U Parku Diana Budisavljević u Sisku, na lokalitetu dječjeg groblja, u subotu se, pred stotinjak okupljenih, održala komemoracija posvećena najmlađim zatočenicima koncentracijskog sustava u NDH koji su u Sisak deportirani u jesen 1942. godine. Tim je povodom Srpsko narodno vijeće, zajedno s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Siska, organiziralo obilježavanje 81. godišnjice stradanja i spašavanja ratne siročadi u dječjem koncentracijskom sustavu u tom gradu.

Zahvaljujući preživjelim logorašima koji su došli na komemoraciju, Aneta Vladimirov, voditeljica Odjela kulture u SNV-u, upozorila je na opasnost šutnje o onome što se dogodilo djeci koja su iz Jasenovca odvedena u dječji logor u Sisku

- Ako ovdje šutimo, lako se može dogoditi da šutimo i drugdje, gdje se sudbina cijelog svijeta danas lomi na leđima djece i njihovih majki. Da šutimo tamo gdje danas nije lako biti čovjek, kao što to davne 1942. godine nije bilo lako biti i spasiti jedno dijete ili sudjelovati, što je još strašnije, u spašavanju svakog djeteta koje se može spasiti ili, što je najstrašnije, tražiti živu ili još uvijek živu djecu – kazala je Aneta Vladimirov.

Govoreći o tragediji u Sisku, kazala je da SNV ne bira između težine pamćenja i rasterećenja zaborava, nego se bira između pamćenja i zlopamćenja.

– Odgovornost SNV-a je da čuva pamćenje zajednice i sjećanje čovjeka ne samo na zlo, nego i na dobro. Sjećanje koje ne služi sebi samo, već nas čuva od prenošenja ničeg drugog do snage i dobrote s koljena na koljeno. Sve drugo, svaki drugačiji način zlopamćenja, onaj koji ne vidi djecu drugih naroda, onaj koji ne vidi mogućnost ljubavi izvan svojih vjerskih i državnih granica, pripada sramnoj istoriji ovih prostora čiji je bezdan krajem prošlog stoljeća potrgao brojne zavičaje i svakako potrgao čovjeka na njegove pojedinačne dijelove – naglasila je Aneta Vladimirov.

- Vječan spomen je najmanje što možemo napraviti za njih, a vječna odanost dobru je naša obaveza prema djeci ovog dana – kazala je Vladimirov.

Komemoraciju u parku "Diana Budisavljević" ni ove godine nije propustio Željko Katalina (76) iz Banjaluke :

- Pripadam Udruženju potomaka žena logoraša Drugog svjetskog rata u Banjaluci i obilazimo stratišta širom bivše Jugoslavije na kojima su tisuće žena i djece izgubili svoje živote od fašističke ruke, a mnogima se i danas ne zna grob. Kultura sjećanja na nevine žrtve trebala bi jačati i rasti, ali sve mi se nekako čini da pomalo zaboravljamo što se zaista događalo i već sam na nekoliko komemoracija zamijetio manji broj ljudi nego što je bio prethodne godine. To me žalosti. Ustaške logore za djecu i Jasenovac prošla je i moja majka kao djevojčica od 16 godina. Na sreću, preživjela je sve te strahote i dan danas pamtim njene priče o tim užasnim danima. Zbog toga dolazim na ovakva mjesta da se poklonim nevinim žrtvama i dolazit ću dok god budem mogao, jer to je moja obaveza na koju sam se zakleo – rekao nam je Željko Katalina.

Na počasnom mjestu, u prvom redu za komemoracije u parku sjedila je, s bijelom ružom u ruci, Dobrila Kukolj (93) koja je, kao dijete s Kozare, preživjela nekoliko ustaških logora i samo zahvaljujući upravo Dijani Budisavljević, sve je preživjela.

- Najprije sam bila u sabirnom logoru u Cerovljanima, kasnije su me prebacili u Ušticu, a odatle u Jasenovac gdje sam bila tri mjeseca, a imala sam tek 10 godina. Tih strahota koje sam tamo proživjela i preživjela ne volim se niti sjećati jer odmah zadrhtim i na neki način sve to ponovo doživljavam. Posjećivala nas je Dijana Budisavljević i jednoga dana nekako me je izvukla iz logora i ukrcala sam se u vagone nekakvog vlaka. Odvezli su nas u Pakrac i Dijana je mislila da smo spašeni, ali nakon par dana ponovo sam vraćena u Jasenovac. Ponovo me Dijana izvukla i ukrcali su me u zatvorene vagone pune djece za Sisak i odmah su nas, već sutradan, vratili opet u Jasenovac. Na svim tim dugim besmislenim vožnjama gledala sam majke kada vlak nakratko stane, izlaze iz vagona i pokapaju svoju umrlu djecu odmah uz prugu. Tek treći put, vlak u koji me je prokrijumčarila Dijana Budisavljević, odvezao me u slobodu – prisjeća se Dobrila Kukolj.

Zabrinjava što se u poslijednje vrijeme, sve češće da pročitati kako su ustaški dječji logori za Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj zapravo bili svojevrsna prihvatilišta, gotovo bi se reklo, dječji vrtići. Pa se tako na jednom skupu zaključilo da se u Jatrebarskom 1942. zapravo nalazilo humano dječje prihvatilište  i lječilište, a ne nikakav logor, kako to danas tvrde "neprijatelji Hrvatske".

Pozivnice  za ovaj važan skup, kao i priliku da objasne svoju tezu o dječjem vrtiću, dobili  su stručnjaci i samozvani povjesničari, sve jedan važniji od drugog, Đuro Vidmarović, Hrvoje Šlezak, Ante Beljo, Polona Jurinić, Juraj Batelj, Igor Vukić, Veronika Popić i drugi. S obzirom na sastav eminentnih i preciznih znanstvenika, začuđuje da niti jedna pozvnica nije uručena barem nekom od brojnih pitomaca humanog prihvatilišta, tada dječaka i djevojčica, danas vremešnih stanovnika Banije, Korduna, Bosne. O njihovim dječjim obdaništima diljem Hrvatske, naši sugovornici sa komemoracije u Sisku itekako bi im imali što reći, ali član tog uzvišenog društva ne može biti svatko.

Da podsjetimo, ustaško-njemački logor u Sisku osnovan je  3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje "dječjim prihvatilištem" bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera.

Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. augusta 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, bilo je 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. augusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije,

Unatoč akciji spašavanja djece koju su provodili humanitarka Diana Budisavljević i grupa neumornih pravednika – Jana Koh, Vera Luketić, Dragica Habazin Majka, Ljubica i Vera Becić, doktor Kamilo Bresler, Ante Dumbović, drugi istaknuti pojedinci i sestre Crvenog križa, više od 2000 mališana umrlo je u ovom "prihvatilištu".

Stradanje djece direktna je posljedica ofanzive na Kozaru i genocidne kampanje ustaškog režima na mnogim područjima tadašnje NDH. Djeca u većem broju slučajeva nisu ostala bez roditelja već su oduzeta kako bi se radno sposobno stanovništvo moglo uputiti u Treći Rajh na prisilni rad. Unutar logorske žice u Sisku rijetkima su životi spašeni udomljavanjem i koordiniranom brigom neumornih poput učitelja Ante Dumbovića i sličnih, dodaju iz SNV-a.

Na komemoraciji su slavu za smrtno stradalu djecu služili paroh sisački, otac Nemanja i otac u mirovini Luka Bosanac. Prigodni su program izveli beogradski klarinetist Luka Bošković i zagrebačka glumica Tara Dorotić. Svečanost je završila paljenjem svijeća i polaganjem bijelih ruža uz spomen obilježje.     

Video prilog možete pogledati ovdje.