S točno pet komentara zaključeno je 15. travnja e-Savjetovanje o Prijedlogu Zakona o dopuni zakona o međunarodnom privatnom pravu, donesenog povodom jedne od najluđih masovnih histerija u povijesti Hrvatske, a znamo da je konkurencija ogromna.

Radi se o aktu koji je trebao prekinuti dugogodišnju praksu pravno problematičnog posvajanja djece iz Konga, nakon što se ona na najstrašniji način prelomila preko leđa osmero hrvatskih državljana koji pet mjeseci stoje zatočeni u Zambiji.

Nedavno su pušteni da se brane sa slobode, pa tu slobodu uživaju potpuno osiromašeni, narušenog zdravlja i s mačem prijetnje doživotnog zatvora za krimen trgovine djecom.

Četvero djece koju su posvojili, a koji su danas službeno hrvatski državljani, vjerojatno više nikada neće vidjeti.

Iako je potpuno jasno da je u svemu najveći krivac država i njezine pravosudne institucije, koje su godinama amenovale pravno sporna posvajanja iz Konga i time motivirale nove posvojitelje, ovi su ljudi mjesecima bili jedina meta orgija zlobe i silovitih napada, u mjeri koja se ne može objasniti stereotipima o društvenom kontekstu.

Dio napada dolazi iz spektra homofobije i desničarskog aktivizma, potaknutog podatkom da je jedan od posvojitelja transseksualac i član platforme Možemo; iz toga se izrodilo da su svi oni redom pedofili, transekssualci i članovi ultraljevičarske stranke. Ta platforma u Hrvatskoj jedva dobaci do deset posto podrške biračkog tijela, no ta činjenica nije omela idiotsku fantaziju da moć ljevice doseže sve do Konga, gdje su razvili jaku podružnicu za institucionalno podvođenje maloljetnika svojim perverznim članovima.

Ivan Pernar, bijednik nad bijednicima, navodno je podatak o jednoj transseksualnoj osobi javio zambijskim vlastima, slineći nad time da povećava šanse da netko zbog toga istrune u zambijskom zatvoru.

Međutim, i s drugog kraja političkog spektra su dolazile bezrezervne osude, a svaka je zgrada u Hrvatskoj imala barem jednog stručnjaka za međudržavna posvajanja, posebno dobro informiranog o posvajanju djece u Kongu.

Za to vrijeme, čak i potpuno neutralni mediji nisu bili u stanju iznijeti ključne informacije.

Postoje li legalni izuzeci od generalne zabrane posvajanja kongoanske djece ili ne? Jesu li djeca koju su hrvatske građanke i građani ranije posvajali u Kongu upravo ti legalni izuzeci ili je ova zemlja i u tom pogledu pravosudna kloaka?

Kako izgleda procedura provjere legalnosti na domaćim sudovima?

Što kažu kongoanske institucije? Zašto je Zambija uključena u slučaj i zašto se pred kongoanskim tijelima ne traži obnova postupka posvojenja?

Ni u jednom trenu, ukupno pet mjeseci, nismo čuli kako točno glasi optužnica protiv osmero državljana i na kojim se dokazima bazira; to je nezapamćeno u crnokronikaškom novinarstvu.

Pucanje gnojnog čira amaterizma i zastrašujućeg bijesa moglo je smiriti jedino hrvatsko pravosuđe, tako da objasni kako je do ovoga došlo, zašto Hrvatska propušta posvojenja iz države koja nije potpisnica Haške konvencije i na koji će način to ispraviti.

Pravosudni službenici su mucali fraze i na kraju posve izigrali interes javnosti i konkretnih žrtava hrvatskih sudova.

Druga nada je bio prijedlog dopuna zakona koji je – sad se vidi - jednako nedorečen kao i dosadašnji, možda i gori, jer kaže da će posvojitelji dokazivati da su na zakonit način dobili djecu u zemljama koje nisu potpisnice Haške konvencije i da to rade na vlastitu odgovornost.

Odgovornost suda time je prebačena na posvojitelje, a procedura ostaje jednako zamagljena.

Prije niti mjesec dana svaki je stanovnik ove zemlje brinuo o tome da se sistem udomljavanja afričke djece uredi po njegovoj zamisli, do mjere da bi taj tren iskopao oko nekome s drugačijim planovima i pogledima na problem.

Nakon ovakvog prijedloga zakona i zatvaranja e-Savjetovanja o proceduri međudržavnog posvajanja djece ostala su tri komentara pravobraniteljice za djecu, jedan koji je napisala profesorica prava iz Rijeke Ivana Kunda i još jedan, izvjesnog Tomislava Filjaka.

Ukupno pet komada, slovima i brojkom.

Da nešto konstruktivno primijete nisu se sjetile ni konzervativne heroine poput Željke Markić ili Vesne Vučemilović, ni netko iz njihove sljedbe koja je donedavno pristavljala lomaču za naše ljude u Zambiji, cijelo hrvatsko pedofilsko pravosuđe, Možemovce, HDZ-ovce, pedere, ljevičare i sve što usput naiđe.

Nisu se sjetili ni sami Možemovci.

Tko ima snage za suvisle rasprave nakon višetjednog besmislenog iživljavanja nad tuđom tragedijom?

O beznadnosti ove zemlje se nema što dodati.