Unatoč početnom nesnalaženju, predstavnici ovdašnjih institucija naposljetku su s više ili manje uspjeha savladali prepreke koje su se pojavljivale u tzv. slučaju Zambija. Tako su, između ostalog, pomogli da osmero hrvatskih državljana ovih dana bude oslobođeno optuži za trgovinu ljudima, da napokon izađu iz afričkog zatvora i da se s posvojenom djecom vrate svojim kućama. No time njihov posao ne prestaje. U kontekstu aktualnih i budućih međunarodnih posvojitelja, ali i ostalih građana, on zapravo tek treba započeti: u vidu pružanja institucionalne psihološke, socijalne i svake druge pomoći oslobođenim parovima i njihovoj djeci te poboljšanja postojećih nacionalnih procedura za međudržavno posvajanje. Uza sve to, na institucijama je da se angažiraju na sanaciji posljedica otrovnog koktela smiksanog od rasizma i transfobije koji se od prvog uhićenja posvojitelja na aerodromu u Ndoli prelijeva s desnih portala, iz dijela mejnstrim medija i s društvenih mreža na ulice i u saborske klupe.
Pritom, upozorila je i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Ajnvalter, posebno zabrinjavaju slučajevi u kojima su pojedinci poput Ivana Pernara uložili napor da zambijskim institucijama, javnosti i medijima ukažu da se među pritvorenicima nalazi transrodni muškarac, čime su ga potencijalno doveli u opasnost. Izvršna koordinatorica udruge za prava trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba KolekTIRV Diana Avdić dodaje da je u vezi slučaja Zambija nastavljen niz transfobnih istupa i stavova domaćih političara koji su ga pokušali iskoristiti za oduzimanja temeljnih ljudskih prava jednom dijelu hrvatskih građana i za pokretanje još jedne ad hok kampanje protiv transrodnih osoba. Takva kampanja, ističe Avdić, nesumnjivo je utjecala na jačanje postojećih predrasuda i netrpeljivosti prema trans osobama, a one svoje korijene imaju u građanskoj inicijativi Istina o Istanbulskoj iz 2018., čiji članovi ultrakonzervativne i ekstremno nacionalističke provenijencije odonda šire laži o toj zajednici.
- Otada se zasigurno povećala razina diskriminacije, nasilja i sveopće marginalizacije trans osoba. Međutim, razina transfobije dijela medija i političara koja je prisutna u vezi slučaja Zambija iznenadila nas je iz aspekta koji je podrazumijevao pozivanje pojedinaca na kažnjavanje transrodne osobe i to u trenutku kada se ona nalazila u zambijskom zatvoru. Time je prijeđena granica između političke kampanje i direktnog zagovaranja nečije nesigurnosti ili smrti - govori Diana Avdić za Novosti i dodaje da ono što su ranije proživljavale druge manjine u Hrvatskoj sada proživljava trans zajednica.
U ovom slučaju, kaže ona, radi se o pokušaju oduzimanja postojećih prava, prije svega iz područja zdravstvene skrbi, te daljnjem stvaranju nepovoljne društvene atmosfere za transrodne osobe.
- Prepreke s kojima se svakodnevno susrećemo podrazumijevaju neprihvaćanje od strane zajednice u kojoj živimo, unutar javnih institucija – odgojno-obrazovnih, bolnica, pravosuđa – ali i unutar nuklearnih obitelji. Zbog svega toga imamo i manju mogućnost zapošljavanja. Transfobne kampanje utječu na daljnje pogoršanje našeg položaja. Osim što se kroz njih okupira javni prostor i ljude sili da zauzmu stav, političari i aktivisti u takve akcije uključuju i razne odbore, predstavnike institucija, pokušavaju intervenirati u dokumente i tako postati "stručni" za nas, naše zdravlje i životne mogućnosti - objašnjava Avdić.
Izvršna koordinatorica KolekTIRV-a kaže i da je direktna posljedica takve huškače inicijative prožete mržnjom i golom transfobijom osjećaj nesigurnosti s kojom se trans osobe suočavaju u javnom prostoru. Zbog toga je ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa LGBTIQ osoba, zajednice i obitelji održana pod sloganom "Zajedno za trans prava".
U komentarima širitelja govora mržnje koji se i dalje nižu pod tekstovima o posvojiteljima djece porijeklom iz DR Konga ne manjka ni najsurovijeg rasizma. Osim na osobe uključene u slučaj Zambija, ističu iz Ureda pučke pravobraniteljice, takve objave imaju negativan učinak na obitelji koje su ranije prošle proceduru međudržavnog posvojenja iz afričkih država i njihovu djecu. "Jedna nam obitelj u svojoj pritužbi tako ističe kako su svakodnevno izloženi provokativnim pitanjima, sumnjičavim pogledima i ksenofobnoj i rasističkoj atmosferi", stoji u priopćenju pučke pravobraniteljice. Dodaje da sve to može potaknuti i na diskriminaciju drugih hrvatskih građana. Na primjer, sve brojnijih stranih radnika.
S osobama koje su suočene s rasističkom mržnjom, verbalnim, a ponekad i fizičkim napadima zbog svoje boje kože i etniciteta često se kroz svoj rad susreću u Centru za mirovne studije.
- Nečija boja kože, vjera, etnicitet ili seksualna orijentacija ne smiju biti predmet rasprave kada govorimo o pristupu pravima ili uslugama. Strani radnici u Hrvatskoj, kao i drugi državljani različitog etniciteta ili druge rase, u prvom su redu oni koji su najviše, ili direktno, pogođeni kampanjom nesnošljivosti, ali u konačnici ispašta cijelo društvo jer rasizam i diskriminacija kidaju društvenu koheziju, raslojavaju našu zajednicu i oslabljuju mogućnosti zajedničke reakcije i osude. U tom smislu važno je da se odmalena učimo prihvaćanju i razumijevanju različitosti i tako gradimo uključivo društvo, a zato je važno i kako ovim temama pristupamo u sferi odgoja i obrazovanja - govori Cvijeta Senta iz CMS-a.
Podsjeća da smo nedavno svjedočili rasističkom ispadu mladića koji je objašnjavao vozaču dostavnog servisa da bi se ovaj trebao vratiti onamo odakle je došao, a svoje stavove je podcrtao dizanjem desnice u zrak prilikom privođenja.
- Takvi događaji imaju vrlo velik potencijal za daljnje negativno i nasilno djelovanje jer su često snimljeni mobitelima i postavljeni na društvene mreže koje umnožavaju doseg takvih incidenata i inspiriraju druge skrivene rasiste da istupe iz mraka u kojem su do tada obitavali. I zato je važna ekspresna reakcija sustava, koja je u ovom slučaju i uslijedila jer je osoba trenutačno privedena zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju, što je kazneno djelo. Ono što je bilo vrlo mlako je osuda vlasti - ocjenjuje Senta.
Dodaje da svi kojima je taj rasistički ispad bio upućen – migrantski radnici s Indijskog potkontinenta te iz afričkih, bliskoistočnih i azijskih zemalja, ljudi izbjegli iz svojih domova u Afganistanu, Siriji i Iranu i ostali koji su u Hrvatskoj našli utočište, bilo privremeno ili trajno – trebaju nedvosmislenu osudu rasizma, riječ utjehe i zaštite. Da čuju da većina u ovoj zemlji ne misli tako i da se zapravo radi o izoliranim incidentima.
- I to sve treba da kaže netko s više moći u društvu od nas, novinarki i aktivistkinja. Činjenica je da u Hrvatskoj postoji relativno malen broj prijavljenih slučajeva zločina iz mržnje i diskriminacije na osnovu rase ili etničke pripadnosti, iako ti slučajevi i dalje jesu najčešći prema izvještaju pučke pravobraniteljice, i da oni ne odražavaju pravo stanje stvari. To se prvenstveno događa zato što zajednice koje su time najviše pogođene ne vjeruju sustavu, sustavu koji naposljetku i sam najčešće perpetuira administrativno nasilje i diskriminatorne prakse. Dodatno, postavlja se pitanje kome se osobe mogu obratiti za pomoć kada je počinitelj rasističkog nasilja prema njima upravo država tj. njene institucije. Sustav mora ozbiljno pristupati ovakvim slučajevima, slušati žrtve i pozabaviti se vlastitim praksama koje rasnu nejednakost produbljuju umjesto da je dokidaju - poručuje Cvijeta Senta.
