Đorđe Lebović u Zagrebu je prešućen autor. Namjerno ili slučajno, za ovaj kratki prikaz njegove knjige "Semper idem" (Laguna, Beograd 2023., 13. izdanje), sasvim je svejedno. Jer, ako je namjerno, dokaz je tvrdnji kako ova sredina loše prihvaća podsjećanje na ustaška vremena stradanja Židova i Srba, posebno ako stižu s istoka. Ako je ignoriranje Lebovićevog djela slučajno, signal je za generalnu promjenu kulturne politike vezane uz knjigu općenito i samodovoljnost domaćih urednika i izdavača koja ih je spriječila da "uspiju" primijetiti roman o kojem je kritičar Teofil Pančić napisao da je "prvo remek-delo XXI veka u srpskoj književnosti" stavljajući ga uz bok troknjižnim Porodičnim ciklusom Danila Kiša.
"Semper idem" ("Uvijek isto"), inače natpis na jednom somborskom tornju, autobiografski je roman Đorđa Lebovića u kojem autor s elementima fikcije prepričava svoje djetinjstvo. Ne čini to skrivajući se iza lika djeteta, kao što je često slučaj s takvim tipom literature. Leboviću nije trebala nikakva maska da ispriča što se njegovoj židovskoj obitelji događalo u Somboru i Zagrebu u osvit Drugog svjetskog rata, Velikog sunovrata kako ga naziva pripovjedač, u kojem je stradala gotovo cijela njegova porodica.
Već je zagrebačka epizoda, koja je bi po prirodi stvari trebala biti zanimljiva hrvatskoj publici, dovoljna da kroz nekoliko mučnih priča bez velikih riječi dočara atmosferu buđenja nacizma u tom gradu u koji je stigao s majkom koja se netom prije razvela od oca. U njegovom raju – tako pisac naziva to razdoblje svog života s majkom i Dadi, koja ga je čuvala kao dijete – pojavljuju se prvi znakovi rađanja zla: mladići koji uz prešutno odobrenje profesora tuku židovske dječake, novine koje po nacističkom uzoru pripremaju teren za zločin prozivajući Židove kao krivce za sve loše, grafiti protiv njih, bezrazložna policijska privođenja da bi sve kulminiralo dolaskom ustaša na vlast.
Posebno je dramatična sudbina njegove bogate tetke Pauline koja je imala stan na glavnom zagrebačkom trgu gdje je, kako je to duhovito govorio junakov djed Adolf (početkom rata zabranio je da ga zovu po imenu), gledala u konjsko dupe na spomeniku banu Josipu Jelačiću. Ustaše je zainteresirao taj bečki uređen salon pa su upali da je kao "židovsku kurvu" i suprugu Srbina u partizanima izbace "ili kroz vrata ili kroz prozor", ali se ona kao prava otmjena dama nije dala iz svog stana. Kazala je: "Ako hoćete da me ubijete, moraćete to učiniti dva puta: najpre kao Židovku, a zatim kao Srpkinju".
Lebović je ovu obiteljsku kroniku počeo pisati nakon povratka iz Izraela 2000. godine gdje se, ponukan iskustvom iz 40-ih, sklonio početkom „naših“ ratova kada je i sam na gotovo dvije godine završio kao logoraš u Auschwitzu. Na žalost, kronika je ostala nedovršena. Smrt ga je spriječila da završi zadnjih nekoliko poglavlja, ali ta činjenica nije oduzela ništa ovoj dramatičnoj kronici stradanja.
Ne čudi da su dijelovi romana napisani filmski. Jugoslavenska javnost Lebovića pamti prije svega kao dramatičara i scenaristu. Drame su mu izvođene diljem Europe, a filmovi Hajrudina Krvavca poput "Valter brani Sarajevo", "Partizanska eskadrila" ili "Most", čiji je scenarist, postali su klasici.
"Semper idem" pošten je roman, napisan tako da vas neki dijelovi priče od srca nasmiju, da bi već koji redak dalje bili suočeni s crnilom koje pohara ljuske duše i na kraju dovede do Velikog sunovrata. Laguna je već treći nakladnik. Samo ovo, 13. izdanje, štampano je u 5000 primjeraka. Potražite ga u boljim knjižnicama ili Prosvjetinoj centralnoj biblioteci u Zagrebu, gdje su nam ga i preporučili.
