Kakva je situacija u području posvojenja u Hrvatskoj?
Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, 31. prosinca 2024. bilo je 1.094 osoba upisanih u Registar potencijalnih posvojitelja, a zasnovano je 150 posvojenja. Ukupno je bilo 766 djece s ispunjenim pravnim pretpostavkama za posvojenje od čega je 18 posto djece predškolske dobi. Ako bi se samo uzeo u obzir kriterij dobi po kojem potencijalni posvojitelji većinom izražavaju namjeru posvojenja djece iz najmlađe dobne skupine, sva ostala djeca (82 posto) pripadaju skupini djece koja teže pronalaze obitelji.
Za svu djecu koja godinama ostaju na smještaju, nedvojbeno je da se multipliciraju razvojni rizici i različite vrste teškoća u socijalno-emocionalnom razvoju. Roditeljstvo je u ovakvim slučajevima izuzetno stresno i izazovno. Stoga je po pitanju ubrzanja procesa posvojenja ključ u otvorenosti potencijalnih posvojitelja prema posvojenju djece za koju je teže pronaći obitelj te puno veća podrška educiranost i razumijevanje različitih sustava prema posvojiteljima. Tu mislim i na sustav socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja, ali i na širu javnost. Izuzetno je važno smanjivati predrasude i prema djeci koja dolaze iz sustava i prema posvojiteljskim obiteljima, jedino tako možemo stvoriti bolje uvjete za daljnji pravilan razvoj djece.
Je li posvajanje djeteta "nemoguća misija"?
Teško je govoriti o nekoj prosječnoj ili "standardnoj" dugotrajnosti procesa posvojenja, jer je put svakog posvojitelja i svakog djeteta individualan i razlikuje se po brojnim specifičnim karakteristikama. Potencijalni/budući posvojitelji moraju prvo proći proces procjene podobnosti i prikladnosti za posvojenje u područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad (HZSR). U okviru te procjene moraju obavezno završiti stručnu pripremu za posvojenje ("školu za buduće posvojitelje"). Nakon toga područni ured donosi mišljenje i ako je mišljenje pozitivno, upisuju par ili pojedinca/samca u Registar potencijalnih posvojitelja (RPP). Upravo nakon tog upisa u RPP počinje najdulja dionica puta do posvojenja, odnosno razdoblje čekanja kad će potencijalni posvojitelj/i dobiti poziv iz područnog ureda da su pronašli dijete koje se optimalno može povezati s konkretnim parom roditelja ili pojedincem.
Koliko dugo će biti razdoblje čekanja ovisi i o preferencijama potencijalnih posvojitelja vezanim uz karakteristike djeteta koje bi željeli posvojiti. Ako su izrazili namjeru posvojenja djeteta mlađe dobi, bez prisutnih teškoća u razvoju te djeteta koje nije pripadnik nacionalne manjine, tada su šanse smanjene, jer je takve djece s ispunjenim pravnim pretpostavkama za posvojenje, najmanje. Potencijalni posvojitelji koji su otvoreni prema posvojenju djeteta koje pripada kategoriji "djece koje teže nalaze obitelj" čekat će, vrlo je izvjesno, puno kraće. Kada govorimo o kategoriji "djece koja teže nalaze obitelj" to su djeca: starija od pet godina, s prisutnim teškoćama u razvoju, pripadnici nacionalnih manjina te s većim brojem sestara i braće koja imaju uvjete za posvojenje.
Nedavno su u Splitu tri novorođene bebe umjesto u obiteljskom domu završile u splitskom Centru Maestral.
Kako postupiti u konkretnom slučaju može i smije procijeniti samo stručni tim nadležnog područnog ureda HZSR, koji ima obavezu u žurnom roku predložiti nadležnom sudu odgovarajuću mjeru za zaštitu prava djece koja će se izreći roditeljima, tj. majkama. Tu je ogromna odgovornost na stručnjacima u područnom uredu HZSR, koji moraju učiniti baš sve i isključivo ono što je u interesu i za dobrobit djece. Znači, nikako ne dozvoliti da se njihov smještaj u domu protegne na 5 ili 10 godina ili na čitavo djetinjstvo, kakvih primjera imamo nažalost i previše u praksi.
Kako komentirate da je u Bosni i Hercegovini pronađeno 31 dijete, žrtva krijumčarenja?
Društveni kontekst, politička i društvena nestabilnost države, prisutna diskriminacija pojedinih skupina ljudi, podijeljenost i porast mržnje u društvu, ne samo da povećavaju pojavu ove vrste kriminala, već što je najtragičnije smanjuju suosjećanje i solidarnost te može doći do bujanja indolentnog odnosa prema tuđim patnjama. U ovom slučaju u BiH dogodio se koloplet različitih uzroka i faktora, od ranjivosti i nezaštićenosti djece preko izostanka detekcije rizika do teških posljedica za samu djecu. Moramo iz toga naučiti – svatko od nas treba pridonijeti da se djeci pruži zaštita. Bitno je da svi obratimo više pažnje na ponašanje i izgled djece, jer okolina (susjedi, odgojitelji/ce u vrtiću, učitelji/ce) itekako može primijetiti da se s djecom nešto događa i o tome na vrijeme alarmirati sustav socijalne skrbi ili policiju.
Primjerice, ako dijete kroz dulje vrijeme djeluje neispavano i iscrpljeno, djeluje pothranjeno, bez apetita, ima znakove tjelesnog kažnjavanja, znakove seksualnog/tjelesnog zlostavljanja, odijeva se u neskladu s dobi/seksualizirano, ima učestale ozljede po povratku ili kašnjenje iz škole ili s posla/prakse, povlači se u sebe, osamljuje ili je odjednom neobjašnjivo agresivno i razdražljivo, samoozljeđuje se i slično – to su znakovi koje ne možete ne primijetiti! A ako bilo tko primijeti ili sumnja da je dijete u nekom nepovoljnom položaju, naprosto ne smije okrenuti glavu na drugu stranu, jer je u tom slučaju suučesnik u dječjoj patnji.
