Iako je jedna od najčešće izgovaranih floskula u javnom prostoru ona da svako dijete ima pravo na obitelj i sigurno djetinjstvo, službena statistika pokazuje da u hrvatskoj stvarnosti rapidno raste broj djece smještene u domove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, bez obitelji. Prema posljednjim podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u domovima i udomiteljskim obiteljima nalazi se tri tisuće djece koja su prije nego što su došla pod okrilje i zaštitu kompleksnog državnog sustava preživjela teške traume uzrokovane alkoholizmom i drugim ovisnostima bioloških roditelja, njihovim siromaštvom, nebrigom i zanemarivanjem. Godišnje samo 300 djece iz sustava socijalne skrbi ostvari pretpostavke za posvojenje, a lani je posvojeno 188 djece koja su dobila kartu za novi život s posvojiteljima, koji nakon posvojenja uglavnom ostaju prepušteni sami sebi. S druge strane, u Registru potencijalnih posvojitelja u Republici Hrvatskoj je čak 1.300 imena. Sporost i tromost posljedica je sustava utemeljenog na Obiteljskom zakonu koji problematičnim biološkim roditeljima pruža relativno dug period za ispravke i popravne ispite u njihovom roditeljstvu, ali nerijetko i lista želja i kriterija potencijalnih posvojitelja kakvom bi djetetu pružili dom. Između surove životne stvarnosti, krutih birokratskih pravila i želja potencijalnih posvojitelja u čekaonici za bolji život uglavnom su djeca u najtežim životnim situacijama, ona koja su bolesna ili imaju braću i sestre, kao i djeca pripadnici nacionalnih manjina, pogotovo romske. Mnogi od njih godinama čekaju u sustavu što im smanjuje "atraktivnost" među potencijalnim posvojiteljima pa dočekaju i punoljetnost u domovima i udomiteljskim obiteljima.

Prošli smo razgovore u centru i testiranja. Poslali smo naše motivaciono pismo na 85 adresa centara socijalne skrbi od Prevlake do Dunava i čekali. Nakon dvije godine zvali su nas iz našeg riječkog centra da li smo voljni posvojiti brata i sestru – sjećaju se Lina i Josip Benčić

Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević ističe da postupak posvajanja nije kompliciran, ali traje.

- Potrebno je razdvojiti postupak kojim se stvaraju preduvjeti da bi neko dijete moglo biti posvojeno, od samog postupka posvajanja djeteta. Kao problem vidimo dugotrajnost sudskih postupaka u kojima se roditelji lišavaju prava na roditeljsku skrb. Imamo dojam da se ponekad više vodi računa o pravima bioloških roditelja, nego o pravima djeteta. Uočavamo da se roditeljima ponekad daju brojne prilike ne bi li ostvarili uvjete za preuzimanje skrbi o djetetu, čime se umanjuju šanse djeteta da bude posvojeno i izađe iz sustava alternativne skrbi - navodi pravobraniteljica za djecu i dodaje da se najveće prepreke u postupku posvajanja, iz perspektive potencijalnih posvojitelja, odnose na dugotrajnost pronalaska djeteta koje odgovara njihovim očekivanjima.

- Razumljivo je da potencijalni posvojitelji imaju preferencije u odabiru djeteta i najčešće se one odnose na dob i zdravstveni status djeteta. Manji je interes za posvajanje djece starije od sedam godina, djece sa zdravstvenim poteškoćama i djece pripadnika nacionalnih manjina. Međutim, važno je napomenuti da postoje i djeca koja ne žele biti posvojena, kao i djeca koja se ne žele razdvajati od braće i sestara za koje je nemoguće pronaći obitelj koja bi ih zajedno posvojila, a i ona su dio iskazanih brojčanih pokazatelja – govori Pirnat Dragičević o problemima posvajanja u Hrvatskoj.

- Nije u interesu djeteta da socijalna skrb brzopleto pokreće postupke stvaranja preduvjeta za njegovo posvajanje. Obiteljskim zakonom predviđene su mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta. Roditeljima se mora pružiti stručna pomoć u stvaranju preduvjeta za ponovno preuzimanje roditeljske skrbi, naravno ukoliko oni iskazuju želju da skrbe o svom djetetu. Dio roditelja uz pomoć stručnjaka i uspije u tome, no međutim dio i ne uspije. U cilju zaštite djeteta za čije je roditelje jasno da nemaju kapaciteta za skrb o njemu, sudski postupci lišavanja prava na roditeljsku skrb moraju biti brži, a sustav socijalne skrbi treba se više angažirati u pronalaženju prikladne posvojiteljske obitelji - zaključuje pravobraniteljica za djecu.

Profesorica obiteljskog prava s osječkog pravnog fakulteta Branka Rešetar kaže da država kontinuirano izbjegava uhvatiti se ukoštac sa strukturnim razlozima zbog kojih određena kategorija roditelja zanemaruje skrb o djeci što dovodi do izdvajanja djece iz obitelji, a zatim i do posvojenja.

- Kada bi socijalni rad bio više usmjeren na pravodobno rješavanje složenih problema roditelja u obitelji, kada bi u sustavu socijalne skrbi bilo dovoljno socijalnih radnika koji će se ozbiljno posvetiti obitelji i kada bi socijalni radnik imao u rukama sve mehanizme kojima će pomoći obiteljima, tada bi se smanjila potreba za tolikim izdvajanjem djece. Primjerice, kad bi se novac uložen u materijalne i ljudske potrebe nužne za skrb o djeci izvan obitelji na vrijeme uložio u obitelj i kompleksni socijalni rad s obitelji, tada bi se smanjio i broj djece izdvojene iz obitelji - navodi Rešetar upozoravajući da je posvojenje nepovratno zadiranje u temeljno djetetovo i pravo roditelja na poštivanje obiteljskog života.

- Procjene u sustavu socijalne skrbi da je posvojenje u najboljem interesu djeteta moraju biti pravovremene, a procesna prava prije svega bioloških roditelja moraju biti zaštićena. Tamo gdje procjena pokazuje kako promjene kod roditelja uopće nisu moguće, uvijek je bolje posvojenje od udomiteljstva. Obiteljski zakon sadrži odgovarajuće alate za takvo postupanje. Drugo je pitanje da li se zakonske mogućnosti koriste u praksi i da li su suci i socijalni radnici dovoljno educirani kako koristiti zakonske mehanizme - objašnjava Rešetar.

Andreja Turčin, predsjednica Adopte – Udruge za potporu posvajanju, ističe da su oko 80 posto djece s pretpostavkama za posvojenje, djeca koja teže nalaze obitelj, odnosno starija od pet godina, s više braće i sestara, zdravstvenim poteškoćama ili su djeca pripadnici nacionalnih manjina, pogotovo romske.

- Određeni broj posvojitelja želi posvojiti mlađe dijete, maksimalno do tri godine, a takve djece u sustavu ima malo. Ako je kriterij zdravo dijete do godinu dana života, isključivo hrvatske nacionalnosti, čekat će se godinama. Šanse su veće ako su budući roditelji spremni usvojiti djecu starije životne dobi, iznad pet godina, romske nacionalnosti. Parovi žele što prije postati roditelji, mnogi od njih su već iscrpljeni u svojim borbama za potomstvo biološkim putem, ali treba biti realan u očekivanjima. Događa se da ljudi koji su postavili visoke kriterije i granice, dugo čekaju procese posvojenja i budu frustrirani. Znam parove koji su posvojili za tri mjeseca, kao i one koji su čekali tri-četiri godine. Mnogi odustaju jer ne mogu doći na red ili nema djece koju bi oni bili spremni prihvatiti. Rekla bih da najuporniji i najspremniji ostaju - objašnjava Turčin i dodaje da u javnosti prevladava dojam da je proces posvajanja spor.

- Sporost nije u samom procesu posvojenja, nego u postupku oduzimanja prava na roditeljsku skrb. Intencija države je da se biološkim roditeljima daju prilike kako bi profunkcionirali jer je biološka obitelj ta koja je primarno najbolja za dijete. Međutim, djeca predugo ostaju u sustavu. Roditeljima se teško oduzima pravo na roditeljsku skrb. Čini mi se da se više prilika daje roditeljima, nego što se prilika daje djeci za bolji život. Vrijeme koje roditelji dobivaju da profunkcioniraju, bez postavljenih vremenskih okvira, jasno definiranih koraka kojima bi eventualno riješili neki svoj problem i unaprijedili roditeljske kompetencije te bez podrške da to i ostvare, to je vrijeme oduzeto, ukradeno djetetu za njegov bolji razvoj i život. Taj proces bi se trebao unaprijediti i ubrzati kako bi djeca što prije dobila priliku za novi život, odnosno stekli pretpostavke za posvojenje jer svi znamo da su prve tri godine života najvažnije za dječji razvoj. Donijeti odluku da se nekom oduzme obitelj, uskrate biološki roditelji, nije nimalo jednostavna. Svjedoci smo koliko je položaj socijalnih radnika težak i koliko su izloženi prijetnjama nezadovoljnih roditelja. Oči javnosti uperene su u tu vrstu socijalnih problema tek kad se desi tragičan slučaj - ističe Andreja Turčin koja je prije osam godina posvojila dijete.

- Moja kći ulazi u tinejdžerske godine. Na posvojenje sam čekala pet godina. U proces posvojenja ušla sam i u vrijeme kad je posvojenje još uvijek bila tabu tema o kojoj se baš nije otvoreno razgovaralo. Danas je bar ta stigma iz govora u javnom prostoru skinuta i posvojitelji lakše dolaze do svojih prava. Posvojena djeca zahtijevaju jako puno ljubavi i kontinuiranu podršku. Oni nikada nikome nisu bili na prvom mjestu, nikome važni. Osigurati da ranjeno i traumatizirano dijete izraste u samostalnu, emocionalno stabilnu, sigurnu i sretnu osobu velika je odgovornost. To je roditeljstvo, izazovno roditeljstvo - ističe Turčin.

Prije deset godina Lina i Josip Benčić iz Rijeke posvojili su petogodišnjeg brata i četverogodišnju sestru. U sustavu su čekali dvije godine, a sam proces posvajanja bio je brz i trajao mjesec dana.

- Razmišljali smo, hoćemo li deset godina prolaziti kroz zahtjevne i iscrpljujuće potpomognute oplodnje i doći u četrdesete godine ili ćemo krenuti u posvajanje i život koji je pred nama obogatiti djetetom koje želimo. Odlučili smo se za ovaj drugi put. Prefiks biologije nije nam bitan u životu. Smatram da je nebitna dob djeteta, broj djece, zdravstveno stanje, podrijetlo djeteta, jer priča je jako lijepa. Kada su nam u centru za socijalnu skrb postavili ta pitanja, kakvo dijete želimo, spol, dob... ostali smo zatečeni, pa ne kupujemo auto. I sve ono što se loše dešava djeci kao što su zdravstveni problemi, prolaze, djeca ih prevazilaze, a cijelo to iskustvo nas kao roditelje oplemenjuje i obogaćuje - rekao je za Novosti Josip.

U proces posvajanja Lina i Josip ušli su prije novog Obiteljskog zakona 2015. kojim je uređena drugačija procedura, Registar posvojitelja, obavezne pripreme i edukacija budućih posvojitelja.

- Prošli smo razgovore u centru i testiranja. Poslali smo naše motivaciono pismo na 85 adresa centara socijalne skrbi od Prevlake do Dunava i čekali. Nakon dvije godine zvali su nas iz našeg riječkog centra i pitali jesmo li voljni posvojiti brata i sestru. U tom trenutku nismo puno razmišljali, nismo planirali posvojiti dvoje djece, ne znam ni da li smo biološkim putem planirali imati dvoje djece. Uvijek kažem da nismo mi njih posvojili, nego da su oni osvojili nas. Njihove emocije, prihvaćanje nas, bio je zalog da to što radimo ima smisla i da je to ono što smo željeli - kaže Lina.

- Njihovo povjerenje vrijedi više nego išta na svijetu. Od prvog trenutka bili su spontani, otvoreni i veseli, možda zato što su brat i sestra, što su uvijek imali jedno drugo, nisu sami prolazili kroz sustav, sve te procese. Imali su životnu snagu da se nose s promjenama okoline, izazovima koji bi odrasloj osobi bili preteški. O njihovoj prošlosti malo znamo, ali sjećanja na najraniji period pokušavamo održati živima kao nešto što će ih osnažiti u životu. Naša su djeca ponosna na našu priču, na same sebe i na nas kao obitelj. Moja djeca su me učinila sretnom i punom osobom, dali su mi smisao, dišem život punim plućima, budim se sretan i umoran idem spavati. To je ljepota - poručuje Josip, a njegova supruga dodaje da su djeca stigla u njihov dom u dobi kada su već imala osobnost, karakter i navike što je obogatilo njihov svijet.

- Preskočili smo jedan period što ima svojih nedostataka i prednosti. Zamislite koji je bio doživljaj kad smo već prvi dan čuli da nas djeca zovu mama i tata. Biološki roditelji na taj trenutak čekaju godinu i više, a mi smo to čuli u jednom popodnevu. Već prvi tjedan kako smo postali obitelj slavili smo rođendan jednog djeteta. Krenula su naša druženja s prijateljima, odlasci na dječje rođendane naših prijatelja, normalno funkcioniranje. Ne mislim da smo išta humano i plemenito napravili. To je čista ljubav, potreba, želja, čak i sebičnost, potreba da budemo roditelji. Nama je dvoje djece pružilo ono što smo mi trebali i htjeli u tom trenutku. Posvojenje je bila naša, a ne njihova odluka. Imala sam potrebu biti majka i tu sam potrebu ostvarila na ovaj način - zaključuje Lina.