Zabrinjava što se u posljednje vrijeme sve češće može pročitati kako su ustaški dječji logori u Drugom svjetskom ratu u NDH zapravo bili svojevrsna prihvatilišta, gotovo bi se reklo, dječji vrtići.
Ne tako davno o njima su raspravljali članovi opskurnog Hrvatskog kulturnog vijeća, pod kapom Hrvatskog instituta za povijest, čiji su članovi razglabali na temu „Istina i laži o dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom“ a u istom kontekstu spomenut je i dječji logor u Sisku. Zaključeno je da se u Jastrebarskom 1942. zapravo nalazilo humano dječje prihvatilište i lječilište, a ne nikakav logor, kako to danas tvrde – kako kažu - neprijatelji Hrvatske. Pozivnice za taj važan skup, kao i priliku da objasne svoju tezu o dječjem vrtiću, dobili su stručnjaci i samozvani povjesničari, sve jedan važniji od drugog, Đuro Vidmarović, Hrvoje Šlezak, Ante Beljo, Polona Jurinić , Juraj Batelj, Igor Vukić, Veronika Popić i drugi.
Sasvim slučajno na njega nije pozvan nitko od brojnih pitomaca „humanog prihvatilišta“, tada dječaka i djevojčica, danas vremešnih stanovnika Banije, Korduna, Bosne. O njihovim „dječjim obdaništima“ diljem Hrvatske, naši sugovornici sa komemoracije održane u subotu u Sisku povodom itekako bi im imali što reći, ali član tog uzvišenog društva ne može biti svatko.
Da podsjetimo, ustaško-njemački logor u Sisku osnovan je 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera.
Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. augusta 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, bilo je 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. augusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.
Bivši logoraš Mile Vukmirović iz Banja Luke (Foto: Vladimir Jurišić)
- Ni sam ne znam kako, ali preživio sam logor Jasenovac a za dječji logor u Sisku sam itekako čuo i redovno dolazim na komemoracije i u Jasenovac i u Sisak. Mnoga djeca koja su ubijena u Sisku bili su sa mnom u zbjegu na Kozari, a neke od njih sam i poznavao. Zato sam danas ovdje. Sa Kozare dio djece je poslan u Jasenovac, a dio u Jastrebarsko i Sisak. Ja sam završio u Jasenovcu a imao sam tek osam godina – rekao nam je Mile Vukmirović iz Banja Luke koji svake godine na grobište gdje su sahranjeni mališani u Sisku položi cvijeće.
Jovanka Ranisavljević imala je tek tri godine kad je odvedena u Jasenovac:
- Od sigurne smrti spasili su me dobri ljudi čija imena nikada nisam uspjela saznati. Kad god dođem na ovakvo mjesto, sjetim se nevinih žrtava ali i hrabrih ljudi koji su me spasili. U Jasenovcu sam ostala do samoga kraja, sve do oslobođenja logora. Malo tog se sjećam, imala sam tek tri godine, ali traume koje sam proživjela osjećam i danas. Nažalost, u Jasenovcu je ubijen moj otac Simo a u Sisak dolazim svake godine da se poklonim djeci koja ovdje počivaju, jer i ja sam tada bila tek dijete. – kaže nam Jovanka Ranisavljević.
Jovanka Ranisavljević imala je tek tri godine kad je odvedena u Jasenovac (Foto: Vladimir Jurišić)
Komemoraciji u Parku Dijane Budisavljević u Sisku nisu prisustvovali samo vremešni sudionici tih dramatičnih događaja već i mnoštvo mladih. Iz Krnjaka je pristigao autobus pun omladine a zašto je došla u Sisak objasnila nam je Danijela Bunčić:
- Danas su mi osjećaji izmiješani. Najprije smo prisustvovali otvorenju Srpskog kulturnog centra u Glini a potom smo posjetili spomen područje dječjeg logora u Sisku. Iz okruženja radosti i dobrog raspoloženja došli smo poslije podne u okruženje tuge. Žao mi je što se o ovom zločinu nad djecom premalo govori. Njihova sudbina spomene se samo u dane komemoracije što nije dovoljno, jer njihova žrtva zaslužuje širi pristup. Mnogi iz moje generacije ne znaju za te strašne zločine ili znaju vrlo malo. Obuhvatnije ponavljanje priče o zločinima nad djecom ovdje u Sisku treba uroditi plodom da se slične stvari nikada više ne dogode – rekla je Danijela Bunčić.
Iz Krnjaka je na komemoraciju došla Danijela Bunčić (Foto: Vladimir Jurišić)
Veranu Matiću, specijalnom izaslaniku predsjednika Republike Srbije za pitanje nestalih, nije prvi put da se dolazi pokloniti žrtvama ustaškog terora nad djecom u Park Dijane Budisavljević u Sisku:
- Mislim da je stratište gdje se nalaze grobovi više od 2000 djece nešto najsvetije u ovom našem svijetu. Ne samo da moramo njegovati sjećanje na nevine žrtve, već i aktivno raditi na tome da se patnja djece smanji na nulti nivo. I danas smo svjedoci ubijanja djece u Palestini i drugim dijelovima svijeta. Kataklizma nam se ponavlja jer ne pamtimo, ne njegujemo, nemamo kritički okvir, nemamo edukaciju o suočavanju s prošlošću. Svima su puna usta o demografiji, spominjemo takozvanu „bijelu kugu“ a kad bismo samo zaustavili bolesti od kojih djeca umiru, ubijanje i glad sve bi bilo drugačije – rekao nam je Matić.
Parastos na stratištu mališana održao je paroh sisački, jerej Nemanja Đurić, a na kameno obilježje strašnog zločina položeno je više stotina bijelih ruža.
