Ispod jednog od bezbroj priloga o spasu hrvatskih državljana od robije u Zambiji neznani je komentator na društvenoj mreži postavio naslovnicu srpskog tabloida: "Ekskluzivno: Srpski lekari će prvi put transplantirati penis ženi". Prizor izgleda kao desničarska autoironija na digitalno nasilje kojem su izložili sve posvojitelje kongoanske djece i svu posvojenu tamnoputu djecu u Hrvatskoj, počevši od trenutka hapšenja osmero hrvatskih državljana u Zambiji, do oslobađajuće presude koju je izrekla sutkinja Visokog suda u Ndoli Mary Mulanda. No kako desnica nije sposobna za autoironiju, aluzija na transeksualnost i Srbiju samo je nastavak delirija.
"Mediji u HR kao i u EU nisu neovisni, oni su plaćena agentura globalističke paradržavne strukture koja vlada i upravlja iz sjene i proizvodi propagandu koja koristi opstanku i širenju njihove političko financijske prevlasti. Otuda svo licemjerje medija jer su u službi licemjerne politike Možemo, HDZ-a i svih onih koji su paravan pradržavnih struktura za ostvarenje njihovih ciljeva. Tko to ne vidi zaveden je njihovim licemjerjem", replicira drugi komentator, dok treći već ukucava najavu pada ljevice. "Svima se njima blizi kraj, samo oni toga jos nisu svjesni. Mudri Salamon je pisao 3000 g. prije Krista. Kad covjek vlada nad covjekom, na zlo njegovo. Propovjednik 8:9. Zar to nije ocigledno, da vlast izabrana od naroda, upravo vlada na zlo tog naroda? Samo oni povlasteni i podobni 'napreduju' ali sa zla na gore. Kako to pise apostol Pavle u 2 Timoteja 3:13. A zli ljudi i varalice napredovat ce sa zla na gore. Zavodit ce druge i sami ce biti zavedeni."
Jedan od poznatijih hrvatskih psihijatara Herman Vukušić istom se prilikom digitalnoj javnosti obratio pitanjem kako ustavnu definiciju braka zadovoljava činjenica da se jedno od djece vraća s tatom koji je biološka mama, na što je uslijedio nedvosmislen odgovor: "Ovo je zbilja katastrofa hrvatskog pravosuđa i afera Zambija je samo ogoljeni primjer kako se preko ministarstva vanjskih poslova zarobljavaju kadrovi i zarobljavaju dinastijske elite."
S periferije kapitalizma, Hrvatska se prema kongoanskoj djeci ponijela kolonijalistički, kao zemlja spasiteljica, nezainteresirana za pitanje jesu li neko dijete i njegovi roditelji htjeli biti spašeni ili je netko unesrećen odvajanjem od bioloških roditelja
U Hrvatskoj – tvrdi ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić – od 2012. godine živi ukupno 131 dijete posvojeno u Kongu koje, dakle, mjesecima maltretiraju ljudi čiji mozak ovo što se desilo može spojiti sa Srbijom, transplantacijama penisa, platformom Možemo!, izdajničkom Plenkovićevom vladom povezanom sa zambijskim pravosuđem i svjetskim LGBTQ zavjerama, a da ne eksplodira i time nanese štetu i slučajnim prolaznicima.
Gledajući sve te detalje, ovaj je slučaj po iracionalnosti, nebulozama i žestini hajke izvan svake konkurencije i odsad nas više ništa ne smije iznenaditi. Čak je i bivši saborski zastupnik – čije ime nećemo spomenuti – putovanjem u Zambiju, kako bi svjedočio da je jedan od posvojitelja promijenio spol, nadmašio samog sebe i briljantne rasističke i antivakserske momente svoje karijere. Radujmo se, jer njegova putanja od ovog trenutka može biti samo silazna.
Nažalost, hrvatski komercijalni mediji s oduševljenjem su prihvatili sve te spektakle koje proizvodi desnica, pa puno više vremena posvetili sukobima između populističkih stranaka i platforme Možemo! – koja je potpuno nevina stradala u cijeloj priči – nego činjenicama za koje će javnost do kraja ostati uskraćena.
O tome govori i trend organizacije stranačkih konfrontacija i duela i nakon što su roditelji s djecom sigurno sletjeli u Hrvatsku, od kojih je jedan od bespotrebnijih bio onaj između Sandre Benčić iz Možemo! i Marije Selak Raspudić iz Mosta. U toj je emisiji Selak Raspudić ostala dosljedna tendenciji da većina stvari koje izgovara bude pogrešna, poput tvrdnje da se Tomislav Tomašević treba ispričati "jer tek sad priznaje da poznaje jednog od posvojitelja", dok je Benčić uvjerljivo i opravdano branila posvojenu djecu, njihove roditelje i svoju političku opciju od javnog linča, jer joj ništa drugo nije preostalo.
Sve je to ovog trenutka nepotrebno, a važna je tema pretvorena u školski primjer pseudodogađaja iza kojeg se krije pravosudni kaos odgovoran za sedmomjesečnu agoniju četiri para u Zambiji i društvenih sukoba koji klijaju na cijeloj tragediji. Ovog puta je to do te mjere preuzelo diskurs da su u potpunosti izostali elementarni profesionalni potezi – zakazao je refleks da se novinari upute da sistemski prate događaje u Zambiji (sporadična izvještavanja s ceste ispred suda nisu vrijedna spomena), nije bilo ni drugih načina verifikacije podataka s terena, nije se tražio niti je objavljen sadržaj optužnice u integralnoj verziji, nema bitnih razgovora sa svjedocima, a posebno je neobično zaobilaženje kontakata sa službama DR Konga, direktnog praćenja sudskog postupka i događaja izvan sudnice i, konačno, objave kompletnog sadržaja oslobađajuće presude. Takvo što je potpuno van standarda izvještavanja o pravosudnim postupcima.
Najveći dio informacija koje su mediji puštali dobiven je posredno, što je u digitalnoj eri vrlo neobično i moglo je potaknuti ekstremnu produkciju egzotičnih teorija zavjere. U veljači ove godine Jutarnji je list od AFP-a prvi prenio izjavu Gauthiera Luyele, službenika za zaštitu djece u kongoanskom Ministarstvu za obitelj i djecu, koji je kategorički tvrdio da nema sudskih izuzetaka od 2017. godine i odluke DR Konga da stranci u toj zemlji ne mogu legalno posvojiti djecu. S druge strane, poznati su nerazjašnjeni izuzeci u SAD-u i rijetkim zemljama EU-a, kao i upute nekih kongoanskih odvjetničkih društava po kojima je za svako posvajanje nadležan sud za maloljetnike koji može razmatrati i slučajeve koji odstupaju od Obiteljskog zakona.
"Kongoanski građanski zakon ostavio je sva pitanja koja se tiču djeteta u nadležnosti suda za maloljetnike. Članak 99. Zakona o zaštiti djece propisuje da je 'dječji sud jedini nadležan za razmatranje situacija koje odstupaju od zakona, a u koje je uključeno dijete'", stoji na stranicama kinšaskog odvjetničkog društva Avocat Kalenga & Associés.
Treći faktor su međunarodne konvencije i antitrafficking upute koje su izričito protiv pokušaja posvajanja djece u zemljama koje nisu potpisnice Haške konvencije, jer je rizik trgovine djecom u takvim zemljama ogroman. U zajedničkoj izjavi UN-ovog Odbora za prava djeteta, Odbora za prisilne nestanke i specijalnog izvjestitelja UN-a o nezakonitim posvojenjima iz 2022. godine stoji da potpisnice moraju zabraniti međudržavna posvajanja u privatnom aranžmanu i osigurati da se ona odvijaju isključivo kroz akreditirane agencije. U izvještaju nizozemske nevladine organizacije Terre des Hommes opisuje se kako je DR Kongo, još 1990-ih godina suočen s vlastitom nespremnošću da se nosi s vrtoglavim porastom zahtjeva za međudržavno posvajanje, nastavio izdavati potvrde o posvojenju, ali su nadležna tijela od 2013. godine uglavnom odbijala odobriti izlazne vize djeci, sve dok pritisak iz zemalja primateljica nije doveo do popuštanja u 2015. godini.
Što se, dakle, ovdje desilo? Hrvatska je propustila informirati zainteresirane posvojitelje da u Kongu dolaze na pravno i moralno problematičan teren i tako smo postali rekorderi u posvajanju kongoanske djece. Naši su sudovi automatizmom legalizirali sve što je došlo iz te zemlje; Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike bilo je potpuno nezainteresirano, a ista je razina indiferentnosti prenesena i na centre socijalne skrbi.
Osmero posvojitelja živjelo je u blaženom neznanju koje im je pružila država: informirani su da se parovi godinama obraćaju domu za nezbrinutu djecu u Kongu koji vodi suradljivi ravnatelj Emmanuel Kabonga, a plaćanje su – ako ga je bilo – opravdali troškovima postupka. Njihova je lakomislenost i dobronamjernost na sudu u Kinshasi vjerojatno postala očita, pa su pušteni da uživaju u slobodi i roditeljstvu jer bi sve drugo bilo tragično pogrešno. U propustima države koji su doveli do toga da zamalo postanu žrtveni jarci sretna je okolnost još i to što je Hrvatska mala, pa se neslužbeno zna da nikada nijedno dijete nije posvojeno da bi bilo iskorišteno. Ali to nije opravdanje za nemar institucija prema tom pitanju i očito nepoznavanje elementarnih činjenica o statusu te djece.
S periferije kapitalizma, Hrvatska se prema kongoanskoj djeci ponijela kolonijalistički, kao zemlja spasiteljica, nezainteresirana za pitanje jesu li neko dijete i njegovi roditelji htjeli biti spašeni ili je netko unesrećen odvajanjem od bioloških roditelja. To je, vjerojatno, mnogo bolja tema za medije od bofl spektakla, duela i ostalih sparing formi koje sebi mogu priuštiti Božo Petrov, Vesna Vučemilović i ostali širitelji političkog crnila na stranačkoj sceni.
