom u Splitu. Luksuzni brod – zamišljen kao trajekt sa svim pogodnostima kruzera na 12 paluba – primao je 2200 putnika i 600 automobila, bio je dužine 169 i širine 27 metara, s četiri dizel-motora koja su mu omogućavala plovidbu od 21,5 čvorova, ukupne vrijednosti 70 milijuna dolara. Dovitljivi novinari količinu Amorellinog prostora usporedili su s površinom od 290 prosječnih splitskih stanova, a iskorišteni volumen s veličinom jednog splitskog kvarta. Napravljena je za održavanje linije između švedskog Štokholma i finskog Turkua preko Baltičkog mora, zbog čega je imala i mogućnost lomljenja do metra debelog leda.

Upoznali smo puno ljudi koji su sudjelovali u izgradnji ovih brodova i stvorili poseban odnos prema njima s jakim emotivnim nabojem, tako da nije bilo teško shvatiti da smo premašili značaj jedne izložbe – kaže Duška Boban

Amorella je dakle bila ponos ne samo splitske, nego i cijele jugoslavenske brodogradnje, koja se tada dičila trećim mjestom po tonaži i prvim po kvaliteti u svijetu. Ponos je bio još veći s obzirom na to da je u izravnoj konkurenciji za dobivanje unosnog posla potučeno renomirano finsko brodogradilište u Turkuu, poznato baš po izgradnji sličnih feribota, dok je Amorella splitskom škveru bila prvijenac. Uz to je i naručitelj bio iz Finske, pa trijumf nije prošao bez naslađivanja. Nije nevažno spomenuti da se brodogradilište u Turkuu uistinu zbog gubitka Amorelle i njenih sestara našlo u problemima pa je otprilike u to vrijeme bilo otpušteno čak 800 radnika i najavljivan bankrot, dok su se u Splitu slavili titulu broda godine u svijetu i nakon ovog najavljivali nove velike poslove. Lloyd’s Lift, najugledniji pomorski časopis iz Londona, objavio je vijest da je pred potpisivanjem veliki ugovor za sovjetsko Dalekoistočno brodarsko poduzeće iz Vladivostoka za izgradnju pet brodova težak čak 750 milijuna dolara. Međutim, ne manje važna vijest, objavljena na istoj stranici Slobodne, glasila je da se u opticaj puštaju novčanice s apoenom od dva milijuna dinara. Inflacija je gušila i firme i građane, deviza je kronično nedostajalo, nacionalna netrpeljivost zamijenila je proklamirano bratstvo i jedinstvo i nije bilo teško zaključiti kakav scenarij slijedi.

Bez obzira na (pre)dug uvod, ovo nije tekst o krahu hrvatske brodogradnje ni nostalgična crtica kako je nekad bilo bolje. Ovo je priča o Amorelli kao simbolu jednog vremena koji i dan-danas funkcionira, ali sve je manje identitetski vezan uz one silne varioce, montere, inženjere i dizajnere koji su je napravili, kao i za ponosne Splićane i Dalmatince koji su je ispratili, a sve više uz Fince i Švede koji i dalje, više od 30 godina nakon što je proizvedena, putuju s ‘našim’ feribotom na liniji Štokholm – Turku, uz obavezno uplovljavanje na Alandske otoke. Porezna oaza putnicima omogućava uživanje, zajedno sa svim onim pogodnostima na koje Skandinavci računaju na svojim krstarenjima.

Na sudbinu Amorelle, koja je postala jedan od najdugovječnijih brodova koji su toliko godina proveli na istoj liniji pod istim brodarom i zastavom, podsjetila je svojim projektom splitska vizualna umjetnica Duška Boban. Najprije je u travnju u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu postavljena njena izložba fotografija o brodovima izgrađenima u tom gradu, s paralelnim objavljivanjem fotomonografije ‘Amorella – ploveći grad’, nastale u koautorstvu s novinarom Nikolom Bajtom, glavnim urednikom Novosti. Istoimena izložba je prošlog mjeseca postavljena i otvorena u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla, obogaćena dodatnim fotografijama s finskog trajekta. Izložbom i knjigom autori su željeli podsjetiti na nekadašnji značaj brodogradnje ne samo za grad Split i Dalmaciju, nego i za cijelu Hrvatsku, kao i istražiti emocije koje izazivaju brodovi poput Amorelle. Duška Boban uspjela je u neformalnom muzeju današnjeg Brodosplita, koji inače nije dostupan javnosti, snimiti 33 modela brodova koji su napravljeni od 1937. godine, kada je izgrađen Konjic, prvi željezni brod na splitskom navozu, preko podmornica Save i Drave s kraja sedamdesetih, 150-metarske ‘oceanske ljepotice’ Rose de Fonsece koja je 1962. godine isporučena jednoj brazilskoj kompaniji, do luksuzne jahte Caspian Star iz 2012. O svakom od tih brodova Bajto je napisao kratak tekst, svojevrsnu enciklopedijsku natuknicu, prateći njihov put od porinuća, mijenjanja vlasnika, havarija, sve do rezališta, svojevrsnog groblja na kojem prije ili kasnije svaki brod završi, ako prije ne skonča na dnu mora. Ipak, naglasak je bio na Amorelli, na kojoj je tokom svoje druge plovidbe Baltikom Duška Boban postavila izložbu svojih radova o modernističkoj arhitekturi Splita, na što je posebno ponosna.

- Duže vremena sam se bavila prostornim pitanjima i odnosom gradskih uprava i stanovništva prema arhitektonskom naslijeđu 20. stoljeća u Splitu. Kako je svako brodogradilište neraskidivo vezano uz identitet grada u kojem se snalazi, željela sam istražiti kako stoji stvar s Brodosplitom koji na određen način funkcionira samostalno, s obzirom na to da su radnici u škveru imali na raspolaganju sve – od vrtića do restorana, pa sve do neformalnog muzeja koji se nalazi u krugu brodogradilišta i nije dostupan javnosti. Prije godinu dana dobila sam dozvolu vlasnika da snimim makete koje se tamo nalaze. Improvizirala sam fotografski studio i snimila 33 broda. Radeći daljnja istraživanja, na površinu su isplivale emocije ljudi prema tim brodovima. Upoznali smo puno ljudi koji su sudjelovali u njihovoj izgradnji i stvorili poseban odnos prema tim brodovima s jakim emotivnim nabojem, tako da nije bilo teško shvatiti da smo premašili značaj jedne izložbe. Kao simbol je iskrsnula Amorella, kao identitetska odrednica i Splita i brodogradnje - kazala je Duška Boban, dodajući da je Amorella sličan odnos uspjela uspostaviti i na hladnom sjeveru, tako da su članovi posade i putnici s negodovanjem reagirali na vijest da bi iduće godine mogla biti prodana, pa žestoko lobiraju u upravi kompanije da i nakon 31 godinu nastavi raditi svoj posao i dva puta dnevno, bez iznimke, kreće po svojoj ruti.

U sjevernim zemljama muzeji nisu samo mrtvozornici kulture, nego vrednuju i suvremenost. Dakle, ne funkcioniraju na način da čekaju da nešto nestane, nego valoriziraju postojeće, a na određeni način upravo je to poanta i ove knjige – govori Nikola Bajto

Uostalom, tadašnji finski brodovlasnik Gunnar Eklund splitskim brodovima dao je imena koja su završavala na ‘ella’ u čast svoje supruge Ellen. Sve je to dokaz, nastavlja ona, da se na proizvodnju ne može gledati jednostavno i površno kao na primjerice turizam, koji je sam po sebi prolazan i efemeran, nego kao na nešto što ostaje i stvara kulturološke veze koje nadilaze i životne vjekove.

Projekt su prepoznali i Hrvatski pomorski muzej Split, koji je suizdavač knjige, i Tehnički muzej u Zagrebu, gdje će postavljena izložba biti otvorena do sredine siječnja.

- Činjenica da su vidjeli određenu vrijednost našeg projekta govori da i ljudi koje vode muzeje u Hrvatskoj sve više razmišljaju o uvođenju suvremenih praksi u svoj rad. U sjevernim zemljama muzeji nisu samo mrtvozornici kulture, nego vrednuju i suvremenost. Ispred pomorskog muzeja u Turkuu izloženo je više od stotinu brodova i usko je programski vezan uz tamošnje brodogradilište. U Pomorskom muzeju u Štokholmu vidio sam i model Stene Polaris, izgrađene 2006. u Brodosplitu. Ne samo da mi je bilo drago da je tamo, nego je važna i činjenica da se radi o ‘živom’ brodu koji se ovih dana upravo vraća iz Kanade u Finsku. Dakle, ti muzeji ne funkcioniraju na način da čekaju da nešto nestane ili propadne, nego valoriziraju postojeće, a na određeni način upravo je to poanta i ove knjige - kazao je Bajto, ističući da su 33 male priče o brodovima iz splitskog škvera tek manji dio s liste od više stotina brodova koje je Brodosplit tokom svog postojanja izgradio - od drvenih čamaca do čeličnih grdosija, i to svih namjena i zastava, jer su brodovi prodavani po cijelom svijetu i na svakom kontinentu.

S njim su se složile i dvije ravnateljice muzeja koje su pružile podršku ovom umjetničko-industrijskom projektu. Danka Radić, koja vodi splitski muzej, kaže da ovu priču smatra iznimno važnom, posebno s obzirom na to da brodogradnja u Hrvatskoj propada i da je potrebno sačuvati barem nešto od baštine koja još uvijek postoji.

- Danas je naročito popularna industrijska baština. Bilo bi dobro da sačuvamo jednu od svih onih hala u trogirskom škveru pa da se tamo napravi muzej u kojem bi prezentirali ono što smo radili, a brodogradnja u Trogiru seže još od trećeg stoljeća. Izložba i knjiga osvještavaju nas o dostignućima i razlozima za očuvanje naslijeđa splitskog škvera. Važno je da jačamo svijest o značaju brodogradnje čemu bi sigurno pridonijela i realizacija ideje Duške Boban o otvaranju Muzeja mora u bivšoj upravnoj zgradi Dalmacijavina u splitskoj Gradskoj luci i naša inicijativa o premještanju Pomorskog muzeja iz izolirane tvrđave na Gripama na more. Izgleda da su planovi vlasti drugačiji, ali moramo se boriti - kazala je Danka Radić.

Ravnateljica Tehničkog muzeja Markita Franulić rekla je da se, nakon što je za projekt čula iz medija, sama javila autorima jer je željela da se izložba, koja je komplementarna postavu muzeja, prikaže i u Zagrebu, da se predstavi monografija, a u popratnom programu i dokumentarac Lordana Zafranovića ‘Amorella – put u budućnost’ iz 1988. godine te televizijska reportaža ‘S Amorellom preko Baltika’ Tene Perišin i Šime Strikomana iz 1991., koja se u osvit jugoslavenskih ratova doticala i nacionalnih trvenja u Skandinaviji i ulozi Amorelle u povezivanju ljudi. Organiziran je i posjet još uvijek živom Brodarskom institutu u Zagrebu koji je bio nezaobilazno mjesto za ispitivanje modela velikog broja ovih brodova prije nego što su krenuli u izgradnju. Kao i hrvatska brodogradnja, danas je jako daleko od nekadašnjeg sjaja i preživljava mahom od narudžbi za ispitivanja koja dolaze iz inozemstva. Posjetu se priključilo više od 80 zainteresiranih građana. Još uvijek ima onih koji prepoznaju vrijednosti koje su ovdje u vrlo kratkom vremenskom razdoblju zaboravljene ili zatrte.

A ono brodogradilište u Turkuu koje je umalo propalo zbog Amorelle? Hvala na pitanju, država ga je restrukturirala i svako malo izbacuje nove kruzere i s Brodosplitom ga danas malo što veže, osim one, kako je nazvana 1987. u Slobodnoj Dalmaciji, naše ‘pobjede u gostima’.